Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6033/10 (S. G.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6033/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palvrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 6033/10, rješavajući apelaciju S. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. G. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051429 10 Gž od 30. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 051429 01 P od 31. decembar 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vitomir Gajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 30. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 051429 10 Gž od 30. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 051429 01 P od 31. decembar 2009. godine.

2. Drago Radoje (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv apelantice radi naknade nematerijalne štete zbog iznošenja i objavljivanja neistina o njemu.

3. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 051429 01 P od 31. decembar 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 051429 10 Gž od 30. septembra 2010. godine, djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, te obavezao apelanticu da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 495,00 KM. Tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

4. Na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je članak „Posao uz nepostojeću diplomu“, koji je objavljen u časopisu „Reporter“ broj 133 od 8. novembra 2000 godine, potpisan od apelantice i da je u podnaslovu „Politički kriterij“ konstatovano da nelogičnosti postoje i u slučaju glavnog republičkog inspektora za rad Radoja Drage jer u jednoj radnoj knjižici Drage Radoja izdanoj na Palama 19. augusta 1995. godine stoji da Radoja Drago ima VŠS stečenu 19. februara 1962. godine na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu a da je u drugoj navedeno da je inženjer sa VSS stečenom također na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu 22. februara 1962. godine tri dana nakon što je stečena diploma sa VŠS. Genijalnost ili falsifikat. Osnovni sud je dalje utvrdio da iz diplome Tehnološkog fakulteta broj 659 od 19. februara 1962. godine slijedi da je tužitelj završio nauke na Hemijskom tehnološkom odjelu Univerziteta u Zagrebu, te mu je priznata fakultetska sprema pod nazivom inženjer, da iz radne knjižice izdate od Općine Bugojno 1962. godine proizlazi da u rubrici stručnost–zanimanje stoji hemijski inženjer a po kvalifikaciji visoka stručna sprema a da iz radne knjižice izdate na Palama 1995. godine stoji VŠS a zanimanje inženjer. Osim toga je utvrđeno da je u vrijeme objavljivanja članka radio u inspekciji rada na radnom mjestu republičkog inspektora rada gdje je unaprijeđen za glavnog republičkog inspektora do penzionisanja 2002. godine. Također je utvrđeno da je objavljeni članak unio nemir u porodicu tužitelja, da je bilo anonimnih poziva i provociranja.

5. Osnovni sud smatra da je apelantica u samom naslovu objavljenog teksta prešla granicu, kako apelantica tvrdi, interpretacije činjenica iz radnih knjižica iz koje je izvršila uvid, jer iz samog naslova objavljenog teksta proizlazi da je apelantica izvela pogrešan zaključak i da navodi naslova članka nisu tačni. Tužitelj je, kako dalje navodi sud, objasnio postojanje „stare“ i „nove“ radne knjižice a iz potvrde Univerziteta u Zagrebu proizlazi da je tužitelj završio četverogodišnji studij i prema tadašnjim propisima stekao visoku stručnu spremu. Osnovni sud smatra da je apelantica bila dužna da provjeri činjenice i da kontaktira sa tužiteljem kako bi dobila njegovo mišljenje kao minimum poštivanja i ljudskog dostojanstva S obzirom na objavljeni članak, tužitelju kao javnom službeniku na mjestu republičkog inspektora rada senzacionalističkim naslovom objavljenog članka ocjenjujući provedene dokaze su povrijeđeni ugled i čast. Imajući u vidu izvedene dokaze, nesporne činjenice i sadržaj teksta, proizlazi da je tužitelj oklevetan čime su povrijeđena njegova nematerijalna dobra (čast i ugled) i zbog čega mu je nanesena šteta. Osnovni sud je na kraju istakao da je tužitelj dokazao da je teško podnio iznošenje neistinitih činjenica, da je zbog toga trpjela i njegova porodica, kao i zbog odnosa sredine u kojoj je živio i radio do odlaska u penziju, te mu je u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima dosuđen iznos od 2.500,00 KM kao realna naknada. Po mišljenju suda, ocjenjujući dokazni postupak apelantica je samim naslovom objavljenog članaka pogrešno protumačila i dala kvalifikaciju činjenicama koje je koristila prilikom sastavljanja spornog članka koje su u suprotnosti sa utvrđenim činjenicama kroz dokazni postupak.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužitelj završio četverogodišnji studij i diplomirao 19. februara 1962. godine, te prema tadašnjim propisima stekao VSS i zvanje inženjera hemije. Kod ovakvog stanja stvari, kako dalje navodi sud, u slučaju postojanja dvije knjižice tužitelja sa upisanom VŠS u jednoj i VSS u drugoj apelantica je prethodno morala provjeriti tačnost ovih činjenica a ne jednostavno zaključiti „genijalnost ili falsifikat“. Navedeni dio spornog teksta predstavlja klevetu, jer tvrdnje nemaju utemeljenje u istinitim činjenicama pa tužitelja, s obzirom na funkciju koju je obavljao, diskredituju i svrstavaju u red lica koja rade protivzakonito. Navodi članka da je tužitelj „genije ili falsifikator“ upućuju na to da mu se stavlja na teret da čini kriminalne radnje a takvo postupanje bi vodilo i krivičnoj odgovornosti, te se tužitelj karakteriše kao lice koje je spremno nezakonitim radnjam ostvariti svoje ciljeve. Prvostepeni sud je pravilno zaključio da je apelantica oklevetala tužitelja čime je povrijedila njegova materijalna dobra (čast i ugled) zbog čega je za tužitelja nastala šteta. Prvostepeni sud je pravilno primijenio član 200. ZOO, jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano članom 5. Zakona o zaštiti od klevete a posebno što je do povrede časti u ugleda došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja, te uzimajući u obzir težinu objavljene informacije, društveni i profesionalni položaj tužitelja, te objektivne i subjektivne posljedice objavljivanja neistinitih informacija.

7. Na kraju se Okružni sud pozvao i na odredbu člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pojasnio da kada novinar ima legitiman cilj i kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju kada se ispostavi da su činjenice bile neistinite. U konkretnom slučaju, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika a koji status je imao tužitelj, jeste legitiman cilj, ipak, nije postojala iskrena namjera apelantice, naročito imajući u vidu propust da prethodno sa tužiteljem provjeri podatke koje je namjeravala objaviti. Opšti interes ne može se braniti iznošenjem neistinitijih činjenica koji predstavljaju napad na njegov ugled i koji se ne mogu smatrati kritikom koju je on dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju je vršio.

8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Navela je da joj je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, jer je „uložila razume napore u utvrđivanje činjenica prenesenih u sporni tekst“ i da se radilo „o pukom prenošenju sadržaja radnih knjižica, dakle javnih isprava koje prati pretpostavka tačnosti, te se u smislu odredbi čl. 6. i 11. Zakona o zaštiti od klevete radi o izražavanju koje je u suštini istinito“. Takav sadržaj radnih knjižica, kako je dalje navela apelantica, „kod svakog pa i opreznog novinara sigurno bi prouzrokovao ako ne težu, onda u najmanju ruku identičnu dilemu koju je izrekla u spornom tekstu“. Apelantica smatra da se ne može zaključiti da ostvarivanje slobode izražavanja na način na koji je to kao novinar učinila predstavlja povredu ugleda ili prava tužitelja u bilo kom smislu a pogotovo da je uzrokovalo nematerijalnu štetu. Također, smatra da paušalna interpretacija tužitelja o obimu i vrsti povrede ugleda koja nije praćena bilo kojim dokazima nije dovoljna da potvrdi postojanje nematerijalne štete. Bez provođenja dokaza medicinskim vještačenjem a radi utvrđivanja i objektiviziranja intenziteta i trajanja duševnih bolova ne može biti potvrđen nijedan od elemenata tužbenog zahtjeva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni, odnosno Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba, odnosno procjena činjenica i dokaza u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja jer je „uložila razume napore u utvrđivanje činjenica prenesenih u sporni tekst“. Prije svega, Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.

14. Ustavni sud nalazi da je član 10. Evropske konvencije strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, odnosno propisuje da se vlast može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje članka 10. Evropske konvencije, obrazlažući da ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da su sudovi utvrdili odgovornost apelantice, kao novinara časopisa „Reporter“, koja je bila autor spornog teksta u kojem su iznesene neistinite činjenice o tužitelju, te s tim u svezi tužitelju dodijelili naknadu nematerijalne štete kao satisfakciju zbog povrede časti i ugleda, što svakako predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Dalje, osporene presude su donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom, a osporene presude donesene su u parničnom postupku koji je pokrenuo tužitelj protiv apelantice zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba», koja se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda. Ustavni sud uočava da su sudovi zbog iznošenja neistinitih činjenica o tužitelju sankcionirali navedeno i obavezali apelanticu na naknadu. Ustavni sud smatra da je ova mjera koja je poduzeta radi zaštite tužiteljeve časti i ugleda proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, odnosno da je osporenim presudama, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između slobode medija na izražavanje i tužiteljevog prava na ugled, pri čemu ne uočava da su redoviti sudovi izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

10. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6033/10 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio