Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2168/11 (P.R.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Razvod braka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2168/11

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2168/11, rješavajući apelaciju P.R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija P.R., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 96 0 P 003527 11 Gž od 14. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 96 0 P 003527 08 P od 2. novembra 2010.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. P.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija-advokati Alenka Stojaković-Đukić i Borislav Stojaković iz Brčkog, podnio je 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003527 11 Gž od 14. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003527 08 P od 2. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda, te od S.R. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. jula 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tužena su odgovore dostavili 9. avgusta 2013. godine. Osnovni sud je odgovor na apelaciju, te na traženje Ustavnog suda i spis, dostavio 2. septembra 2013. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Osnovnom sudu 13. septembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu i uvida u spis mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 003527 08 P od 2. novembra 2010. godine razveo brak između apelanta i tužene, zajedničku maloljetnu djecu dječake S.R. i A.R. povjerio na odgoj, čuvanje i vaspitanje tuženoj, te najzad obavezao apelanta da na ime izdržavanja maloljetne djece doprinosi u označenom novčanom iznosu na mjesečnom nivou.

7. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Organ starateljstva u dva mišljenja zauzeo stav da je za pravilan psiho-fizički razvoj djece najadekvatnije rješenje da budu u istom domaćinstvu s apelantom, uz neometane lične kontakte s tuženom. Članovi stručnog tima Organa starateljstva, saslušani pred sudom, u svojim iskazima saglasno su istakli da ne postoje okolnosti koje isključuju tuženu kao roditelja i da oba roditelja mogu valjano da se staraju o maloljetnim dječacima. Zatim, u obrazloženju presude su detaljno pobrojani zaključci do kojih je došao vještak, klinički psiholog, u svom nalazu i mišljenju, sačinjenim na osnovu uvida u stambene i ekonomske resurse stranaka, eksploracije karakteristika ličnosti roditelja, podataka dobijenih od djece, učiteljice i psihijatra i uvida u mišljenje stručnog tima Odjela Centara za socijalni rad koji je, u svom nalazu i mišljenju, neznatnu prednost dao majci. Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka kliničkog psihologa kao stručan i objektivan, te je na osnovu vještačenja utvrdio, uzimajući u obzir i sve druge okolnosti - uzrast djece, odnos roditelja prema djeci, njihove emocionalne odnose, dosadašnju brigu o djeci, stambene i ekonomske uslove, procjenjujući ih u njihovoj uzajamnoj vezi i ukupnosti, a imajući u vidu isključivo interes djece, bojazni da djeca ne bi izdvajanjem iz sredine bila dovedena pod rizik da dožive nelojalnost i osjećaj krivice, zaključio da je u njihovom najboljem interesu da i dalje budu uz majku koja se o njima i do sada brinula uz neophodni kontakt s ocem kad god je to moguće. Po ocijeni Osnovnog suda, koji je imao u vidu izjave saslušanih svjedoka, članova stručnog tima Organa starateljstva koji su potvrdili da je majka takođe sposobna da se brine o djeci bez obzira što u svom izvještaju neznatnu prednost daju ocu, nije doveden u pitanje ni u jednom djelu nalaz vještaka, kliničkog psihologa. U vezi s tim je ukazano da je vještačenjem utvrđeno da je u dugoročnom interesu maloljetne djece da i dalje budu s majkom uz redovan kontakt s ocem, te da sud prvenstveno vodi računa upravo o interesu maloljetne djece, pa je, uzimajući u obzir uzrast djece, te detaljno pobrojane okolnosti iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, zaključeno da činjenica da apelant kao otac ima bolje materijalne i stambene uslove, ne može da ima prevagu u odnosu na okolnosti vezane za pravilan psihofizički razvoj djece.

8. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 P 003527 11 Gž od 14. marta 2011. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i u cjelini potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prvostepeni sud odluku o povjeravanju djece tuženoj na odgoj, čuvanje i vaspitanje, zasnovao na utvrđenom činjeničnom stanju da su maloljetna djeca stranaka nakon prekida bračne zajednice u maju 2008. godine ostala kod apelanta do kraja školske godine, kada ih je tužena ispisala iz škole i upisala u školu u Brčkom, koju maloljetni dječaci i danas pohađaju. Zatim, ukazano je da je utvrđeno da promjena škole i sredine nije uticala na uspjeh djece u školi, da tužena kao majka vodi brigu o zdravlju, higijeni, vaspitanju djece, da zadovoljava njihove svakodnevne životne potrebe i da joj u tome pomaže njena majka, koja živi sa suprugom i sinom u stanu u zgradi u kojoj stanuje i tužena s dječacima. Zatim, ukazano je da je utvrđeno da na pravilna odgoj, vaspitanje, te psihofizički razvoj djece ne utiče zdravstveno stanje brata tužene, te zdravstveno stanje oca tužene, a kako je u svom nalazu i mišljenju istakla i vještak N.S.. Dlje, ukazano je da je navedeni vještak nakon sveobuhvatne analize porodičnih, stambenih, materijalnih prilika stranaka, kao i njihovih ličnih svojstava, dala svoje mišljenje da maloljetni dječaci treba da ostanu kod majke, koja ih pravilno vaspitava, njeguje i pazi, te omogućava im redovne kontakte s apelantom kao ocem. Shodno navedenom, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je maloljetne dječake povjerio na odgoj, čuvanje i vaspitanje tuženoj majci, jer je takva odluka u interesu maloljetne djece stranaka. Shodno navedenom, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6 stav 1, čl. 8 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da su povrijeđene garancije iz člana 3 stav 1, člana 9 stav 3 i člana 12 Konvencije o pravima djeteta.

11. Apelant navodi da su u osporenim presudama potpuno izostali razlozi i obrazloženja na osnovu čega je zaključeno da je u najboljem interesu djece da budu povjereni tuženoj. U vezi s tim apelant najprije ukazuje na dva mišljenja stručnog tima Centra za socijalni rad u kojim je zauzet stav da je u aktuelnoj situaciji u interesu maloljetnih dječaka da budu povjereni njemu kao ocu, te da je svih pet članova stručnog tima ovo potvrdilo i u svojim iskazima datim pred sudom. Takođe, apelant ukazuje da su maloljetni dječaci djeca školskog uzrasta, da su sposobni da izraze svoje želje s kojim od roditelja žele da žive, te da su vještaku kliničkom psihologu, koja je s njima obavila razgovor bez prisustva roditelja, izrazili jasnu i izričitu želju da žele da žive s njim, ali da su sudovi ovu činjenicu potpuno zanemarili. U vezi s tim apelant ukazuje da član 12 Konvencije o pravima djeteta insistira na tome da se mišljenju djeteta prida važnost i da to mišljenje bude uzeto u obzir kada se odlučuje o svim pitanjima koja se tiču djeteta. Zatim, apelant tvrdi da u osporenim odlukama nedostaje obrazloženje zašto su zasnovane na nalazu i mišljenju vještaka kliničkog psihologa koji je neznatnu prednost dao majci, a da su pri tom potpuno zanemarili dva mišljenja Centra za socijalni rad i iskaze članova stručnog tima, kao i njegove usmene i opširne pismene primjedbe da se vještačenje kliničkog psihologa dopuni ili da se provede novo vještačenje. S tim u vezi, apelant ukazuje i da su nalaz i mišljenje ovog vještaka Centru za socijalni rad dostavljen sa zakašnjenjem, zbog čega je Centru bilo onemogućeno da se o njemu u potpunosti izjasni.

12. Zatim, apelant ukazuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U vezi s tim ukazuje da tužena nema riješeno stambeno pitanje, da nema siguran posao, da radi u smjenama i da djeca najviše vremena provode s bakom, djedom i ujakom, odnosno u porodičnom okruženju koje je po njih nepovoljnije s obzirom da su otac i brat tužene bolesni i da nisu poželjan model identifikacije za dječake, kao i da je tužena, zabranjujući djeci kontakt s njim, grubo povrijedila prava djeteta propisana Konvencijom o pravima djeteta.

13. Zatim, apelant smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi s tim ukazuje na Ustav BiH, Porodični zakon Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), Zakon o zabrani diskriminacije u BiH, te smatra da sudovi nisu vodili dovoljno računa o navedenim normama, jer nisu eliminisane predrasude zasnovane na inferiornosti/superiornosti pola, da su sudske odluke odraz inercije da se djeca povjeravaju majci, pa da ne mogu da se okvalifikuju kao odraz nediskriminatorske implementacije načela o ravnopravnom statusu muškog i ženskog roditelja. Po apelantovom mišljenju pogrešna primjena materijalnog prava zasnovana je na propustu sudova da daju adekvatan značaj svim subjektivnim i objektivnim okolnostima od značaja za pitanje povjeravanja djece jednom od roditelja nakon razvoda braka, a te okolnosti su nesumnjivo povoljnije kod njega.

14. Najzad, apelant ukazuje da je Apelacioni sud propustio da odgovori na istaknute žalbene navode jer nije odlučivao o povredi odredbi parničnog postupka na koje je u žalbi ukazano, kao ni o razlozima pogrešne primjene materijalnog prava, te da osporenoj drugostepenoj presudu nedostaju razlozi i obrazloženja zbog čega je njegova žalba odbijena kao neosnovana.

b) Odgovor na apelaciju

15. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, s obzirom na stav sudske prakse da se djeca do deset godina ne saslušavaju, djeca, koja su u vrijeme presuđenja imala devet i šest godina, nisu saslušana pred sudom. Zatim, ukazano je da je svjedok I.G. diplomirani psiholog, koja je bila član stručnog tima Centra za socijalni rad, u svom iskazu pred sudom navela zašto djeca nisu saslušana kod organa starateljstva, da su saslušani i ostali članovi stručnog tima, te da nije dovedena u pitanje podobnost roditelja da im budu dodijeljena djeca na čuvanje i vaspitanje. Dalje, ukazano je da je na osnovu svih iskaza i datog mišljenja Centra za socijalni rad, ocjenom svih aspekata porodice apelanta i tužene, ličnosti oba roditelja, a rukovodeći se prvenstveno interesima maloljetnih dječaka, klinički psiholog, kod približno jednakih uslova kod oba roditelja, neznatnu prednost dao tuženoj kao majci. Ovakav stav je zasnovan na nivou informisanosti i pismenosti majke u odnosu na oca, njene vaspitne metode, prednostima koje nudi gradska sredina u kojoj živi tužena u odnosu na seosku sredinu u kojoj živi apelant. Zaključak prvostepenog suda da je u dugoročnom interesu djece da neznatnu prednost da tuženoj i njoj povjeri djecu na čuvanje nije doveden u pitanje, zbog čega je ovaj sud apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

16. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju osporene presude ovog suda cijenjeno mišljenje Centra za socijalni rad, kao i iskazi stručnog tima, da se apelant prije određenog vještačenja saglasio s vještačenjem i ličnošću vještaka, te najzad da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložila i odgovorila na apelantove primjedbe. Zatim, Osnovni sud je ukazao da bi novo vještačenje moglo da bude određeno samo u slučaju da vještak nije po pozivu suda otklonio nejasnoće i odgovorio na apelantova pitanja. Shodno navedenom, a s obzirom da je nalaz potpun, jasan, stručan i objektivan, te zasnovan na pravilima struke, nije određeno novo vještačenje.

17. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da nisu povrijeđena apelantova prava u postupku pred redovnim sudovima. S tim u vezi je ukazano da prema Porodičnom zakonu sud nije vezan mišljenjem Centra za socijalni rad bez obzira kakvo ono bilo, te da Centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, nema položaj stranke u postupku i ne može da postavlja pitanja vještaku ili da traži bilo što od njega. Tužena je dalje istakla da su i po mišljenju Centra kao i članova tima oba roditelja ocijenjena podobnim, ali da je blaga prednost data apelantu zbog materijalnih prilika. Po mišljenju tužene negativan stav s obzirom na zdravstveno stanje njenog brata i oca imao je samo jedna član tima, međutim vještak je analizirao i ovaj aspekat i zaključio suprotno, odnosno da to ne predstavlja prepreku da joj budu povjerena djeca.

V. Relevantni propisi

18. Porodični zakon Distrikta Brčko („Službeni glasnik BD“ broj 23/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 108.

(Pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja) (1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

Član 132 (Upoznavanje djeteta) (1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju, čuvanja i odgoja djeteta, nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga s okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.

(2) Mišljenje djeteta ce se uzeti u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti. Član 246 (Zaštita prava i interesa) (1) Sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece i drugih osoba koje nisu sposobne same brinuti se o sebi i svojim pravima i interesima.

Član 248 (Učešće djeteta s navršenih 14 godina) (1) Dijete koje je navršilo 14 godina i osoba kojoj je ograničena poslovna sposobnost, za koje sud utvrdi da su sposobni shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, mogu kao stranka ili sudionik u postupku samostalno poduzimati parnične radnje.

