Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3821/11 (M. K.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3821/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3821/11, rješavajući zahtjev Miloša Kovačevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miloša Kovačevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnio je 28. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine. Apelant je 3. jula 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti tuženim „Nevesinjeputevi“ AD Nevesinje, Bojanu Bratiću, Milki Bratić i Tanji Stanišić rođenoj Bratić (u daljnjem tekstu: tuženi i redom kako slijedi: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi) prodaju akcija u prvotuženom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Presudom Osnovnog suda Trebinje – Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-P-07-000 061 od 12. februara 2009. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta protiv tuženih-protivtužitelja te je utvrđeno da je apelant zajedno sa pokojnim Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala od prvotuženog 10. maja 2002. godine (stav 1. izreke presude). Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi obavežu da priznaju da je apelant vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dozvole mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku Osnovnog suda u Trebinju upiše kao vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog, te da mu naknade troškove parničnog postupka, odbijen je kao neosnovan (stav 2. izreke presude). Protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je ortački ugovor zaključen 15. maja 2002. godine između apelanta i pokojnog Radovana Bratića protivan pozitivnim zakonskim propisima, je odbijen kao neosnovan (stav 3. izreke presude). Navedenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi troškove postupka (stav 4. izreke presude).
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u konkretnom postupku zahtijevao da se utvrdi da je on zajedno sa Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala kod prvotuženog, te da se slijedom toga obavežu drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi (kao nasljednici Radovana Bratića) da to priznaju i dozvole upis u odgovarajućim javnim evidencijama njegovog udjela od 15%, temeljeći svoj zahtjev na odredbama ortačkog ugovora koji je sa Radovanom Bratićem zaključio 15. maja 2002. godine. Tuženi su se protivili takvom zahtjevu te su protivtužbom osporavali valjanost ortačkog ugovora zahtijevajući utvrđenje njegove ništavosti. U dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da su apelant i Radovan Bratić otkupljivali staru deviznu štednju od građana u svrhu pribavljanja sredstava za kupovinu državnog kapitala u preduzećima. Dalje je utvrđeno da se na tender od 30. aprila 2002. godine koji je raspisan i proveden povodom prodaje državnog kapitala kod prvotuženog prijavio Radovan Bratić (ne i apelant) čija ponuda je ocijenjena najboljom. Slijedom toga je Radovan Bratić sa Direkcijom za privatizaciju u RS zaključio ugovor o prodaji 10. maja 2002. godine temeljem kojeg je kupio 30% državnog kapitala prvotuženog. Na temelju navedenog ugovora u odgovarajućem registarskom ulošku registarskog suda 28. maja 2002. godine upisan je udio Radovana Bratića u kapitalu prvotuženog u iznosu od 30% što čini 122.669 akcija. Dalje je utvrđeno da su apelant i Radovan Bratić 15. maja 2002. godine zaključili ortački ugovor kojim su saglasno konstatovali da su kupili 30% državnog kapitala prvotuženog i to svaka od ugovornih strana po 15% vrijednosti istog, pa su saglasno tim procentima i uredili svoja prava i obaveze. Radovan Bratić je u međuvremenu umro te je apelant kao tužene označio njegove nasljednike kao univerzalne sukcesore. Utvrdivši da navedeni ortački ugovor predstavalja osnov za sticanje udjela u državnom kapitalu prvotuženog Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta i utvrdio da je apelant zajedno sa Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala kod prvotuženog a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen jer drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi kao pravni sljednici nisu pasivno legitimisani u konkretnom sporu budući da ugovorom o ortakluku u odnosu na njih niti u odnosu na prvotuženog nisu ugovorena nikakva prava i obaveze.
4. Obje parnične stranke su se žalile protiv prvostepene presude Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-09-000 071 od 25. augusta 2009. godine usvojio žalbu apelanta i prvostepenu presudu u stavu 2. izreke je preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog da priznaju apelantu da je vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dozvole mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku upiše kao vlasnik navedenog kapitala. Istom presudom je odlučeno da su tuženi dužni apelantu naknaditi troškove postupka u preciziranom iznosu. Žalba tuženih je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi zakonski nasljednici Radovana Bratića slijedom čega je njegovom smrću njegov udio kod prvotuženog po sili zakona (član 133. Zakona o nasljeđivanju) prešao na njih što im daje legitimaciju u konkretnom sporu.
5. Tuženi su protiv navedene odluke Okružnog suda podnijeli reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 118 0 P 000147 09 Rev od 31. augusta 2011. godine kojom je reviziju tuženih djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta na taj način što je odbio zahtjev apelanta da se utvrdi da je on zajedno sa pokojnim Radovanom Bratićem kupio 30% državnog kapitala od prvotuženog 10. maja 2002. godine, te da se obavežu drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi da priznaju da je apelant vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog i dozvole mu da se u odgovarajućem registarskom ulošku registracionog suda upiše kao vlasnik 15% državnog kapitala kod prvotuženog. U preostalom dijelu u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu kojim je odbijen zahtjev tuženih za utvrđenje ništavosti ugovora o ortakluku zaključenog 15. maja 2002. godine između apelanta i pokojnog Radovana Bratića, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu. Istom presudom Vrhovni sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Vrhovni sud je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu čl. 1. i 2. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, pravno ili fizičko lice koje učestvuje u postupku privatizacije ne može za nekog trećeg nepoznatog ugovarati prava i obaveze kupovinom državnog kapitala u određenom preduzeću, jer to ne odgovara prirodi ugovora kojim se vrši kupovina državnog kapitala (privatizacija). Naime, takvi ugovori sadrže niz odredaba koje stvaraju obaveze za kupca (u pogledu statusa zaposlenih radnika u preduzeću čiji se državni kapital prodaje ili na drugi način prenosi, u pogledu djelatnosti koje to preduzeće obavlja i promjene te djelatnosti, u pogledu ograničenja u vezi sa eventualnim prometovanjem akcija stečenih privatizacijom i slično) kao i sankcije u slučaju nepoštivanja tih obaveza. Vrhovni sud je utvrdio da su tako i spomenutim ugovorom o prodaji koji je pokojni Radovan Bratić zaključio sa Direkcijom za privatizaciju 10. maja 2002. godine povodom kupovine državnog kapitala prvotuženog za njega propisane određene obaveze i sankcija za njihovo neispunjenje (član 6. ugovora) kao i određene zabrane (član 8. ugovora). Vrhovni sud je dalje naveo da je tender regulisan Pravilima tenderske prodaje koja propisuju princip javnosti i obavezu da se ugovor o prodaji državnog kapitala u preduzeću zaključi sa tačno određenim jasno identifikovanim licem. Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju Radovan Bratić je u Registru Osnovnog suda u Trebinju rješenjem tog suda od 28. maja 2002. godine u odgovarajućem registarskom ulošku upisan kao osnivač prvoruženog sa ulogom od 30% u osnovnom kapitalu prvotuženog i sa brojem akcija od 122.669. Saglasno navedenom, Vrhovni sud je utvrdio da obzirom da se ime apelanta nigdje ne navodi niti spominje, odnosno da prilikom predmetne tenderske prodaje državnog kapitala prvotuženog apelant nije bio kupac niti je u Registru upisan kao osnivač, odnosno vlasnik udjela u kapitalu prvotuženog nije bilo mjesta ni načina da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanta, bez obzira na eventualnu tačnost činjenice da je apelant pokojnom Radovanu Bratiću dao polovinu sredstava kojim je ovaj isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu na ime vrijednosti otkupljenog dražavnog kapitala kod prvotuženog. Vrhovni sud je dalje utvrdio da iz navedenih razloga niti odredbama predmetnog ortačkog ugovora nije se moglo za apelanta konstituisati pravo čije utvrđenje je apelant tražio tužbenim zahtjevom.
7. S druge strane, Vrhovni sud je također utvrdio da sporni ugovor o ortakluku nije ništav kako tvrde tuženi. Tim ugovorom su apelant i pokojni Radovan Bratić po svojoj volji uredili svoje međusobne odnose ali on nije od uticaja na položaj i vlasničku strukturu kapitala kod prvotuženog koji i nije učestvovao u zaključenju tog ugovora. Njegovim odredbama se Radovan Bratić kao vlasnik udjela kod prvotuženog odnosno vlasnik akcija obavezao da će svoja prava i obaveze koji su temeljeni na tim akcijama ostvarivati na način i po pravilima koja su regulisana predmetnim ortačkim ugovorom to jeste uz saglasnost apelanta. Ortačkim ugovorom su nastala prava i obaveze samo za ugovarače odnosno za njihove pravne sljednike koji nisu protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima što bi ga učinilo ništavim u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Predmetne akcije su prema Zakonu o hartijama od vrijednosti, hartije od vrijednosti, imaju određenu novčanu vrijednost i predstavljaju imovinu njihovog imaoca. U slučaju smrti imaoca akcija one ulaze u njegovu zaostavštinu. Zaostavština Radovana Bratića, kako je naveo Vrhovni sud, je u trenutku njegove smrti po sili zakona prešla na njegove nasljednike. S toga su drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi kao zakonski nasljednici pokojnog Radovana Bratića, a suprotno njihovim tvrdnjama, legitimisani da učestvuju u konkretnoj parnici u kojoj imaju položaj jedinstvenih suparničara.
8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome jer smatra da je u toku postupka pred Vrhovnim sudom materijalno pravo na njegovu štetu proizvoljno primijenjeno. U vezi s tim, ističe da iz odredaba Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima nigdje nije isključeno, što znači da je dozvoljeno udruživanje novčanih sredstava u svrhu kupovine državnog kapitala. Pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredaba, kako je apelant naveo, nije bila obaveza apelanta da se pojavi kao kupac 30% državnog kapitala prvotuženog sa Radovanom Bratićem na provedenom tenderu. Apelant je dao usmeno ovlaštenje Radovanu Bratiću da se on pojavi kao kupac 30% državnog kapitala, s tim što su zajedno išli da izvrše uplatu po jedne polovine (15%) kupljenog državnog kapitala. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da apelant nije postao vlasnik 15% predmetnog državnog kapitala. Iz navedenih razloga, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženim prodaju akcija u prvotuženom do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, a kako bi se preduprijedio nastanak štete za apelanta.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U konkretnom slučaju, apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere ničim posebno ne obrazlaže navodeći u tom kontekstu samo da bi donošenje privremene mjere preduprijedilo nastanak štete, koji navodi sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljne razloge za usvajanje apelantovog zahtjeva, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze, zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u ovoj odluci u vezi sa opravdanosti donošenja odluke o privremenoj mjeri Ustavni sud smatra da apelant nije predočio dokaze koji bi opravdali usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5.Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić