Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/13 (M. M. i S. M.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1348/13

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1348/13, rješavajući apelaciju Mladena Majstorovića i Saše Majstorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Majstorovića i Saše Majstorovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013.

godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049235 10 Gž od 29. septembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049235 06 P od 26. aprila 2010. godine.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno dejstvo odluke o Privremenoj mjeri broj AP 1348/13 od 5. septembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mladen Majstorović i Saša Majstorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 29. marta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049235 10 Gž od 29. septembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049235 06 P od 26. aprila 2010. godine. Apelanti su, također, postavili zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „izuzeo od izvršenja“ i „zabranio dalje vođenje izvršnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 71 0 I 132828 11 I, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji“.

2. Ustavni sud je, Odlukom broj AP 1348/13 od 5. septembra 2013. godine, usvojio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere pa je obustavio vođenje izvršnog postupka kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem 71 0 I 132828 11 I.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Zajednice etažnih vlasnika (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 11. aprila 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 17. aprila, Okružni sud 26. aprila, Osnovni sud 16. aprila, a tužitelj 19. aprila 2013. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 23. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049235 06 P od 26. aprila 2010. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je zajednička prostorija u prizemlju zgrade, koja je pobliže označena u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni prostor), zajednička, nedjeljiva tužiteljeva svojina, tj. svojina etažnih vlasnika zgrade u kojoj se nalazi sporni prostor, pa je prvoapelant obavezan da sporni prostor preda u posjed tužitelju. Tužbeni zahtjev je u odnosu na drugoapelanta odbijen. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tužitelj upisan u registar zajednica kod nadležnog suda, da je prvoapelant sporni prostor koristio neprekidno počevši od 1990. godine, te da je drugoapelant sporni prostor koristio zajedno s prvoapelantom do 2004. godine, nakon čega je odselio. Također, u postupku je utvrđeno da je majka apelanata dobila sporni prostor na korištenje 1989. godine na osnovu usmene odluke tadašnjeg kućnog savjeta zato što je u to vrijeme živjela sa dvoje djece (apelantima) u garsonijeri. Dalje, utvrđeno je da su apelanti i njihova majka koristili sporni prostor kao stambeni, da su u taj prostor uložili izvjesna sredstva radi dovođenja u funkciju, te da su imali namjeru da ga pretvore u stambenu prostoriju, ali da nisu dobili potrebne saglasnosti zato što stanari zgrade – etažni vlasnici, nisu dali saglasnost. Također, sud je utvrdio da je Grad Banja Luka svoje prvenstveno pravo pretvaranja zajedničke prostorije u stan prenio na MDP „Naftnu industriju“ ZDP „Petrol“ Banja Luka, ali da ugovor o tome nikada nije realizovan zato što stanari zgrade nisu dali saglasnost da se pretvori sporni prostor u stambeni. Također, sud je utvrdio da je prvoapelant i u vrijeme vođenja parničnog postupka koristio sporni prostor kao stambeni, ali bez pravnog osnova i bez saglasnosti etažnih vlasnika. Na ovako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je primijenio odredbe člana 18. stav 2. i člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, člana 3. stav 2. i člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova, člana 11. stav 1. Zakona o stambenim odnosima i člana 4. Zakona o svojini na dijelovima zgrada, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 049235 06 P od 6. jula 2010. godine drugoapelantova žalba je odbačena kao neblagovremena. Nakon toga, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 049235 10 Gž od 29. septembra 2011. godine, odbio drugoapelantovu žalbu protiv navedenog rješenja i dosuđujućeg dijela presude, dok je njegovu žalbu u dijelu odluke o troškovima postupka usvojio i odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na drugoapelanta.

9. Prvoapelantovu žalbu protiv prvostepene presude Okružni sud je istom presudom odbio kao neosnovanu. Okružni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani žalbeni navodi da su apelanti ušli u sporni prostor na osnovu saglasnosti i odobrenja većine stanara zgrade i da taj prostor koriste neprekidno od 1989. godine, kao i da u periodu od osam godina protiv njih nije pokrenut postupak za iseljenje, pa da je protekom tog roka prestalo pravo pokretanja i vođenja takvog postupka. Naime, Okružni sud je ukazao da je prema članu 30. Zakona o stambenim odnosima regulisano da, ako neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice podnijeti zahtjev stambenom organu da pokrene postupak za iseljenje. Na osnovu takvog zahtjeva, stambeni organ donosi rješenje o ispražnjenu stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja nije prošlo više od tri godine. Protekom tog roka ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da kod nadležnog suda zahtijeva da se isprazni stan, odnosno zajedničke prostorije, u daljnjem roku od pet godina. Kako je naveo Okružni sud, ova odredba je djelimično izmijenjena članom 7. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kojim je propisano da sporove nastale u primjeni istog zakona rješava sud osim ako je navedenim zakonom drugačije regulisano.

10. Dalje, Okružni sud je istakao da je pojam zajedničke prostorije, odnosno zajedničkih dijelova zgrada, definisan članom 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova i članom 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada, pa je detaljno interpretirao šta se sve prema tim odredbama smatra zajedničkim dijelovima stambene zgrade. Dalje, Okružni sud je naveo da su etažni vlasnici, kao tužiteljevi članovi, otkupili stanove na kojima su bili nosioci stanarskog prava, te da su sticanjem prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade – stanovima, stekli i pravo zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima zgrade zato što „sve promjene u pravu na glavnoj stvari se odnose i na akcesorna prava (pravo na posebnom dijelu zgrade). Dakle, prenosom prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade (stanu) prenosi se i pravo vlasništva na zajedničkom dijelu zgrade“. Okružni sud je odbio i žalbene navode o tome da tužitelj nije aktivno legitimisan jer ne posjeduje validnu ispravu o pravu vlasništva na spornom prostoru, zato što tužitelj, kako je naveo Okružni sud, svoje pravo na zajedničkoj prostoriji temelji na pravu etažnih vlasnika, ranijih nosilaca stanarskih prava koji su otkupili stanove, pa su sticanjem prava vlasništva na posebnom dijelu zgrade (stanu), stekli i pravo zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima zgrade. Također, Okružni sud je naveo da žalbeni navodi da tužitelj nije bio ni posjednik niti korisnik spornog prostora, te da se radi o državnoj a ne zajedničkoj svojini, nisu relevantni za pravilnost i zakonitost prvostepene presude, zato što sporni prostor predstavlja zajedničku svojinu svih etažnih vlasnika.

11. Dalje, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani i žalbeni navodi da su apelanti imali prvenstveno pravo da pretvore zajedničke prostorije u stan, prema rješenju iz 2002. godine, zato što je u postupku utvrđeno da je tim rješenjem prvenstveno pravo pretvaranja spornog prostora u stan utvrđeno u korist Grada Banje Luke, nakon čega je to pravo Grad Banja Luka prenio na MDP „Naftna industrija“ ZDP „Petrol“ Banja Luka. Osim toga, kako je dalje naveo Okružni sud, nesporno je da do realizacije ovih odluka nije došlo zato što nije bilo saglasnosti stanara zgrade – etažnih vlasnika za odobrenu promjenu. Također, sud je ukazao i na rokove propisane Zakonom o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini, pa je zaključio da apelanti nisu stekli pravo na pretvaranje spornog prostora u stambeni, „a sve i da jeste, istekli su zakonom propisani rokovi u kojima se ovo pravo gasi“. Također, odbijen je i žalbeni prigovor da je nastupila apsolutna zastara podnošenja tužbe prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, budući da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pravu zajedničke svojine „u kom slučaju pravo na podnošenje tužbe, prema odredbi člana 37. stav 3. ZOSPO ne zastarijeva“.

12. Vrhovni sud je, Presudom broj 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013. godine, odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je majka apelanata, na osnovu usmene saglasnosti tadašnjeg kućnog savjeta za korištenje spornog prostora, koristila taj prostor s apelantima, ali da uprkos tome apelanti nisu stekli stanarko pravo na spornom prostoru, zato što su u isto vrijeme bili članovi porodičnog domaćinstva svoje majke koja je bila nositeljica stanarskog prava na drugom stanu, garsonijeri. Slijedom toga, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelanti nisu stekli pravo nesmetanog korištenja prema odredbi člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, bez obzira na aktivnosti koje su preduzimali s ciljem da pretvore sporni prostor u stambeni, apelanti nisu, kako je naveo Vrhovni sud, stekli to pravo prema odredbama Zakona o pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove, već su „ishodili samo prenos prava pretvaranja zajedničke prostorije u stan sa Grada Banja Luka na MDP „Naftna industrija“ ZDP „Petrol“ Banja Luka (kod kojeg je bio zaposlen [dugoapelant])“, ali zbog nedostatka saglasnosti ranijih nosilaca stanarskih prava nisu stekli to pravo na svoje ime. Kako nisu dobili saglasnost ranijih nosilaca stanarskih prava, niti saglasnost sadašnjih etažnih vlasnika tih stanova da pretvore sporni prostor u stan, sporni prostor je, kako je obrazložio Vrhovni sud, zadržao karakter zajedničke prostorije u smislu odredbe člana 4. Zakona o privatizaciji državnih stanova i člana 4. Zakona o održavanju stambenih zgrada. Osim toga, kako nije realizovano prvenstveno pravo pretvaranja zajedničke prostorije u stambeni prostor, istekli su rokovi propisani odredbom člana 15. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini.

13. Vrhovni sud je odbio i revizijski prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, ukazavši na to da prema odredbi člana 17. Zakona o održavanju stambenih zgrada zgradom upravlja tužitelj, koji je upisan u registar zajednica, kao i da nije osnovan revizijski prigovor da nije jasno ko je ovlašten za podnošenje tužbe, niti prigovor da je tužitelj trebao dokazati svoje pravo na toj prostoriji ispravom o vlasništvu, zemljišnoknjižnim izvatkom ili drugom ispravom. Također, Vrhovni sud je zaključio da „činjenica dugogodišnjeg korištenja sporne prostorije od strane tuženih, nije dovela do pravnih posljedica koje bi se pozitivno reflektovale na prava tuženih [...], pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kad su utvrdili da saglasno odredbi člana 4. ZSDZ [Zakona o svojini na dijelovima zgrade], te odredbama ZPDS [Zakona o privatizaciji državnih stanova], na toj prostoriji tužitelju pripada pravo zajedničke svojine“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su u obrazloženju ovih navoda iznijeli iste argumente koje su iznosili u žalbama protiv prvostepene i u reviziji protiv drugostepene odluke, naročito istakavši da je u konkretnom slučaju „nastupila zakonska prekluzija“, jer je tužba podnesena 2006. godine, nakon proteka roka od osam godina od njihovog useljenja u sporni prostor. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju primjena zakona bila proizvoljna, te da „utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“. Dalje, apelanti su opširno iznijeli svoje razumijevanje propisa koje su sudovi primijenili, a naročito su ponovili svoju tvrdnju da je tužitelj morao dokazati, validnom ispravom, da je vlasnik spornog prostora. Apelanti smatraju da je njihovo dugogodišnje korištenje spornog prostora u kontinuitetu proizvelo određene pravne posljedice, a da su sudovi to propustili cijeniti kao bitnu činjenicu, naročito zato što oni taj prostor koriste kao svoj dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, apelanti smatraju da su osporene odluke donesene „suprotno propisanim prekluzivnim rokovima i suprotno članu 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima“. Dalje, apelanti osporavaju i zaključke sudova da postoji tužiteljeva aktivna legitimacija, pa navode da „Etažna zajednica vlasnika stanova ima svojstvo pravnog lica, pa je iz navedene presude nejasno na koga je prvostepeni sud utvrdio postojanje zajedničke nedjeljive svojine i ko je ovlašćen podnijeti predmetnu tužbu, da li tužitelji kao etažni vlasnici stanari zgrade, kao pojedinci fizička lica ili kolektivitet Etažna zajednica u svojstvu pravnog lica i kome uopšte pripada aktivna legitimacija“. Apelanti smatraju da su sudovi donijeli odluke „isključivo na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a ne na osnovu savjesne i brižljive ocjene“ dokaza.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su u svojim odgovorima osporili apelacione navode zato što smatraju da osporenim odlukama nije prekršeno bilo koje pravo na koje su se apelanti pozvali.

16. Tužitelj je također osporio apelacione navode, a naročito je istakao da su apelanti sporni prostor koristili bespravno, te da su u isto vrijeme bili članovi domaćinstva nosioca stanarskog prava, njihove majke, na drugom stanu. Također, tužitelj je, između ostalog, naglasio da je drugoapelant prestao koristiti sporni prostor prije pokretanja konkretnog parničnog postupka. Tužitelj je naveo i da su neosnovani navodi da je izgubio pravo na pokretanje postupka, zato što sporni prostor nije u naravi stan, već zajednička prostorija „koja je nedjeljiva zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služi“. Stoga je tužilac podnio vlasničku tužbu „a ne tužbu za iseljenje bespravno useljenih lica“, a vlasnička tužba ne zastarijeva, kako su to ukazali i sudovi.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o održavanju stambenih zgrada („Službeni glasnik RS“ br. 16/02 i 65/03) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Zajedničkim dijelovima zgrade smatraju se, u smislu ovog zakona, dijelovi i uređaji koji služe zgradi kao cjelini ili posebnim dijelovima zgrade, a naročito: temelji, glavni zidovi, krov, stepenište, dimnjaci, liftovi, fasada, podrum, tavan, hodnici, svjetlarnici, praonice i sušionice, prostorije za smeće, prostorije za kućni savjet i kućepazitelja, električna, gromobranska, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, gasne i toplovodne instalacije i televizijske antene.

Član 17.

Zgradom upravlja zajednica etažnih vlasnika (u daljem tekstu: zajednica).

Upravljanje zgradom, u smislu ovog zakona, smatra se odlučivanje o korišćenju i održavanju zajedničkih dijelova zgrade, o obezbjeđivanju i korišćenju finansijskih sredstava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i o drugim pitanjima od značaja za korišćenje i održavanje zgrade.

Član 19.

Zajednica je pravno lice u poslovima koji se odnose na upravljanje zgradom i upisuje se u registar zajednica kod opštinskog, odnosno gradskog organa uprave nadležnog za stambene poslove.

U registar zajednica upisuje se osnivanje i prestanak zajednice, statusne promjene, odnosno promjene oblika organizovanja zajednice i podaci o zajednici značajni za pravni promet.

Upis zajednice vrši se po pravilima upravnog postupka, a na način i pod uslovima propisanim Pravilnikom o upisu u registar zajednica koji donosi ministar nadležan za stambene poslove u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. [...]

18. U Zakonu o svojini na dijelovima zgrada („Službeni list SRBiH“ broj 35/77) relevantne odredbe glase:

Član 4.

[...] Dijelovi zgrade, koja nije u društvenoj svojini, a koji služe zgradi kao cjelini ili samo nekim njenim posebnim dijelovima, nedjeljiva su zajednička svojina svih etažnih vlasnika, odnosno vlasnika čijim posebnim dijelovima služe.

19. U Zakonu o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87) relevantne odredbe glase: Član 15.

Zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti podnosi se opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma najkasnije u roku od 30 dana od dana konačnosti rješenja o pravu [...] na pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove.

[...] Nadziđivanje odnosno pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove mora se završiti najkasnije u roku od godinu dana od dana konačnosti rješenja o odobrenju za građenje. [...]

20. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Stambenom zgradom smatra se zgrada koja je u cjelini ili većim dijelom namijenjena ili se koristi za stanovanje.

Stanom, u smislu ovog zakona, smatra se jedna ili više prostorija namijenjenih i podobnih za stanovanje, sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Pod pomoćnim prostorijama iz stava 2. ovog člana podrazumijevaju se prostorije koje su dodijeljene uz stan, osim garaža.

Član 4.

Zajedničkim dijelovima stambene zgrade smatraju se, u smislu ovog zakona, dijelovi i uređaji koji služe zgradi kao cjelini ili posebnim dijelovima zgrade, a naročito: temelji, glavni zidovi, krov, stepenište, dimnjaci, liftovi, fasada, podrum, tavan, hodnici, svjetlarnici, praonice i sušionice, prostorije za smeće, prostorije za kućni savjet i kućepazitelja, električna, gromobranska, kanalizaciona, vodovodna i telefonska mreža, gasne i toplovodne instalacije i televizijske antene.

21. U Zakonu o stambenim odnosima – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, “Službeni glasnik RS” br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

22. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te “Službeni glasnik RS” broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 18.

U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.

Zajednička svojina je svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni.

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 71 0 P 049235 12 Rev od 21. februara 2013. godine. Protiv ove odluke apelanti su podnijeli apelaciju 29. marta 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

26. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti osporavaju navedene odluke tvrdeći da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

k) Pravo na imovinu.

29. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

31. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance detaljno obrazložili koje su sve relevantne propise primijenili i zašto, da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti takvu svoju tvrdnju, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Osim toga, u osporenim presudama nema ništa što ukazuje da je došlo do nezakonitog i proizvoljnog miješanja u pravo apelanata na dom ili imovinu, upravo zato što su, kako je već rečeno, sudovi detaljno obrazložili svoje zaključke o tome da je tužiteljev zahtjev za predaju u posjed spornog prostora osnovan.

34. Ustavni sud je u Odluci o privremenoj mjeri broj AP 1348/13 od 5. septembra 2013. godine ukazao na to da je sličnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 2586/09 u kojem je utvrdio da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine zauzeo stav „da je pogrešan stav nižestupanjskih sudova da na spornim prostorijama nije moguće steći stanarsko pravo, jer se, u smislu članka 3. Zakona o stambenim odnosima, kao stan smatraju sve prostorije koje služe potrebama stanovanja, pa tako i zajedničke prostorije, a koriste li se zajedničke prostorije kao stan u smislu odredaba članka 3. istog zakona sud ocjenjuje prema stvarnim stambenim prilikama mjesta, a ne prema tome je li nadležni organ donio rješenje o 'pretvaranju' zajedničkih prostorija u stan“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2586/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 5, objavljena na www.ustavnisud.ba).

35. Međutim, nakon što je detaljno razmotrio sve činjenice i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi zaključili da se zajedničke prostorije u konkretnom slučaju ne mogu smatrati „stanom“ u smislu Zakona o stambenim odnosima, jer nikada nije promijenjena namjena tih prostorija zbog nedostatka saglasnosti stanara – etažnih vlasnika, kao i da su apelanti istovremeno imali status članova domaćinstva njihove majke kao nositeljice stanarskog prava na drugom stanu u istoj zgradi. Osim toga, sudovi su jasno ukazali da se u konkretnom slučaju tužba nije odnosila na iseljenje bespravno useljenog lica u smislu Zakona o stambenim odnosima, već se radi o vlasničkoj tužbi etažnih vlasnika koji su, otkupom stanova, postali suvlasnici na spornom zajedničkom prostoru. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi donijeli zaključke u odnosu na konkretne okolnosti ovog predmeta, pa se ne može smatrati, kako je već rečeno da su osporene odluke proizvoljne ili da krše navedena ustavna prava. Također, ni navodi apelanata o tome da sudovi nisu pravilno odlučili o tužiteljevoj aktivnoj legitimaciji ne ukazuju na kršenje ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali, zato što su sudovi to pitanje detaljno ispitali i razmotrili sve prigovore koje su apelanti u vezi s tim iznijeli tokom postupka, te zaključili da je takav prigovor neosnovan uz odgovarajuće obrazloženje.

36. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u parničnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, dom ili na imovinu, već su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje, dom ili imovinu.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su ovi navodi apelanata zasnovani isključivo na njihovom nezadovoljstvu osporenim odlukama i načinom na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, a osporene odluke sadrže obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim niti suprotnim standardima ustavnih prava na pravično suđenje, dom i imovinu.

38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj 1348/13 od 5. septembra 2013. godine.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1348/13 (M. M. i S. M.) | Sudska praksa | Aktio