(2) Tokom postupka u kojem odlučuje o tome s kojim ce roditeljem dijete živjeti, o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s roditeljem s kojim ne živi, te o roditeljskom staranju, sud mora na odgovarajući način obavijestiti dijete koje je sposobno shvatiti značenje pravne posljedice odluke o vođenju postupka i njegovo pravo da izrazi svoje mišljenje. Sudija obavlja neformalni razgovor s djetetom na sudu ili van suda uz posredovanje Organa starateljstva o čemu sastavlja zapisnik.

(...)

Član 256.

(Učešće Organa starateljstva) (1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s roditeljem s kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili (...) te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva Organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta.

(...)

Član 257 (Ovlaštenja i obaveze Organa starateljstva) (…) (2) Kada učestvuje u postupku pred sudom, Organ starateljstva je ovlašten podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove.

Član 276 (Mišljenje i prijedlog Organa starateljstva) (1) Prije donošenja odluke iz stava 1 člana 275 ovog zakona sud ce zatražiti mišljenje i prijedlog Organa starateljstva. U slučaju razvoda braka roditelja, Organ starateljstva dužan je uzeti u obzir mišljenje lica ovlaštenog za posredovanje.

(2) Mišljenje i prijedlog iz stava 1 ovog člana Organ starateljstva je dužan hitno dostaviti sudu.

(3) U postupku donošenja odluke iz stava 1 ovog člana sud nije vezan zahtjevima stranaka.

19. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko („Službeni glasnik BD“ br. 8/09 i 52/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 195 (1) Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kom vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje.

(2) Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najkasnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

Član 262 (1) Vještačenje obavlja jedan vještak.

(...)

Član 260 Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 261 (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

(2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještačenju, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje bi trebalo da bude određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud. Član 387 (1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, odgoju i izdržavanju djece, organ starateljstva sudjeluje u tom postupku radi zaštite interesa djece. (2) U postupku iz stava 1 ovog člana organ starateljstva stavit će prijedlog o zaštiti, odgoju i izdržavanju djece, a ovlašten je da u granicama tog prijedloga iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravna sredstva i poduzima druge parnične radnje. (3) Sud koji rješava bračni spor obavijestit će organ starateljstva o postupku radi zaštite, odgoja i izdržavanja djece i pozivat će ga na sva ročišta, kao i dostavljati mu sve odluke donesene u tom postupku.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 003527 11 Gž od 14. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2011. godine a apelacija je podnesena 23. maja 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) i

f) i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 6 stav 1, čl. 8 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Najzad, apelant smatra da su povrijeđene garancije iz člana 3 stav 1, člana 9 stav 3 i člana 12 Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

27. U prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je najprije istakao da su u obrazloženjima osporenih presuda izostali razlozi i obrazloženja na osnovu kojih je utvrđeno da je u najboljem interesu maloljetnih dječaka da budu povjereni tuženoj kao majci. U vezi s tim apelant je ukazao da je prema dva mišljenja stručnog tima Centra za socijalni rad prednost dana njemu kao ocu, a da se sudovi nisu izjasnili zašto ova mišljenja nisu prihvatili. Takođe apelant ukazuje i da su sudovi potpuno zanemarili i uopšte se nisu izjasnili o izričitoj želji djece da žive s njim, odnosno zbog čega je nisu uvažili i zbog čega smatraju da je ovako izražena želja u suprotnosti s njihovim najboljim interesom. Zatim, apelant ukazuje da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže bilo koje razloge ili obrazloženja o osnovanosti odnosno neosnovanosti njegovih prigovara koje je iznio na nalaz i mišljenje vještaka kliničkog psihologa, kao i zbog čega nije prihvatio njegov prijedlog da se nalaz dopuni odnosno da se odredi novo vještačenje.

28. Ustavni sud podsjeća da shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Kada se radi o odluci višeg suda suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja; da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002).

29. U vezi s apelantovim navodima da su izostali razlozi i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćena dva mišljenja stručnog tima Centra za socijalni rad, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno analizirana oba mišljenja, te da su saslušani i članovi stručnog tima Centra koji su mišljenje sačinili. Prvostepeni sud je konstatovao da iz ovih mišljenja, kao i iskaza članova tima, proizilazi da su oba roditelja ocijenjeni kao podobni da im djeca budu povjerena, da za pravilan psihofizički razvoj maloljetne djece postoje uslovi i ako ostanu s tuženom uz redovan kontakt s apelantom, te najzad da je u aktuelnim uslovima (povoljnije materijalne prilike kod oca, trajno riješeno stambeno pitanje, porodično okruženje) neznatna prednost data apelantu. Zatim, ova mišljenja i iskazi cijenjena su u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka kliničkog psihologa koji je neznatnu prednost dao tuženoj kao majci. U obrazloženju osporene presude iscrpno su pobrojani zaključci iz nalaza i mišljenja vještaka kliničkog psihologa, te je zaključeno da oni nisu dovedeni u pitanje navedenim mišljenjima stručnog tima Centra i iskazima koje su njegovi članovi dali pred sudom. Shodno navedenom, Ustavni sud u ovom djelu nije mogao da prihvati kao osnovane apelantove navode.

30. Zatim, apelant tvrdi da osporene presude ne sadrže razlog i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćene njegove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka kliničkog psihologa, odnosno da nije odgovoreno zašto nije prihvaćen njegov prijedlog da se ovaj nalaz dopuni odnosno da se odredi novo vještačenje. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je na osnovu uvida u spis Osnovnog suda utvrđeno da je vještačenje vještaka kliničkog psihologa određeno na prijedlog tužene, da se apelant saglasio s predloženim vještačenjem, te da je predložio i ime vještaka koji je vještačenje i obavio. Zatim, vještak klinički psiholog je na usmenoj raspravi iznio i pojasnio svoj nalaz i mišljenje, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ga ispituje i da traži pojašnjenja i razloge za pojedine navode iz nalaza, a na koje je, po ocjeni prvostepenog suda, vještak adekvatno odgovorio, pa je apelantov prijedlog za dopunu odnosno određivanje novog vještačenja rješenjem odbijen. Shodno navedenom, apealantovi navodi ni u ovom dijelu ne mogu da se prihvate kao osnovani.

31. Zatim, apelant tvrdi da su Centru za socijalni rad nalaz i mišljenje vještaka kliničkog psihologa dostavljeni sa zakašnjenjem, pa da o njima nije mogao potpuno da se očituje. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je članom 257 stav 2 Porodičnog zakona BD određeno, pored ostalog, da Organ starateljstva može da preduzima radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, da može da predlaže izvođenje dokaza i da ulaže pravne lijekove. Iz dokumenta koji su predočeni Ustavnom sudu, kao i na osnovu uvida u spis Osnovnog suda, Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je Centar za socijalni rad osporavao nalaz i mišljenje vještaka kliničkog psihologa, da je tražio da se odgodi ročište kako bi se bolje upoznao s nalazom i mišljenjem, kao i da je koristio mogućnost ulaganja pravnih lijekova. U nedostatku drugih dokaza koji bi ukazali da je zbog apelantove tvrdnje da su nalaz i mišljenje dostavljeni sa zakašnjenjem, zbog čega Centar za socijalni rad o njima navodno nije mogao adekvatno da se očituje, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je ova činjenica bila od uticaja na utvrđivanje najboljeg interesa djece, pa su apelantovi navodi i u ovom dijelu ocijenjeni kao neosnovani.

32. Najzad, apelant tvrdi i da su u obrazloženjima osporenih presuda potpuno izostali razlozi i obrazloženja zašto je u najboljem interesu dječaka da budu povjereni majci, kao i da je pri tom potpuno zanemarena njihova želja izražena vještaku kliničkom psihologu da žele da žive s apelantom.

33. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su sudovi odluku o povjeravanju djece tuženoj zasnovali na najboljem interesu djece. Sud je ovakav zaključak zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka kliničkog psihologa koji je prihvatio kao stručan i objektivan, te je uzimajući u obzir i sve okolnosti konkretnog slučaja-uzrast djece, odnos roditelja prema djeci, stambene i ekonomske uslove, a imajući u vidu isključivo interes djece i da djeca ne bi izdvajanjem iz sredine bila dovedena pod rizik doživljavanja nelojalnosti i osjećaja krivice, odnosno da je u njihovom najboljem interesu da i dalje ostanu sa majkom koja se o njima brinula prethodne dvije godine, te da u toku postupka nisu utvrđeni nikakvi njeni propusti u odgoju i vaspitanju djece.

34. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je članom 108 Porodičnog zakona BD regulisano da dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti. Članom 132 istog zakona propisano je da u svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju, čuvanju i odgoju djeteta, nadležni organ treba djetetu da dā potreban savjet, upozna ga s okolnostima važnim za odlučivanje i omogući mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima. Najzad, članom 248 istog zakona propisano je, pored ostalog, da sud kad odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s roditeljem s kojim ne živi, sud mora na odgovarajući način da obavijesti dijete koje je sposobno da shvati značenje pravne posljedice odluke o vođenju postupka i njegovo pravo da izrazi svoje mišljenje, te da sudija obavlja neformalni razgovor s djetetom na sudu ili van suda uz posredovanje organa starateljstva o čemu sastavlja zapisnik.

35. Ustavni sud primjećuje da navedene zakonske odredbe odražavaju prava iz Konvencije o pravim djeteta, tj. pravo djeteta da su u prvom redu uzme u obzir njegov najbolji interes (član 3), te pravo djeteta da bude saslušano u bilo kom postupku koji ga se tiče neposredno ili posredno preko predstavnika ili odgovarajućeg organa (član 12). Naime, u Opštem komentaru broj 14 (CRC/C/GC/14 od 29. maja 2013. godine, usvojen na 62. sjednici Komiteta održanoj 14. januara do 1. februara 2013. godine) Komitet o pravima djeteta je ukazao da je pravo djeteta da njegov najbolji interes primarno bude razmotren u svim akcijama ili odlukama, kako u javnoj tako i u privatnoj oblasti, predstavlja jedan od četiri opšta principa za primjenu i tumačenje prava djeteta iz Konvencije o pravima djeteta. Zatim, Komitet je ukazao da je koncept „najbolji interes djeteta“ složen i da mora da se utvrđuje od slučaja od slučaja, odnosno da je fleksibilan i prilagodljiv. Kao takav, mora da se utvrđuje i procjenjuje s obzirom na specifične okolnosti djeteta koje je u pitanju, uz potpuno poštovanje prava djeteta koja su sadržana u Konvenciji i njenim protokolima. Stoga, ocjena o najboljem interesu djeteta uključuje poštovanje prava djeteta da izrazi svoje poglede (mišljenje) slobodno i da tako izraženom mišljenju bude dat odgovarajući značaj u svim pitanjima koja se tiču djeteta. U vezi s tim je izričito ukazano da član 12 stav 2 Konvencije reguliše pravo djeteta da bude saslušano direktno ili preko predstavnika u bilo kom sudskom postupku koji ga se tiče. Zatim, Komitet je u Opštem komentaru broj 14 ukazao i na elemente koji treba da se uzmu u obzir kad se ocjenjuje najbolji interes djeteta. Pri tom, Komitet ne daje prednost niti jednom od pobrojanih elemenata, odnosno ne uspostavlja hijerarhiju između njih, već značaj svakog od navedenih mora da bude cijenjen u okolnostima svakog konkretnog slučaja. Jedan od elemenata je i mišljenje djeteta, uz napomenu da bilo koja odluka koja ne uzima u obzir dječije mišljenje ili mu ne daje odgovarajući značaj, ne poštuje pravo djeteta da utiče na utvrđivanje njegovog najboljeg interesa. Stoga, ako se odluka nadležnog organa razlikuje od mišljenja djeteta, razlozi za to moraju da budu jasno označeni.

36. Nadalje, u Opštem komentaru broj 12 (CRC/C/GC/12, 20. jul 2009. godina, usvojen na 51. sjednici Komiteta održanoj od 25. maja do 12. juna 2009. godine) ukazano je da član 12 Konvencije ne uspostavlja starosnu granicu za ostvarivanje prava djeteta da bude saslušano i u tom smislu Komitet posebno obeshrabruje države da određuju, bilo u zakonu ili u praksi, starosne granice kojim bi dijete bilo ograničeno u ostvarivanju ovog prava. U tom smislu, ukazano je da se odrednica da će država obezbijediti pravo da bude saslušano djetetu „koje je sposobno da formira svoje sopstveno mišljenje“ ne može se tumačiti kao ograničenje, nego kao obaveza države da ostvarivanje ovog prava obezbijedi u najvećoj mogućoj mjeri. To znači da ne može da se pođe od pretpostavke da dijete nije u stanju da izrazi svoje poglede, već suprotno, da je dijete u stanju da to učini i mora da mu se omogući da to učini, odnosno da nije na djetetu da prvo dokazuje da je u stanju da to učini. Takođe, dijete ima pravo ali ne i obavezu da iznese svoje mišljenje. Kao jedan od postupaka u kom djetetu mora da bude omogućeno da bude saslušano, Komitet ukazuje na brakorazvodne parnice. S obzirom da većina nacionalnih zakonodavstava u tom smislu postavlja kao uslov starosnu granicu, ukazano je da Konvencija sugeriše da ostvarivanje ovog prava i potrebe da dijete bude saslušano mora da bude procjenjivano u okolnostima svakog konkretnog slučaja.

37. U konkretnom slučaju iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu proizilazi da su dječaci u vrijeme presuđenja imali devet i šest godina, da Centar za socijalni rad nije obavio razgovor s njima jer se tome usprotivila tužena, smatrajući to nepotrebnim s obzirom na njihov uzrast odnosno, prema iskazu jednog od članova tima, to ne čine u 90% slučajeva. Zatim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je razgovor s dječacima obavila vještak klinički psiholog koja je u predočenom nalazu i mišljenju konstatovala izjave oba dječaka da bi željeli da žive kod oca, ali i da obojica, s obzirom na svoj uzrast, prednost života sa svakim od roditelja zasnivaju na principu zadovoljstva. U odgovoru na navode iz apelacije Apelacioni sud je konstatovao da dječaci, s obzirom na uzrast u vrijeme presuđena, nisu saslušani jer je sudska praksa zauzela stav da se djeca do deset godina starosti ne saslušavaju.

38. Ustavni sud primjećuje da je u ovoj odluci već ukazano da je mišljenje djeteta jedan od elemenata koji mora da se procjenjuje kada je u pitanju odluka koja uključuje najbolji interes djeteta. Takođe, ovaj elemenat nema prednost ili prevagu nad ostalim elementima, već značaj niza elemenata za procjenu najboljeg interesa djeteta mora da se cijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene prvostepene odluke dati iscrpni razlozi i obrazloženja zašto je u okolnostima konkretnog slučaja u najboljem interesu djece odlučeno da budu povjerena tuženoj kao majci, kao i da je ovakva odluka zasnovana na procjeni dugoročnih potreba djece, uslova za izgrađivanje njihovog identiteta, očuvanju porodičnog okruženja i održavanju veza, brizi, zaštiti i sigurnosti, obrazovnim potrebama, a što sve takođe predstavlja elemente koji su dio procjene pri donošenju odluke u najboljem interesu djeteta (vidi, naprijed citirani, Opšti komentar broj 14). Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da preispita prvostepenu odluku pred drugostepenim sudom, a činjenica da se drugostepeni sud saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda jasno ukazujući na njih, ne dovodi u pitanje standard „obrazložene“ odluke u smislu prava na pravično suđenje. Slijedom navedenog, propust redovnog suda da utvrdi da li su dječaci sposobni da formiraju sopstveno mišljenje, da im omogući i da ga izraze neposredno ili preko predstavnika u toku sudskog postupka, odnosno propust redovnih sudova da se izričito izjasne o njihovoj želji iskazanoj u intervjuu s vještakom kliničkim psihologom, s obzirom na ostale elemente koji su cijenjeni pri utvrđivanju najboljeg interesa dječaka, a u vezi s kojim su dana jasna i precizna obrazloženja i razlozi, po ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje kvalitet obrazloženja osporenih odluka u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje najboljeg interesa djeteta, a koji bi mogao da rezultira povredom prava na pravično suđenje kako apelant tvrdi.

39. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su osporene odluke donesene, kako apelant tvrdi, po inerciji da se djeca dodjeljuju majci, da su sudovi propustili da utvrde činjenice relevantne za razrješenje spornog odnosa, te da su pogrešno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji bi rezultirao apelantovom diskriminacijom u ostvarivanju prava na pravično suđenje protivno članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članu 14 Evropske konvencije i članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

41. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i da su osporenim odlukama prekršeni član 3 stav 1, člana 9 stav 3 i člana 12 Konvencije o pravima djeteta. S obzirom da povredu navedenih prava apelant zasniva na identičnim razlozima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i odnosu na navedena prava.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza koje su cijenili pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te u pogledu kojih strankama nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju, utvrdili činjenično stanje na koje su primijenili materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili diskriminatorske primjene, te kada su za svoju odluku dali jasne i obrazložene razloge koji ne dovde u pitanje standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje.

43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2168/11 (P.R.) | Sudska praksa | Aktio