Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5943/10 (I.B., S.Š., M.I. i R.Z.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5943/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5943/10, rješavajući apelaciju I.B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.I. i R.Z. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine u dijelu kojim je revizija odbijena zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.B. i S.Š. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine u dijelu u kojem je revizija odbačena zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. I.B., S.Š., M.I. i R.Z. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine. Apelanti su 30. maja i 25. augusta 2011. godine dopunili apelaciju.

2. Apelanti su, kao zaposlenici Hercegovačko-neretvanskog kantona - Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), tužbom pokrenuli parnični postupak radi isplate naknada proisteklih iz radnog odnosa i uplate doprinosa.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-010501 06 od 12. decembra 2008. godine obavezan je tuženi da apelantima isplati novčane iznose na ime dijela naknade za ishranu, kamata i uplati doprinose, te nadoknadi troškove postupka, sve precizirano u izreci presude. Presudom je dalje obavezan tuženi da trećeapelantu i četvrtoapelantu isplati novčane iznose precizirane u izreci presude na ime regresa, te je odbijen tužbeni zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelanta u pogledu potraživanja na ime povećanje plate.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je usvojio tužbene zahtjeve apelanata na ime naknade za ishranu, regresa, uplati doprinosa, kamata i troškova postupka primjenom relevantnih zakonskih odredbi i odredbi Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanja na ime povećanje plate po osnovu rezultata rada, Općinski sud je naveo da je nesporno da je trećeapelantu i četvrtoapelantu od rukovodioca organa državne službe izdato rješenje o njihovom godišnjem ocjenjivanju za rad i postignute rezultate rada u proteklih 12 mjeseci za godine potraživanja, u skladu sa članom 33. st. 2. i 3. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Općinski sud je dalje citirao član 40. Zakona o državnoj službi i s tim u vezi obrazložio da bi, prema navedenom članu, državni službenik ostvario pravo na povećanje plaće, trebaju biti kumulativno ispunjena dva uslova: da rad službenika bude ocijenjen pozitivnom ocjenom i da pozitivnu ocjenu mora imati u posljednje dvije uzastopne godine. Istaknuto je da kod povećanja plaće po osnovu ocjene rada promjenljiv je samo procent povećanja, jer navedeni procent zakonom nije određen fiksno, nego u rasponu, odnosno određena je samo gornja granica povećanja, a procenat povećanja određuje rukovodilac organa. Kako je bilo nesporno da od rukovodioca organa državne službe nije doneseno posebno rješenje u kojem mjesečnom procentu bi se povećala plaća trećeapelantu i četvrtoapelantu shodno njihovoj godišnjoj ocjeni i primjenom člana 40. Zakona o državnoj službi, Općinski sud je ocijenio da nije ovlašten da sam određuje procenat u okviru utvrđenog raspona propisanog istim članom. S tim u vezi, obrazloženo je da je raspon za određenu ocjenu ostavljen rukovodiocu da bi se mogla izvršiti precizna ocjena zaposlenika, a koja ovisi o pokazanim stručnim sposobnostima uposlenika, odnosu prema radu i drugim kvalitetima koji svi zajedno utječu na iznos procenta povećanja plaće. Po mišljenju Općinskog suda, kad se ispune potrebni uslovi, rukovodilac organa državne službe je dužan po službenoj dužnosti donijeti rješenje i njime utvrditi visinu povećanja plaće službeniku. Ukoliko rukovodilac organa ne bi tako postupio, službenik je imao pravo da rukovodiocu podnese pismeni zahtjev i traži da mu se donese rješenje o povećanju plaće u skladu sa odredbom člana 40. stav 2. Zakona o državnoj službi. Dalje je navedeno da je rukovodilac organa dužan odlučiti po podnesenom zahtjevu, a ako zahtjev bude odbijen, službenik je imao pravo protiv navedenog rješenja izjaviti žalbu Odboru za žalbe. Kako u postupku trećeapelant i četvrtoapelant nisu pružili dokaz da su iscrpili sva prava propisana u čl. 21. i 40. Zakona o državnoj službi, Općinski sud je zaključio da nije ni mogao raspravljati o predmetnom zahtjevu jer se nisu stekli uslovi, te je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva trećeapelanta i četvrtoapelanta.

5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 010501 09 Gž od 14. maja 2009. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena u odnosu na trećeapelanta i četvrtoapelanta, tako da je njima dosuđena i naknada na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada, sa zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu o troškovima postupka, u iznosima preciziranim u izreci presude. Presudom je dalje odbijena kao neosnovana žalba apelanata u preostalom dijelu, kao i žalba tuženog u cijelosti, i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su bili osnovani žalbeni navodi apelanata koji su ukazivali na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu uvećanja plate po osnovu rezultata rada. Prema mišljenju Kantonalnog suda, trećeapelant i četvrtoapelant nisu bili obavezni voditi prethodni postupak interne zaštite, jer se radilo o povredi prava koje proizlazi iz zakona i to prava na novčano potraživanje - pravo na povećanje plaće, ustanovljeno odredbama člana 33. st. 2. i 3. i člana 40. stav 2. Zakona o državnoj službi. Kantonalni sud je istaknuo da je navedeno pravo ustanovljeno u visini određenog procenta, a trećeapelant i četvrtoapelant ne mogu snositi štetne posljedice zbog propusta tuženog da svojim aktima utvrdi visinu tog procenta. U takvoj situaciji, po mišljenju Kantonalnog suda, sud može dosuditi maksimalan iznos utvrđen zakonom, a navedeni pravni stav proizlazio je i iz odluka Ustavnog suda br. AP 301/04 i AP 2587/05 (koje su se odnosile na rješavanje predmeta u slučaju nedostatka relevantnih propisa). Stoga je Kantonalni sud trećeapelantu i četvrtoapelantu dosudio novčane iznose u skladu sa nalazom vještaka, kojem, u računskom dijelu, parnične stranke nisu prigovorile.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine djelomično je uvažena revizija tuženog, drugostepena presuda preinačena i žalba trećeapelanta i četvrtoapelanta odbijena, te prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu revizija je odbačena, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova odgovora na reviziju.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je iz odredbi čl. 21. i 40. stav 2. Zakona o državnoj službi proizlazilo pravo državnog službenika da ostvari pravo na povećanje plaće u određenim slučajevima. Dalje je navedeno da je bilo sporno pitanje da li je, u slučaju kada rukovodilac državne službe ne donese odluku o tom pravu, državni službenik dužan zaštitu svojih prava tražiti na sudu u parničnom postupku ili kod organa državne službe zahtjevom da rukovodilac službe odluči o njegovom pravu na povećanje plaća. Tumačeći navedeni propis kao da su trećeapelant i četvrtoapelant državni službenici (jer u postupku nije bilo ni utvrđeno koji status imaju trećeapelant i četvrtoapelant: državnog službenika ili namještenika, a sva rješenja priložena u spisu su donijeta po ranijem Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave i sudske vlasti), Vrhovni sud je zaključio da je rukovodilac organa državne službe u svakom slučaju nadležan da odlučuje o pravima i dužnostima namještenika i službenika koja su propisana navedenim zakonima, pa i pravo na povećanje plaća. Naime, istaknuto je da visina povećanja nije fiksno određena zakonima, već je dat maksimalni iznos u procentima od plaće utvrđene za radno mjesto državnog službenika, a koje povećanje ne može preći plaću narednog platnog razreda. Osim toga, obrazloženo je da za odlučivanje o svim pravima i dužnostima državnih službenika rukovodilac primjenjuje Zakon o upravnom postupku, pa u slučaju podnošenja zahtjeva za ostvarenje nekog prava državnog službenika, ako rukovodilac ne donese rješenje u zakonskom roku, nastaje šutnja uprave i sva prava koja navedeni zakon daje podnosiocu zahtjeva. Istaknuto je da u konkretnom slučaju, prema činjeničnom utvrđenju, trećeapelant i četvrtoapelant nisu dokazali da su se obraćali svom rukovodiocu za zaštitu svog prava na povećanje plaće. Kako rukovodilac organa državne službe u kojoj su radili trećeapelant i četvrtoapelant nije odlučivao o njihovim pravima, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud trećeapelantu i četvrtoapelantu dosudio potraživanje na ime povećanja plaća, jer njihovo individualno pravo na povećanje plaće nije utvrđeno odlukom rukovodioca organa državne službe tj, tuženi.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao element tog prava, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti tvrde da, shodno presudi Vrhovnog suda, u situaciji da su se i obratili poslodavcu, nakon toga ne bi niti mogli tražiti zaštitu svojih prava na sudu, niti u upravnom niti u parničnom postupku. Ističu da im je bio omogućen pristup sudu u tri instance, međutim, posljednja instanca je osporila sporno pravo apelantima, tvrdeći da im to pravo ne pripada. Smatraju da se član 21. Zakona o državnoj službi i član 15. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine odnose samo na prava namještenika koja su vezana za njihov radnopravni status, odnosno za slučajeve u kojima je povrijeđeno statusno pravo namještenika, a u ostalim slučajevima, kada se radi o novčanim potraživanjima namještenika, treba primijeniti odredbe člana 103. st. 1. i 2. i člana 106. Zakona o radu. Ističu da je pravo na povećanje plate ustanovljeno Zakonom o državnoj službi, koje pravo državni službenici ostvaruju u visini u određenom procentu. Stoga, apelanti ne mogu snositi štetne posljedice zbog propuštanja tuženog da pri donošenju odluke utvrdi i visinu povećanja, tj. procenta, te kada tuženi nije utvrdio visinu, očito je smatrao da trećeapelantu i četvrtoapelantu pripada povećanje plate u maksimalnom iznosu. S tim u vezi, pozivaju se na odluke Ustavnog suda, br. AP 301/04, AP 2587/05i AP 1797/06. Tvrde da je Vrhovni sud u toku postupka utvrdio drugačije činjenično stanje, kada je zaključio da u postupku nije utvrđeno koji status imaju trećeapelant i četvrtoapelant, te da je tim Vrhovni sud izašao iz okvira obima preispitivanja nižestepenih presuda. Ističu da je u postupku bili nesporno da su apelanti državni službenici. Apelanti navode da je Vrhovni sud donio više drugačijih odluka u istom činjeničnom i pravnom osnovu, te smatraju da su stavljeni u diskriminirajući položaj u odnosu na sve one zaposlenike kojima je predmetno pravo priznato.

10. Apelanti su u dopuni apelacije od 30. maja 2011. godine ukazali na Odluku Ustavnog suda broj AP 1791/09 od 12. maja 2011. godine i pozvali se na presude Vrhovnog suda br. 58 0 P 009992 10 Rev od 4. novembra 2010. godine, 58 0 P 011861 10 Rev od 28. decembra 2010. godine i 58 0 P 012497 09 Rev od 3. februara 2011. godine, koje su bile predmet apelacionog postupka u navedenoj odluci Ustavnog suda.

11. Apelanti su u dopuni apelacije od 25. augusta 2011. godine naveli da je Vrhovni sud u predmetima istog činjeničnog i pravnog osnova drugačije odlučio, te su dostavili presude Vrhovnog suda br. 58 0 Rs 010507 11 Rev od 12. jula 2011. godine, 58 0 Rs 012507 11 Rev od 16. juna 2011. godine i 58 0 Rs 021064 11 Rev od 16. juna 2011. godine kao dokaz svojih tvrdnji.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima trećeapelanta i četvroapelanta o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev trećeapelanta i četvrtoapelanta. Naime, u navedenoj odluci data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da je trećeapelantov i četvrtoapelantov zahtjev koji se odnosio na potraživanja na ime povećanje plate po osnovu rezultata rada neosnovan, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen njihov tužbeni zahtjev u ovom dijelu, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio navode svih stranaka u postupku, te detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu tumačenja i primjene relevantnih odredaba Zakona o državnoj službi, a takva obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da trećeapelant i četvrtoapelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima trećeapelanta i četvrtoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi trećeapelanta i četvrtoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima trećeapelanta i četvrtoapelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu ne može biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku, bez drugih argumenata u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3599/12 od 16. maja 2013. godine). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su presude Vrhovnog suda, koje su apelanti dostavili u dopuni apelacije 25. augusta 2011. godine (a kojima je Vrhovni sud usvojio tužbene zahtjeve namještenika/službenika za potraživanja na ime povećanje plate po osnovu rezultata rada), donesene u toku 2011. godine, dakle, nakon okončanja postupka koji je predmet apelacije, a apelanti nisu dokazali da je do promjene prakse došlo prije ili u toku predmetnog postupka. Naime, apelanti su u apelaciji naveli određene presude Vrhovnog suda, međutim, nisu ih dostavili, a presude koje su naveli u dopuni od 30. maja 2011. godine nisu se odnosile na sporno potraživanje. Dakle, kako trećeapelant i četvroapelant nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su navodi trećeapelanta i četvroapelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

17. S obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 010501 09 Rev od 14. septembra 2010. godine odbačena revizija u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta, potrebno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak u odnosu na ove apelante uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud primjećuje da su prvostepenom presudom usvojeni tužbeni zahtjevi prvoapelanta i drugoapelanta, te je presuda u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom. Prvoapelant i drugoapelant nisu izjavljivali reviziju, nego je Vrhovni sud, postupajući po reviziji tuženog, odbacio reviziju u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Vrhovnim sudom, u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta, utvrđivala samo procesna dopustivost predmetne revizije, i da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima prvoapelanta i drugoapelanta, niti im je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena pobijana odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza prvoapelanta i drugoapelanta, niti je navedenom presudom odlučivano o njihovim imovinskim pravima zbog čega su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, te okolnost da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo, to su i navodi prvoapelanta i drugoapelanta i u tom dijelu, takođe, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5943/10 (I.B., S.Š., M.I. i R.Z.) | Sudska praksa | Aktio