Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5986/10 (A. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5986/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5986/10, rješavajući apelaciju Amira Karamana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Karamana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 K 000225 09 Kž od 14. oktobra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 000225 09 K od 14. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Karaman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokata iz Višegrada, podnio je 28. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 K 000225 09 Kž od 14. oktobra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 000225 09 K od 14. jula 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud donio odluku o „prekidu izdržavanja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji“.

2. Presudom Okružnog suda broj 14 0 K 000225 09 K od 14. jula 2009. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način bliže naveden u dispozitivu presude drugog lišio života i pri tome umišljajno doveo u opasnost život još nekog lica, čime je počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka g) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je primjenom istog zakonskog propisa i odredbi čl. 28, 32, 37, 38. i 39. stav 1. tačka 1. KZRS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Na osnovu člana 44. KZRS apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. juna 2008. godine do 5. jula 2008. godine.

3. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je, poštujući načelo kontradiktornosti, izveo veliki broj dokaza, saslušao veliki broj svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, proveo niz vještačenja, te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi na nesumnjiv način utvrdio da je apelant 25. maja 2008. godine počinio krivično djelo teško ubitstvo iz člana 149. stav 1. tačka g) KZRS. Okružni sud je istakao da je prvenstveno imao u vidu navode svjedoka oštećenih Ibrahima Kadrića i Džemala Kešmera, te iskaze Safije Kadrić i Hatidže Kešmar kojima je poklonio vjeru jer su oni međusobno saglasni, podudarni i objektivni. Nesporno je, kako je dalje naveo sud, da se događaj desio 25. maja 2008. godine oko 9.15 sati u selu Orahovci naspram porodične kuće Asima Murtića, i to za vrijeme sukoba Asima Murtića sa Ibrahimom i Ćamilom Kadrićem, kao i Džemalom Kešmerom kada je od svoje kuće došao apelant i iz vatrenog oružja ispalio 14 metaka u pravcu oštećenih nanijevši im tjelesne povrede koje su za Ćamila Kadrića bile smrtonosne. U pogledu utvrđivanja kako se događaj desio sud je ocijenio iskaze navedenih svjedoka, te djelomično iskaze svjedoka Muše i Asima Murtića, jer su navedeni svjedoci u svim bitnim elementima dali međusobno istovjetne iskaze i kao očevici događaja na identičan način opisali događaj od samog početka. Iskazi svjedoka na okolnost apelantovog pucanja su u potpunosti saglasni sa materijalnim dokazaima i to vještačenjem tragova barutnih ostataka uzetih sa ruku apelanta, te nalazom i mišljenjem o izvršenom vještačenju vatrenog oružja čahure i zrna iz kojeg proizlazi da sporna čahura nađena na licu mjesta potiče iz metka koji je izvađen iz nastradalog Ćamila Kadrića a koji je ispaljen iz pištolja koji je na dan događaja od apelanta privremeno oduzet. Da je apelant pucao u vrijeme događaja, potvrdio je i sam apelant u svom iskazu datom prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka. Ispaljujući osam hitaca u vitalne organe tijela nastradalog Ćamila Kadrića a posebno posljednji hitac u momentu kada je ovaj bio u poluležećem položaju apelant je, po mišljenju suda, pokazao svoju namjeru da ubije istog a ispaljujući dva hica u Ibrahima Kadrića i jedan u Džemala Kešmara pokazao da je umišljajem doveo u opasnost život još nekog lica.

4. Okružni sud nije prihvatio apelantovu odbranu da je djelo počinio u nužnoj odbrani i da je u konkretnom slučaju pokušao odbraniti napadnutog Asima Murtića a da se potom i on branio. Naime, iskazi koji je dao apelant i dijelovi iskaza svjedoka Asima i Muše Murtić su, po mišljenju suda, dati radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Sud je istakao da je nužna odbrana dozvoljena protiv ozbiljnog i protivpravnog napada koji neposredno predstoji odbrani pa se postavlja pitanje u čemu se u konkretnom slučaju ogleda ozbiljan i protivpravan napad, te kojim je to oružjem izvršen napad od napadača prvo prema Asimu Murtiću a potom i prema apelantu. Zaključke suda da nije utvrđeno da je Ćamil Kadrić izvršio napad na apelanta, odnosno da prema njemu nije išao sa nožem u ruci potvrđuju i zaključci vještaka medicinske struke. Naime, na pouzdan način je utvrđeno da su oštećeni Ćamil Kadrić i apelant u trenutku ispaljivanja iz vatrenog oružja bili na određenom odstojanju i to apelant u odnosu na oštećenog u povišenom položaju a kasnije u toku daljeg pucanja oštećeni je bio u poluležećem položaju. Da nije bilo napada na apelanta, dokazuje i činjenica da kritične prilike apelant nije zadobio bilo kakvu tjelesnu povredu, te da je odjeća na njemu ostala potpuno neoštećena i bez tragova hvatanja, otimanja ili trzanja. Ocjenjujući psihički odnos apelanta prema izvršenom djelu uz konstataciju da njegova uračunljivost nije ničim dovedena u sumnju, Okružni sud je zaključio da je apelant djelo učinio sa umišljajem. Osuđivanjem apelanta na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, tj. izricanjem kazne zatvora ispod zakonskog minimuma kazne za ovo krivično djelo uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, po ocjeni Okružnog suda, ostvarit će se krivičnopravna zaštita i svrha kažnjavanja.

5. Odlučujući o žalbama Vrhovni sud je Presudom broj 14 K 000225 09 Kž od 14. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu a uvažio žalbu okružnog tužioca u Istočnom Sarajevu, te preinačio u odluci o kazni prvostepenu presudu tako što se apelant za krivično djelo teškog ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 4. KZRS za koje je tom presudom proglašen krivim osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. Vrhovni sud smatra neosnovanim žalbene prigovore koji se odnose na pravilnost ocjene dokaza od prvostepenog suda. Naime, kako navodi taj sud, žalba ne osporava da je apelant kritičnog dana ispalio 14 hitaca iz pištolja i lišio života Ćamila Kadrića, te nanio povrede Ibrahimu Kadriću i Džemalu Kešmaru. Međutim, kako dalje ističe sud, apelant tvrdi da je postupao u nužnoj odbrani jer je odbio napad Ibrahima Kadrića i Ćamila Kadrića na Asima Murtića a potom i na sebe. Izneseni argumenti su, prema mišljenju toga suda, neosnovani jer nemaju činjeničnu podlogu u izvedenim dokazima, i to iskazima svjedoka i objektivnim dokazima koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio. S obzirom na suštinu odbrane i tvrdnju da je apelant postupao u nužnoj odbrani, ključno pitanje koje je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud pravilno riješio je zaključak o izostajanju napada kao stvarnog i ozbiljnog djelovanja Ćamila i Ibrahima Kadrića i Džemala Kešmera kojim je bio ugrožen tjelesni integritet Asima Murtića a potom i apelanta. Naime, kada se dovede u vezu nalaz i mišljenje vještaka, dr. Hamze Žuje o položaju apelanta kao povredioca i Ćamila Kadrića kao povrijeđenog koji nisu bili okrenuti licem u lice, već bočno, sa činjenicom da kod apelanta nisu utvrđene nikakve tjelesne povrede kao posljedice napada, niti je utvrđeno oštećenje njegove garderobe a tvrdio je da su napad izvršile četiri osobe sa vilama, kosom i nožem i da su ga čupali za bradu i udarali, da ti predmeti nisu pronađeni na licu mjesta, kao i kad svjedoci a i sam apelant postojanje ovakvog napada nisu spominjali u istrazi, već to prvi put iznose na glavnom pretresu, onda nema sumnje u pravilnost ocjene dokaza i izvedeni zaključak da napada u objektivnom smislu, kako to prezentiraju svjedoci odbrane i apelant a negiraju svjedoci optužbe, od Ćamila i Ibrahima Kadrića i Džemala Kešmera usmjerena na Asima Murtića a potom na apelanta nije ni bilo, pa time ni pripadajućeg prava na nužnu odbranu.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Kod ocjene dokaza sud je prihvatio u potpunosti iskaze svjedoka optužbe „bez usporedbe njihovih iskaza sa ostalim dokazima iako su te izjave različite i kontradiktorne međusobno“. Apelant navodi da sud nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane Muše i Asima Murtića, te njegov iskaz jer su različiti od iskaza datih u prethodnom postupku. Ovakav zaključak smatra proizvoljnim i netačnim, te ističe da „ako sud ne prihvata iskaz svjedoka odbrane i optuženog danog na pretresu jer su različiti od iskaza u prethodnom postupku, onda nije mogao ni prihvatiti iskaz svjedoka optužbe“. Osim toga, apelant smatra neosnovanim zaključak suda i u pogledu iskaza svjedokinje Eldine Kadrić, jer za zaključak suda da je njen iskaz „u svemu nepouzdan“ sud nije imao nikakvog osnova, niti je naveo razloge za takav zaključak. Apelant tvrdi da je djelo počinio u nužnoj odbrani, te je s obzirom na različite iskaze svjedoka u pogledu činjenica gdje se ko nalazio prije sukoba, odakle je pucao i gdje su bili oštećeni, predlagao da se izvrši rekonstrukcija događaja uz saslušanje vještaka balističara, ali sud takav prijedlog nije prihvatio a razlozi za neusvajanje prijedloga nisu osnovani, te je, kako tvrdi, „očito da je različito tretiran“. Apelant smatra da se ne može samo na osnovu toga što je on pucao zaključiti da je krivično odgovoran, već se mora utvrditi kako i zašto je postupao na ovaj način.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno ocijenili izvedene dokaze i nepravilno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao veliki broj svjedoka, proveo vještačenje vještaka sudske medicine, izvršio uvid u nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju tragova barutnih ostataka, te izvršio uvid u ostalu obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme bliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1 tačka g) KZRS. Za navedeno utvrđenje, kao i za pitanje pravne kvalifikacije predmetnog krivičnog djela sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto je poklonio vjeru iskazima svjedoka oštećenih Ibrahima Kadrića i Džemala Kešmera, te iskazima Safije Kadrić i Hatidže Kešmar, kao i djelomično iskazima Muše i Asima Murtića, navodeći da su međusobno saglasni i podudarni o načinu na koji se kritični događaj desio i koji su kao očevici na identičan način opisali događaj od samog početka. Navedeni iskazi su ocijenjeni u povezanosti sa dokazima pribavljenim na licu mjesta, prilikom uviđaja, te rezultatima vještačenja pa je utvrđena odlučna činjenica da napada od Ibrahima i Ćamila Kadrića, te Džemala Kašmara usmjerenog na Asima a potom na apelanta nije ni bilo i da apelant predmetno krivično djelo nije počinio u nužnoj odbrani. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane ocjenjujući ih kao subjektivne i date radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta i zašto nije prihvatio navode odbrane da su u konkretnom slučaju ostvareni osnovni elementi nužne odbrane, navodeći da takve tvrdnje nemaju uporišta ni u jednom izvedenom dokazu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

13. U odnosu na apelantov prigovor da „sud nije prihvatio njegov prijedlog da se izvrši rekonstrukcija kritičnog događaja“ i da je „očito da je različito tretiran“, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciji prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.

14. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio apelantov zahtjev za provođenje određenog dokaza (rekonstrukciju kritičnog događaja). Odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju prvostepeni sud je dao obrazloženje iz kojih razloga odbija apelantov prijedlog za provođenje dokaza rekonstrukcijom kritičnog događaja, navodeći da je iz drugih izvedenih dokaza a prvenstveno iz iskaza saslušanih svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, foto-dokumentacije koju je ponudila kako odbrana, tako i optužba, te skice lica mjesta na pouzdan i dovoljan način mogao pravilno i potpuno utvrditi sve one činjenice do kojih bi se došlo izvršenom rekonstrukcijom. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i posredstvom advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudo niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 3.d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5986/10 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio