Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5953/10 (N. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5953/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5953/10, rješavajući apelaciju Neđe Miličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Miličića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001900 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001900 09 Gž od 28.maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001900 08 P od 17. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Miličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 27. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001900 10 Rev od 18. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001900 09 Gž od 28. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 001900 08 P od 17. juna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001900 08 P od 17. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 001900 09 Gž od 28. maja 2010. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 12.215,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U toku postupka u kojem je apelant zahtijevao da mu tuženi nadoknadi štetu za privremeno oduzete 2.443 audio-kasete provedeno je vještačenje vještaka ekonomske struke, saslušan apelant kao parnična stranka, izvršen uvid u rješenje tog suda kojim je odbačen optužni prijedlog Osnovnog javnog tužilaštva podnesen protiv apelanta zbog krivičnog djela nedozvoljene trgovine uslijed nedostatka dokaza. Predmetne kasete, kako je dalje pojasnio sud, tuženi nije vratio apelantu, niti je apelant dokazao da je tražio njihovo vraćanje a vještačenjem je utvrđeno da se kasete nalaze u depozitu tuženog i da su u ispravnom stanju, te da bi apelant njihovom prodajom ostvario naknadu od 12.215,00 KM. Osnovni sud je zaključio da je apelant mogao tražiti vraćanje kaseta od tuženog a što je mogao tražiti i tužbom i što bi bilo osnovano pa, kako to nije učinio, već potražuje naknadu obične štete i izmakle koristi iako nema registrovanu djelatnost za prodaju, njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravnu ocjenu prvostepenog suda, navodeći u obrazloženju presude da je, u smislu člana 185. tačka 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan, jer apelant nije htio uspostaviti ranije stanje, odnosno vratiti kasete, čime bi otklonio sebi eventualnu štetu čiju novčanu naknadu potražuje. Da je uspostava ranijeg stanja nemoguća, u tom slučaju bi apelant imao pravo naknade štete u odgovarajućem novčanom iznosu.

5. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 P 001900 10 Rev od 18. novembra 2010. godine reviziju odbio.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je pojasnio da je, prema odredbi člana 215. Zakona o krivičnom postupku koji je bio u primjeni u vrijeme oduzimanja kaseta, predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se licu od koga su oduzeti ako je krivični postupak obustavljen i ako ne postoje razlozi za njihovo trajno oduzimanje. U konkretnom slučaju sud koji je vodio krivični postupak, nakon odbačaja optužnog prijedloga, nije donio rješenja da se oduzete kasete vrate apelantu. Nije sporno, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da se oduzete kasete nalaze u posjedu tuženog pa apelant kao vlasnik ima pravo da, u smislu odredbe 37. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, od tuženog koji ih drži u posjedu traži povrat stvari a novčanu protuvrijednost kao štetu samo ako povrat stvari nije moguć. Pravilan je stav nižestepenih sudova da apelant nije mogao postaviti zahtjev za naknadu štete u visini stvarne nabavne vrijednosti kaseta a zahtjev koji se odnosi na izmaklu korist pravilno je odbijen, jer apelant nije dokazao da je mogao prodati sve 2.443 kasete po pojedinačnoj cijeni od 5 KM koju je utvrdio vještak u nalazu. Izvedenim dokazima, kako je zaključio sud, apelant nije dokazivao koliko je kaseta prodavao mjesečno, kvartalno ili godišnje u periodu koji je prethodio oduzimanju kaseta, niti po kojoj cijeni. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova u odnosu na izgubljenu dobit s obzirom na to da se postajanje izgubljene dobiti (član 158. ZOO) mora u svakom konkretnom slučaju dokazati objektivnim postojanjem štete koja se trpi.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da je tuženi bio u obavezi da mu vrati kasete i bez njegovog zahtjeva, jer je osnov držanja otpao. Osim toga je naveo da je kasete prodavao na javnom mjestu i imao je dozvolu, jer je imao ugovor o zakupu poslovnog prostora u robnoj kući „Zvorničanka“. Kasete su „otete silom i nepošteno, jer je pred pravičnim sudom dokazano da nije kriv, te su morali da ih vrate a to što su kasete neupotrebljive i bačene po magacinu tuženog, u vlazi i memu, i što su demode to mora da plati tuženi“. Apelant je, također, istakao da „poslije ružne i neobjašnjive prvostepene presude koju je donijela pristrasna sudija Dragana Simanić tu presudu potvrđuje pristrasni sudija Marković Milenko, čije presude 30 godina liče kao jaje jajetu i ako Vrhovni sud reviziju odbija kod ovakvih presuda, onda znači da na teritoriji Republike Srpske nemamo mogućnost da nam se pravično sudi i ugrožena je naša imovina“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na „pristrasnost sudija“, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, osim navoda da je „prvostepenu presudu donijela pristrasna sudija Dragana Simanić a tu presudu potvrdio pristrasni sudija Marković Milenko, čije presude 30 godina liče kao jaje jajetu“, apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je prvostepeni sud, kao i drugostepeni sud koji je odlučivao u vijeću trojice sudija u postupku po apelantovoj žalbi bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5953/10 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio