Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5834/10 (S. T.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5834/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5834/10, rješavajući apelaciju Slobodana Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Todorovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-

000 013 od 30. marta 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-PR-08-000 417 od 20. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 22. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-10-000 013 od 30. marta 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-

PR-08-000 417 od 20. oktobra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 087-0-PR-08-000 417 od 20. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Pžp-10-000 013 od 30. marta 2010. godine, apelant je proglašeni odgovornim što je 16. augusta 2008. godine u 18.40 časova u mjestu Crna Rijeka narušio javni red i mir ometajući radnike policije u vršenju službenih radnji i nepostupanjem na licu mjesta po zahtjevu i naređenju policije prilikom uviđaja saobraćajne nezgode, čime je počinio prekršaj iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru (u daljnjem tekstu: ZOJRIM) pa je na osnovu istog zakonskog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. Istim rješenjem apelant je obavezan, na osnovu čl. 92. i 96. Zakona o prekršaju, platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je, analizirajući prekršajni nalog, te dokaze provedene na usmenom pretresu, uvažio materijalne dokaze Policijske stanice Teslić koji su kroz službenu zabilježbu jasno istakli način na koji je apelant počinio prekršaj, vrijeme i mjesto prekršaja sa istaknutim dokazima. Osim toga, sud je istakao da je uvažio svjedočenje dva policajca Policijske stanice Teslić, koji su na jasan i precizan način potvrdili da su bili očevici, te „svojim očima“ vidjeli kako apelant narušava javni red i mir na licu mjesta uviđaja saobraćajne nesreće, gdje je kao posljedica bila teška tjelesna povreda jednog učesnika. Apelant je, kako dalje navodi sud, sasvim slučajno naišao sa svojim djetetom, jer mu je u blizini kuća, i bez ikakvog razloga ometao ovlaštena službena lica u obavljanju njihovog službenog zadatka. Iz navedenih dokaza, te djelomičnog priznanja krivice apelanta Osnovni sud je ocijenio da je apelant izvršio prijavljeni prekršaj, te mu je izrečena kazna kao u dispozitivu rješenja.

4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza na pouzdan način utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja prekršaja iz člana 24. ZOJRIM. Iz iskaza svjedoka policajaca nesumnjivo proizlazi da apelant nije postupao po zakonitom naređenju službenih lica da se udalji sa lica mjesta saobraćajne nesreće, čime je ometao službena lica u vršenju službenih radnji. Prigovor žalbe da je nejasno da li su službena lica vršila radnju uviđaja ili obezbjeđenje lica mjesta ne dovodi u pitanje pravilnost pobijanog rješenja, jer su službena lica ovlaštena zakonom za vršenje navedenih službenih radnji, što znači da je apelant ometao službenike policije da vrše svoju funkciju a što predstavlja obilježje prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava. Navodi da se vraćao sa kupališta sa svojim djetetom i da je morao preći cestu upravo na mjestu gdje je bila saobraćajna nezgoda. U trenutku kada je počeo prelaziti cestu, kako navodi apelant, „prišao mu je policajac i uhvatio ga za rame i ruku, te mu je nejasan zaključak suda da je opstruirao zakonit zahtjev i naređenje policajca koji ga hvata za ruku i nanosi mu povredu pred maloljetnim djetetom“. Smatra da prekršaj nije počinio, jer bi, kako tvrdi apelant, „svako ko naiđe ili se zadesi na mjestu gdje je bila saobraćajna nesreća za samo puko prisustvovanje bivao kažnjen da je ometao službeno lice“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenog ustavnog prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio i žalbi protiv prvostepenog rješenja a o čemu je Okružni sud zauzeo stav u osporenoj odluci i obrazložio ga na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5834/10 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio