Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-966/10 (N. B.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-966/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 966/10, rješavajući apelaciju Nasihe Bošnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasihe Bošnjak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000 210 od 16. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nasiha Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant)iz Ulcinja, koju zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 210 od 16. decembra 2009. godine.
2. Osnovna Škola „Vuk Stefanović Karadžić“ iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu protiv apelantice i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđenja prestanka važenja ugovora o korištenju stana koji je pobliže označen u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a koji je zaključen između Zvonimira Bošnjaka sada pokojnog apelanticinog supruga i drugotuženog.
3. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001 985 od 27. avgusta 2007. godine utvrđeno je da je prestao da važi ugovor o korištenju stana koji je zaključen 23. januara 1992. godine između apelanticinog supruga i drugotuženog uz obavezu apelantice i drugotuženog da to priznaju i trpe pravne posljedice prestanka važenja ovog ugovora. Istom presudom obavezani su apelantica i drugotuženi da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.170,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je da je ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da su apelantica i njen suprug nakon zaključenja ugovora o korištenju predmetnog stana, preuzeli ključeve od stana koji su nakon toga opremili i izdali podstanaru Draganu Čaviću. Budući da apelantica u toku postupka nije ni tvrdila da su ona i njen suprug nakon zaključenja ugovora uselili u predmetni stan, a budući da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelantica i njen suprug u martu 1989. godine izvršili odjavu prebivališta iz Banja Luke za Ulcinj, Osnovni sud je zaključio da kod apelantice i njenog supruga nije ni postojala namjera korištenja predmetnog stana za stanovanje, te je u skladu sa odredbom člana 29. stav 1. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.
4. Okružni sud je donio presudu broj GŽ-601/05 od 22. novembra 2007. godine kojom su žalba apelantice i drugotuženog uvažene, te prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen i tužiteljica obavezana da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.025,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, s obzirom da je Osnovni sud „utvrdio da su apelantica i njen suprug po zaključenju ugovora o korištenju stana isti preuzeli, unijeli stvari, te uselili u stan podstanara“, Okružni sud smatra da je Osnovni sud pogrešno zaključio da je predmetni ugovor prestao da važi u smislu odredbe člana 29. ZSO samo zbog toga što je stekao uvjerenje da isti nisu imali namjeru da žive u predmetnom stanu, jer je po mišljenju tog suda bilo dovoljno utvrđenje da su apelantica i njen suprug po zaključenju ugovora o korištenju stana u isti „uselili“. S obzirom na navedeno Okružni sud je primjenom odredbe člana 229. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Odlučuju o reviziji tužiteljice protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-08-000 210 od 16. decembra 2009. godine kojom je reviziju uvažio te drugostepenu presudu preinačio tako što je apelanticinu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 071-0-
P-06-001 985 od 27. avgusta 2007. godine u pogledu glavne stvari, dok je žalbu drugotuženog uvažio, te odluku o troškovima postupka, preinačio tako što je apelanticu obavezao da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.920,00 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da osnovano tužiteljica ukazuje da je drugostepena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da je članom 29. stav 1. ZSO propisano ako se neko lice, koje treba da useli u stan, bez opravdanih razloga ne useli u stan u roku od 30 dana od dana kada mu je stan stavljen na raspolaganje , ugovor o korištenju stana prestaje da važi, ako nije drugačije ugovoreno. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da je sticanje stanarskog prava na stanu u smislu odredbe člana 11. ZSO uslovljeno i faktičkim useljenjem u stan jer je lice koje na osnovu punovažnog akta o dodjeli stana na korišćenje zaključi ugovor o korišćenju stana, dužno i useliti u dodjeljeni stan. Također, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 11. ZSO propisan rok od trideset dana za useljenje u stan od stavljanja stana na raspolaganje, te posljedica koja nastupa po zakonu ako lice koje je zaključilo ugovor o korišćenju stana bez opravdanog razloga u tom roku ne useli u stan. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza jasno utvrdio da apelantica i njen suprug nakon zaključenja predmetnog ugovora o korišćenju stana 23. januara 1992. godine, nisu se uselili u predmetni stan već da su unijeli u stan stvari i izdali ga podstanaru Draganu Čaviću. Budući da apelantica u toku postupka nije tvrdila da su ona i njen suprug uopšte, pa ni u zakonom propisanom roku od 30 dana faktički uselili u predmetni stan i isti koristili za stanovanje, Vrhovni sud je zaključio da apelanticin suprug nije ni stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da apelanticin suprug nije bio ovlašten u smislu odredbe člana 54. stav 1. ZSO da Draganu Čaviću kao podstanaru daje ni dio stana na korištenje, budući da nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, Vrhovni sud je zaključio da je izdavanje cijelog stana na korištenje podstanaru i od nosica stanarskog prava na stanu suprotno odredbi člana 54. stav 3. ZSO. Imajući u vidu navedeno., Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari i u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što smatra da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelantica je navela da je na predmetnom stanu njen suprug stekeo stanarsko pravo jer su se „faktički i stvarno“ uselili u predmetni stan. Također, apelantica smatra da je „nebitna činjenica da li su u periodu (početak 1992. godine) dali predmetni stan podstanaru, jer nosilac stanarskog prava nikad nije vršio kontrolu zakonitog korišćenja stana“. Također je istakla da nije nikad pokrenut postupak za iseljenje podstanara“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku pozivajući na relevantne odredbe ZSO, a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facije) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić