Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3766/13 (V. Ć. iz Sarajeva)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3766/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP-3766/13, rješavajući zahtjev Vasvije Ćorić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vasvije Ćorić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasvija Ćorić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 4. septembra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se „zabranjuje tuženom KJKP „Park“ d.o.o. Sarajevo da otkaže ugovor o radu apelantici, do okončanja postupka po ovoj apelaciji“.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 65 0 Rs 136164 10 RS od 13. maja 2011. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 136164 11 Rsž od 7. septembra 2011. godine, usvojio apelanticin tužbeni te utvrdio da su rješenja KJKP „Park“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine i odluka broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine nezakonita, pa je tuženog obavezao da apelantici uspostavi radnopravni status počev od 1. decembra 2009. godine na neodređeno vrijeme, rasporedi je ona odgovarajuće poslove, te joj isplati označene novčane iznose na ime neisplaćenih plata u označenom periodu, odnosno uplati doprinose za na ime penzijskog i invalidskog osiguranja.
3. Iz obrazloženja presuda Kantonalnog i Općinskog suda proizilazi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica bila zaposlenik tuženog na određeno vrijeme na osnovu zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme u periodu od 9. juna 2008. godine do 30. novembra 2009. godine, da joj je rješenjem tuženog broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine prestao radni odnos zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je njen prigovor na ovo rješenje odbijen kao neosnovan odlukom tuženog broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine. Nadalje, ukazano je da je među strankama bilo sporno da li se u konkretnom slučaju može primijeniti članom 8. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privreda Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Navedenom odredbom je regulisano da, ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem odnosno izričito ili prećutno, zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme, na period duži od jedne godine, takav ugovor o radu će se smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Najzad, Kantonalni i Općinski sud su zauzeli stav da je u okolnostima konkretnog slučaja ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu ne neodređeno vrijeme jer je apelantica kod tuženog obnovila ugovor o radu na određeno vrijeme na period duži od godinu dana bez prekida, pa je stekla status zaposlenika na neodređeno vrijeme. Shodno navedenom, zaključeno je da je apelantici radni odnos kod tuženog nezakonito prestao.
4. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Rs 136164 12 Rev od 23. jula 2013. godine reviziju tuženog uvažio obje nižestepene presude preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije istakao da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije postavila na utvrđenje da se zaključeni ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, a zbog čega ni nižestepeni sudovi nisu mogli odlučivati o utvrđivanju takvog pravnog odnosa. Nadalje, ukazano je da iz formulacije člana 8. Kolektivnog ugovora jasno proizilazi pravo zaposlenika da se, pod uslovima koji su navedenom odredbom propisani, ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, po ocijeni Vrhovnog suda ovo pravo zaposlenika ne nastaje po samom zakonu - ex lege, već je zaposlenik u obavezi da traži od poslodavca utvrđivanje tog prava, pa ako mu poslodavac ne udovolji, a za to postoji osnova, zaposlenik ima tražiti sudsku zaštitu u skladu sa članom 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR). Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju apelantica zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, te da je pravo na utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme stekla 9. juna 2009. godine, tj. u to vrijeme bio je na snazi ugovor o radu na određeno vrijeme sa trajanjem do 30. juna 2009. godine. Apelantica u to vrijeme nije iskoristila navedeno pravo već je sa tuženim 1. jula 2009. godine zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme sa trajanjem do 15. avgusta 2009. godine, a zatim još dva ugovora o radu na određeno vrijeme, za periode od 16. avgusta 2009. godine do 30. septembra 2009. godine, te od 1. oktobra 2009. godine do 30. novembra 2009. godine, pa je na taj način, po ocijeni Vrhovnog suda, propustila mogućnost sticanja i zaštite prava primjenom člana 8. Kolektivnog ugovora. Nadalje, ukazano je da je tuženi, u skladu sa članom 86. stav 1. tačka 6. ZoR, istekom vremena na koji je zaključen zadnji ugovor o radu na određeno vrijeme donio osporeno rješenje kojim je deklaratorno utvrđen prestanak ugovora o radu istekom vremena na koji je zaključen, a zatim, u skladu sa Pravilnikom o radu, odbio apelanticin prigovor osporenom odlukom. Shodno navedenom, zaključeno je da su rješenje o prestanku ugovora o radu istekom vremena broj P-473-4 od 24. novembra 2009. godine kao i Odluka broj P-473-6 od 30. decembra 2009. godine zakoniti. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je apelantici prestao ugovor o radu istekom vremena na koji je zaključen te da nije tražila utvrđenje nakon proteka jedne godine zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme da se isti smatra ugovorom na određeno vrijeme, već je prihvatila nove ugovore o radu na određeno vrijeme nakon proteka roka od jedne odluke, a na temelju čega je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz čl. 6. i 7. međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da u istaknutom tužbenom zahtjevu nije tražila da se utvrdi da se zaključeni ugovori o radu na doređeno vrijeme smatraju ugovorom o radu ne neodređeno vrijeme, ukazuje na presudu Općinskog suda te tužbu, a koje, po njenom mišljenju upravo ukazuju na suprotno. S obzirom na navedeno, apelantica je izrazila i sumnju da li je Vrhovni sud uopšte ostvario uvid u spis i sve dokaze uložene u spis prilikom odlučivanja o reviziji. Nadalje, apelantica smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je propustila da traži od poslodavca da se utvrdi da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U vezi s tim apelantica je istakla da su i član 19. stav 4. ZoR i član 8. Kolektivnog ugovora norme imperativnog prava pa da se ugovor o radu na određeno vrijeme, pod uslovima propisnaim navedenim odredbama, po slili zakon ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, odnosno da u takvoj situaciji zaposlenik ne mora da traži da to od poslodavca i bude utvrđeno. Također, obzirom da netočnim smatra zaključak Vrhovnog suda da u tužbenom zahtjevu nije tražila da se utvrdi da se ugovor o radu na određeno vrijeme ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, apelantica ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je propustila da traži od tuženog da to utvrdi, obzirom da shodno članom 103. ZoR zaštita prava radnika zbog pogrešne primjene ili propuštanja primjene važećih propisa koja rezultira povredom zakonom konstituiranog prava, ne predviđa obavezno prethodno obraćanje zaposlenog nadležnim organima poslodavca.
7. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom se „zabranjuje tuženom KJKP „Park“ d.o.o. Sarajevo da otkaže ugovor o radu apelantici, do okončanja postupka po ovoj apelaciji“. U prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da jedina izdržava petočlanu porodicu, da je suprug bez zaposlenja, da ima dvoje djece koja se školuju, pa da bi provođenjem odluke Vrhovnog suda tj. prestankom ugovora o radu bila ugrožena njena i egzistencija njene porodice, jer trenutno ostvaruje platu iz radnog odnosa pa bi joj otkazivanjem ugovora bila nanijeta nenadoknadiva šteta. Ovo posebno kad se ima u vidu da joj, po njenom mišljenju, očigledno pripada pravo na rad na neodređeno vrijeme kod tuženog.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U konkretnom slučaju apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po njenoj apelaciji pred Ustavnim sudom. U prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere apelantica je istakla da jedina izdržava petočlanu porodicu, pa da bi joj otkazivanjem ugovora o radu bila nanijeta nenadoknadiva šteta, a posebno kada se ima u vidu da joj, kako navodi, očigledno pripada „pravo na rad na neodređeno vrijeme kod tuženog“.
12. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. Ustavni sud ukazuje da se pri donošenju privremene mjere ne može izjašnjavati o apelantičinoj tvrdnji da joj pripada pravo na rad na neodređeno vrijeme kod tuženog jer se ono tiče merituma spora, pa bi ispitivanjem ove tvrdnje u postupku donošenja privremene mjere bilo prejudicirano rješenje merituma spora. Nadalje, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu kao ni iz apelantičinih navoda ne proizlazi da je u trenutku podnošenja apelacije odnosno zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavnom pokrenut postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bi se u konkretnom slučaju privremenom mjerom spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić