Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1667/13 (M. M. i Z. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1667/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 1667/13, rješavajući zahtjev Milke Macure i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milke Macure i Zore Krtoline za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milka Macura i Zora Krtolina (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 19. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 058630 13 Gž 2 od 13. februara 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 058630 08 P od 7. aprila 2010. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 20. maja 2013. godine i istovremeno podnijele zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje rješenja Općinskog suda – Zemljišnoknjižnog ureda broj 065-0-DN-13-007941 od 24. aprila 2013. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 058630 08 P od 7. aprila 2010. godine postupajući prema tužbenom zahtjevu tužitelja Slobodana Krtoline (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih – apelantica i Dragana Krtoline (u daljnjem tekstu: trećetuženi) Općinski sud je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkim dijelovima (1/6) tuženih na nekretninama preciznije označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) što su tuženi dužni priznati i trpiti. Istom presudom apelantice i trećetuženi su obavezani tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prednik tužitelja (Petar Krtolina) upisan kao suvlasnik sa dijelom ½ na spornim nekretninama dok su apelantice i trećetuženi upisani sa dijelom od po 1/6. Prednik tužitelja je također, upisan kao posjednik spornih nekretnina sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje utvrdio da je Aleksa Krtolina kao prodavac 2. februara 1973. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa prednikom tužitelja kao kupcem, kojim je Aleksa Krtolina prodao predniku tužitelja suvlasnički dio na spornim nekretninama. Također, je konstatovano da je usmeni ugovor o kupoprodaji između navedenih ugovornih strana zaključen 1955. godine kada je prednik tužitelja kao kupac isplatio prodajnu cijenu i preuzeo u posjed sporne nekretnine. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj zajedno sa svojim prednikom bio u savjesnom posjedu spornih nekretnina počev od 1955. godine. Općinski sud je primjenom odredbe člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima udovoljio predmetnom tužbenom zahtjevu. Dalje je navedeno da činjenica da su apelantice i trećetuženi u provedenom ostavinskom postupku iza umrlog prednika Alekse Krtoline postali zemljišno knjižni vlasnici spornih nekretnina sa dijelovima od po 1/6 i da im tužitelj nije osporio dio nasljeđa koje im po zakonu pripada, navedeno po ocjeni Općinskog suda nije od bitnog uticaja na donošenje drugačije odluke jer je ostavinski postupak podrazumijevao samo pravo na nasljeđivanje onoga što je ostavitelj imao u vlasništvu, a tužitelj se smatrao vlasnikom i posjednikom spornih nekretnina u obimu i veličini izvršene podjele nekretnina u čijem je posjedu isti počev od 1955. godine. Dakle prednik tužitelja je bio u opravdanom uvjerenju da ima pravni osnov za sticanje vlasništva na spornim nekretninama i kao posjednik nije znao niti mogao znati da nije imao pravo u čiju sadržinu je kao savjestan držalac u datim prilikama opravdano vjerovao da mu pripada. S toga se po ocjeni Općinskog suda ne može prihvatiti ničim potkrijepljeni navod apelantica i trećetuženog da je u konkretnom slučaju posjed spornih nekretnina od strane prednika tužitelja bio nesavjestan.
4. Apelantice i trećetuženi su se žalili protiv navedene prvostepene presude Kantonalnom sud koji je presudom broj 65 0 P 058630 13 Gž 2 od 13. februara 2013. godine žalbe odbio kao neosnovane.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je između ostalog naveo da su apelantice pravilno u žalbi navele da je punomoćnik tužitelja zastupala apelanticu Zoru Krtolinu u ostavinskom postupku iza umrlog Branislava Krtoline u kojem je na osnovu pravomoćnog rješenja naslijedila 1/6 spornih nekretnina. Kantonalni sud je istakao da je pogrešan stav prvostepenog suda da zastupanje stranke u vanparničnom a suprotne stranke u parničnom postupku koji za predmet raspravljanja imaju istu nepokretnost nije u suprotnosti sa odredbom člana 22. stav 2. tačka 1. Zakona o advokaturi. Budući da je isti advokat zastupao jednu stranku u ostavinskom a suprotnu u parničnom postupku u kojima se radilo o istoj nekretnini to je nesumnjivo da je po pitanju vezanom za konkretni predmet navedeni advokat već zastupao suprotnu stranku pa je u skladu s odredbom člana 22. stav 2. tačka 1. Zakona o advokaturi bio dužan odbiti zastupanje. Međutim, navedena činjenica, kako je zaključio Kantonalni sud, ne predstavlja povredu pravila zastupanja iz člana 227. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, navedena odredba ZPP ima u vidu izostanak potrebnog ovlaštenja punomoćnika za vođenje parnice što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je punomoćnik imao odgovarajuću punomoć za zastupanje tužitelja. Prvostepeni sud je u takvoj procesnoj situaciji bio dužan da u skladu s članom 301. stav 2. ZPP o tome izvijesti nadležnu advokatsku komoru odnosno zastupanu stranku, ali navedena povreda ne predstavlja razlog za ukidanje pobijane presude, niti je ista bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Pored toga, kako je istakao Kantonalni sud apelantice i trećetuženi u žalbi nisu iznijeli niti jednu činjenicu prema kojoj je zastupanje tužitelja od strane istog punomoćnika eventualno štetno uticalo na ostvarivanje njihovih prava.
6. Općinski sud – Zemljišnoknjižni ured je rješenjem broj 065-0-DN-13-007 941 od 24. aprila 2013. godine na osnovu navedene pravomoćne presude Općinskog suda dozvolio prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama sa apelantica i trećetuženog u korist tužitelja kao i brisanje zabilježbe spora. Apelantice su se 7. maja 2013. godine žalile Kantonalnom sudu protiv navedenog rješenja Općinskog suda. Prema stanju spisa o žalbi još nije odlučeno.
7. Apelantice navode da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice također, navode i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakle su da je kao osnov sticanja vlasništva tužitelja na spornim nekretninama pogrešno utvrđen održaj (dosjelost). Također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom jer su sudovi povrijedili i Zakon o advokaturi u pogledu pravilnog zastupanja stranaka. Navele su da je advokatica Jasminka Hujdurović prethodno zastupala apelanticu Zoru Krtolinu u ostavinskom (vanparničnom) postupku a onda tužitelja kao suprotnu stranku u predmetnoj parnici a povodom istih nekretnina. Apelantice su u zahtjevu za donošenje privremene mjere zatražile da Ustavni sud zabrani provođenje rješenja Općinskog suda – Zemljišnoknjižnog ureda broj 065-0-DN-13-007941 od 24. aprila 2013. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantice, osim navoda o povredi ustavnih prava o kojim Ustavni sud ne može raspravljati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije, nisu navele bilo kakve relevantne razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić