Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2700/13 (A. D.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2700/13
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2700/13, rješavajući apelaciju Aldijana Daidžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aldijana Daidžića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001937 13 Kž od 1. jula 2013. godine, rješenjā Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 14 0 K 001937 13 Kv 3 od 14. juna 2013.
godine, 14 0 K 001937 13 Kv 2 od 29. maja 2013. godine i 14 0 K 001937 13 kpp od 18. maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aldijan Daidžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 14 0 K 001937 13 Kv 2 od 29. maja 2013. godine i 14 0 K 001937 13 kpp od 18. maja 2013. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP 2700/13. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje na slobodu.
2. Nakon toga, apelant je 19. jula 2013. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 14 0 K 001937 13 Kž od 1. jula 2013. godine i Rješenja Okružnog suda broj 14 0 K 001937 13 Kv 3 od 14. juna 2013. godine. Predmetna apelacija je evidentirana pod brojem AP 3205/13. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje na slobodu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2700/13. Dakle, spojene su apelacije br. AP 2700/13 i AP 3205/13.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), te Vrhovnog suda zatraženo je 4. i 24. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su 4. i 10. jula 2013. godine dostavili odgovor na apelaciju broj AP 2700/13. Dalje, Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su 1. augusta 2013. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 3205/13.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. septembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 001937 13 Kpp od 18. maja 2013. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak, apelantu (i još četverici osumnjičenih) je, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili produženo krivično djelo – neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa čl. 23. i 42.a) KZRS, određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 16. juna 2013. godine iz razloga propisanih odredbama člana 197. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je povodom prijedloga za određivanje pritvora broj T 17 0 KT 0003424 13, koji je Okružno tužilaštvo podnijelo tom sudu 17. maja 2013. godine, održano ročište na kojem je nadležni tužilac u cijelosti ostao pri prijedlogu. Navedeno je da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni, u periodu od 4. februara do 16. maja 2013. godine, na način detaljno opisan u rješenju nabavljali, prepakivali, držali i prodavali opojnu drogu heroin većem broju lica, na raznim lokacijama na području Istočnog Sarajeva i Kantona Sarajevo. Navedeno je da je svoj prijedlog Okružno tužilaštvo zasnovalo, između ostalog, i na dokazima koji su pribavljeni na osnovu naredbi Okružnog suda, kojim je određeno provođenje posebnih istražnih radnji, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija mobilnih telefona i telefonskih aparata, odlaznih i dolaznih poziva na mobilne telefone, te ostale dokumentacije koja prati prijedlog za određivanje pritvora. Osim toga, Okružni sud je istakao da je utvrdio da osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se sumnjiče proizlazi i iz zapisnika o ispitivanju svih osumnjičenih, izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, naredbe o provođenju istrage, zapisnika o pretresu stana, vozila i drugih prostorija, potvrda o oduzimanju predmeta, zapisnika o otvaranju, vaganju i vizuelnom pregledu privremeno oduzetih predmeta, službenih zabilješki radnika policije, potvrda lica lišenih slobode, zapisnika o lišavanju slobode, transkripta, izvoda iz krivične evidencije za osumnjičene, te optužnica na ime prvoosumnjičenog B.M., koji dokazi su bliže opisani u prijedlogu za određivanje mjere pritvora.
9. Dalje, Okružni sud je istakao da je za apelanta i druge osumnjičene utvrdio da su u odnosu na sve njih ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora iz razloga predviđenih članom 197. stav 1. tač. b) i
v) ZKPRS. U vezi s tim, navedeno je da je evidentno da bi ova lica mogla uništiti ili sakriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, a naročito da bi mogli utjecati na saučesnike i svjedoke, odnosno lica sa kojima su dovedeni u vezu, shodno transkriptima razgovora (koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora). Također, u pogledu razloga za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka
v) ZKPRS, Okružni sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni mogli boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo i dovršiti već započeto krivično djelo. Navedeno i zbog toga što su, kako je naveo Okružni sud, apelant i drugi osumnjičeni već osuđivani, te da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo i da će završiti već započeto krivično djelo, a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
10. Također, Okružni sud je istakao da su navodi apelantovog branitelja o nezakonitosti pribavljenih dokaza dati paušalno, te je naglasio da se u trenutnoj fazi postupka ne odlučuje o zakonitosti dokaza, jer se o tome, eventualno, odlučuje na glavnom pretresu. Dalje, u pogledu prigovora da je apelantu i ostalim osumnjičenim uskraćen uvid u prikupljene dokaze, navedeno je da je odredbama člana 55. stav 1. ZKPRS predviđeno da branilac ima pravo razmatrati spise i predmete, ali se to može uskratiti ako je riječ o spisima predmeta čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U konkretnom slučaju, kako je istakao Okružni sud, svi dokazi priloženi uz prijedlog za određivanje pritvora sadrže identifikacijske podatke svjedoka koji još nisu saslušani u istrazi. Također, navedeno je i da su u zabilježenim tonskim zapisima evidentirani brojevi telefona ili eventualno nadimci lica sa kojima su apelant i drugi osumnjičeni komunicirali, odnosno imali lične i telefonske kontakte, te je stoga bilo neophodno apelantu i drugim osumnjičenim uskratiti uvid u priložene dokaze. Na kraju je Okružni sud zaključio da okolnosti slučaja i način izvršenja krivičnog djela ukazuju da je osnovan prijedlog da se apelantu i drugim osumnjičenim odredi mjera pritvora na osnovu odredbi člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS, te da smatra da se mjerama zabrana ne bi moglo ostvariti uspješno vođenje predmetnog krivičnog postupka.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 14 0 K 001937 13 Kv 2 od 29. maja 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je ispitao rješenje sudije za prethodni postupak, te zaključio, na osnovu uvida u predmetni spis, da su žalbeni navodi neosnovani a odluka o određivanju pritvora pravilna. Okružni sud je potom ponovio dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete. Dalje, u vezi sa posebnim pritvorskim osnovom iz člana 197. stav 1. točka b) ZKPRS, Okružni sud je istakao da se prilikom određivanja pritvora po navedenoj tački u konkretnom slučaju, prije svega, treba uzeti u obzir priroda krivičnog djela, te okolnosti u kojima se djelo vrši, kao i posebne okolnosti oko prikupljanja dokaza, a posebno dugotrajne posebne istražne radnje i saslušanje većeg broja svjedoka koji su se sastajali sa osumnjičenim, tako da se mora voditi računa i o činjenici da je apelantu i drugim osumnjičenim stavljeno na teret (član 23. KZRS) saizvršilaštvo. Stoga je, prema stavu Okružnog suda, opravdano zadržavanje apelanta i drugih osumnjičenih u pritvoru do okončanja saslušanja većeg broja svjedoka iz razloga što, u konkretnom slučaju, postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke koji se poznaju sa svjedocima i ostalim saučesnicima. Istovremeno, kako je naveo Okružni sud, žalbenim razlozima nije dovedeno u pitanje postojanje posebnih uvjeta za određivanje pritvora, propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, o čemu je sudija za prethodni postupak dao argumentovano obrazloženje. U vezi s tim, naročito je navedeno da je iz spisa evidentno da su osumnjičeni i ranije kažnjavani, pa je stoga vijeće Okružnog suda u potpunosti prihvatilo obrazloženje pobijanog rješenja o opravdanosti određivanja mjere pritvora i iz ovog zakonskog osnova.
12. Okružni sud je naročito istakao da je od apelanta oduzeta određena količina praškaste materije i tableta, te izvršeno vaganje i oduzeti su razni mobilni telefoni, njih 20-ak, te SIM kartice. Isto tako, kako je dalje navedeno, veći broj mobilnih telefona i korištenih brojeva je identificiran u transkriptima i povezan sa imenima spominjanim u razgovorima, te stavljen u vezu sa apelantom i drugim osumnjičenima. Stoga, budući da, i prema stavu vijeća Okružnog suda, pobijano rješenje sadrži dovoljne i prihvatljive razloge, dopunjene njegovim razlozima, apelantova žalba je kao neosnovana odbijena a pobijano rješenje potvrđeno.
13. Okružni sud, odlučujući o prijedlogu za produženje mjere pritvora apelantu i drugim osumnjičenim, koji je Okružno tužilaštvo podnijelo 12. juna 2013. godine, nakon sjednice od 14. juna 2013. godine, donio je Rješenje broj 14 0 K 001937 13 Kv 3 kojim je apelantu (i drugim osumnjičenim) produžio pritvor za naredna dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati najduže do 16. augusta 2013. godine. U obrazloženju ovog rješenja Okružni sud je naveo da prijedlog Okružnog tužilaštva, između ostalog, sadrži i obrazloženje da je produženje pritvora neophodno zbog činjenice da se intenzivno radi na identifikaciji drugih saučesnika i svjedoka, te da se nakon okončanja započetih vještačenja mobilnih aparata očekuju i dodatne informacije koje će ubrzati okončanje istrage s obzirom na to da će se otkriti ko su korisnici telefonskih brojeva povezanih sa apelantom i drugim osumnjičenim, a koje informacije se nalaze u transkriptima, kao rezultat dosadašnje istrage, pa bi apelant i drugi osumnjičeni, boravkom na slobodi, mogli uništiti ili sakriti dokaze i utjecati na svjedoke i saučesnike. S tim u vezi, Okružni sud je poimenično naveo (imena ili nadimke) 17 svjedoka i eventualnih saučesnika.
14. Okružni sud je, također, istakao da je prikupljenim dokazima potvrđena pravilnost zaključka iz rješenja o određivanju pritvora o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete. Dalje, Okružni sud je istakao da smatra da je prijedlog Okružnog tužilaštva za produženje mjere pritvora osnovan i da su ispunjeni razlozi da se svim osumnjičenim produži pritvor, shodno prijedlogu, a iz razloga predviđenih odredbama člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS. Naime, prema članu 197. stav 1. tačka b) ZKPRS, pritvor se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će se uništiti, sakriti ili falsifikovati dokazi važni za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će se ometati tok postupka utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud je istakao da pri produženju mjere pritvora, po navedenoj tački, prije svega, valja uzeti u obzir prirodu krivičnog djela, te okolnosti u kojima se djelo vrši, kao i posebne okolnosti oko prikupljajanja dokaza, a posebno dugotrajne posebne istražne radnje koje su određene i saslušanje većeg broja svjedoka koji su se sastajali sa osumnjičenim, tako da se mora voditi računa i o činjenici da je osumnjičenim stavljen na teret član 23. KZRS, odnosno saizvršilaštvo. Stoga, Okružni sud nalazi opravdanim zadržavanje u pritvoru svih osumnjičenih do okončanja saslušanja većeg broja svjedoka iz razloga što, u konkretnom slučaju, postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke koji se poznaju sa svjedocima i ostalim saučesnicima.
15. Istovremeno, kako je dalje naglasio Okružni sud, u odnosu na već postojeće rješenje i date razloge za određivanje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim, nije dovedeno u pitanje niti postojanje posebnih uvjeta za određivanje pritvora propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Ovo pogotovo što, kako je naglasio Okružni sud, branioci samo paušalno daju kontraargumente. Naime, prema odredbama člana 197. stav 1. točka v) ZKPRS, pritvor se može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a iz spisa je evidentno da su osumnjičeni i ranije kažnjavani za istovrsna krivična djela, te je i vijeće Okružnog suda, u potpunosti, prihvatilo obrazloženje iz prijedloga Tužilaštva o opravdanosti produženja mjere pritvora iz zakonskog osnova sadržanog u članu 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
16. Dalje, Okružni sud je, u odnosu na prigovor apelantovog branioca o nenadležnosti Okružnog suda za postupanje, napomenuo da je članom 25. ZKPRS regulirano da je za postupanje mjesno nadležan sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano, a ako se radi o područjima raznih sudova ili granici tih područja ili je to neizvjesno, nadležan je sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje ili je potvrdio. No, budući da se u konkretnom slučaju radi o fazi istrage, ne o fazi podizanja optužnice, to se Okružni sud, kako je navedeno u predmetnom rješenju, nije upuštao u obrazlaganje odgovora na ovaj prigovor. Navedeno je da je stav vijeća Okružnog suda da se na isti način postupi i sa prigovorom tog branioca koji se odnosi na nezakonito pribavljene dokaze s obzirom na to da se takvi prigovori mogu isticati u fazi prethodnih prigovora na optužnicu. Dakle, isticanje ovih prigovora je preuranjeno i o njima će se odlučivati u fazi prethodnih prigovora na optužnicu ili prilikom ocjene dokaza pri izradi presude, eventualno, na glavnom pretresu.
17. Odlučujući o žalbama apelantovog branitelja i ostalih osumnjičenih, Vrhovni sud je Rješenjem broj 14 0 K 001937 13 Kž od 1. jula 2013. godine sve žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je istakao da se žalbenim navodima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja, niti valjanost datih razloga za zaključak osporenog rješenja o postojanju osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se predmetna istraga provodi, kao i pravilnost zaključaka o neophodnosti produženja mjere pritvora a sve iz razloga navedenih u odredbama člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U skoro identičnim apelacijama apelant, prije svega, na veoma opširan način opisuje šta je sve tokom predmetnog istražnog postupka isticao prije donošenja rješenja o određivanju i o produžavanju pritvora i na šta je sve Okružnom i Vrhovnom sudu „apelantova odbrana ukazala“. U dijelu apelacije u kojoj navodi, prema njegovom stavu, „povrede apelantovih prava“ ističe da Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih rješenja nisu iznijeli jasne i konkretne razloge o odlučnim činjenicama kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje, tako i odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i v). Pored toga, navodi da je nezakonito lišen slobode na teritoriji FBiH od pripadnika MUP-a RS, te da je u njegovom slučaju postupao stvarno nenadležni sud, pa je samim tim njegovo lišavanje slobode nezakonito. Dalje, ističe da [apelant] mora imati na raspolaganju pravni lijek koji dozvoljava nadležnom sudu (a podrazumijeva i obavezu suda) da ispita ne samo saglasnost odluke sa procesnim zahtjevima ZKPRS nego i Evropske konvencije, pa samim tim i obavezu apelacionog suda da dâ jasne odgovore u svojoj odluci, što u konkretnom slučaju, prema apelantovom stavu, nije učinjeno. S druge strane, apelant ukazuje na povredu njegovih prava iz člana 5. stav 4. Konvencije, koja se ogleda u tome da osporene odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda kojima su odbijene njegove žalbe uopće ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa nizom žalbenih razloga, a posebno u vezi sa onim koji su ukazivali na „stvarnu nenadležnost Suda“, nezakonitost lišavanja slobode apelanta i nezakonitost dokaza. S tim u vezi ističe da je obaveza suda da u obrazloženju „presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, [… ]“ . U tom smislu, apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda br. AP 1603/05 i AP 661/04, te AP 1401/05.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je u svojim odgovorima od 7. i 29. jula 2013. godine istakao da negira sve apelantove navode, te da u cijelosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenih u donesenim rješenjima, te ističe da tim rješenjima apelant nije oštećen.
20. Okružno tužilaštvo je u odgovorima od 10. jula i 1. augusta 2013. godine istaklo da iz sadržaja rješenja o određivanju i produžavanju pritvora apelantu proizlazi da je Okružni sud analizirao dokaze i povezivao ih, te na osnovu njih ispravno donio zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Dalje, Okružno tužilaštvo je istaklo da se istraga u predmetnom slučaju vodi zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivično djelo koje je moguće počiniti na području iz nadležnosti više sudova, kao što je u predmetnom slučaju riječ, pa je analognom primjenom odredbi člana 25. stav 2. ZKPRS Okružni sud pravilno zasnovao svoju nadležnost u ovom predmetu.
21. Vrhovni sud je istakao da su navodi u apelaciji, „doslovno prepisani iz žalbi apelantovog branioca“, bili već izneseni u žalbi na rješenje Okružnog suda od 14. juna 2013. godine i o njima je taj sud iznio svoj stav u rješenju od 1. jula 2013. godine. Smatra da navodi o povredama apelantovih prava nisu ničim obrazloženi a suštinski se radi o isticanju prigovora o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju za koje, kako je navedeno u odgovoru, Ustavni sud nije nadležan.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 197. stav 1. tač. b) i v) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili, Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru Član 248.
(1) Prethodnim prigovorima se:
a) osporava nadležnost [ ]
g) osporava zakonitost dokaza, .[ ] (3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje, u roku od osam dana, koji ne može učestvovati u suđenju. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena.
23. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12, 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Okružnog suda [o određivanju pritvora] broj 14 0 K 001937 13 Kv 2 od 29. maja 2013 godine i Rješenje [o produženju pritvora] Vrhovnog suda broj 14 0 K 001937 13 Kž od 1. jula 2013. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacije protiv navedenih rješenja su podnesene 21. juna i 19. jula 2013. godine, te proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
28. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
30. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda o određivanju i produžavanju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, u odnosu na ZKPRS, ali uz istodobno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode shodno članu 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenoga člana, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
32. Ustavni sud opaža da je Okružni sud, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Okružno tužilaštvo uz prijedlog za određivanje pritvora na temelju kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, nasuprot apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Okružni sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 197. stav 1. ZKPRS za određivanje (i produžavanje) pritvora, a koje dokaze je, također, razmatrao i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi na rješenje o produžavanju pritvora apelantu, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenja Okružnog i Vrhovnog suda nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPRS i Evropske konvencije i da sadrže razloge za postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKPRS.
33. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nasuprot apelacionim navodima, utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorska osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS. Dalje, Ustavni sud opaža kako je Okružni sud ukazao da se u konkretnom slučaju radi o opsežnoj i složenoj istrazi koja obuhvaća veći broj osumnjičenih, da se radi o njihovoj međusobnoj povezanosti, da određen broj saučesnika i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Ustavni sud smatra da je Okružni sud argumentovano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecanjem na svjedoke i saučesnike, odnosno da postoji koluzijska opasnost.
34. Dalje, Ustavni sud opaža da je Okružni sud odredio pritvor apelantu i drugim osumnjičenim i iz razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoji i iteracijska opasnost. S tim u vezi, Ustavni sud opaža da je Okružni sud zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni mogli boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo i dovršiti već započeto krivično djelo, budući da su već osuđivani za istovrsno krivično djelo. Ustavni sud smatra da je Okružni sud argumentovano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoji i iteracijska opasnost u konkretnom slučaju. U takvim zaključcima Okružnog suda, koje je potom potvrdio i Vrhovni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Iz navedenog proizlazi da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi dali iscrpne i konkretne razloge za zaključak da su u apelatovom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tač.b) i v) ZKPRS.
35. Pored toga, Ustavni sud opaža da je apelantu određen i produžen pritvor rješenjima Okružnog suda, na osnovu prijedloga Okružnog tužilaštva, koji je svoju nadležnost zasnovao na činjenici da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa drugim osumnjičenim (dakle, u saizvršilaštvu), počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga na teritoriji kako Kantona Sarajevo, tako i na teritoriji Istočnog Sarajeva. Osim toga, u vezi s apelantovim prigovorom vezanim za lišavanje slobode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli da je apelant u toku postupka prigovarao stvarnoj nadležnosti suda, te da su taj prigovor razmatrali Okružni a potom i Vrhovni sud i dali razloge zašto je ovaj prigovor preuranjen u toj fazi postupka. Dakle, nasuprot apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud pitanja koja se odnose na „stvarnu nadležnost“ i zakonitost dokaza razmatrao i u vezi s tim zaključio da su to pitanja koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluci o meritumu stvari, dakle, prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanta. Imajući u vidu sadržaj člana 248. st. 1. i 3. tač. a) i g) ZKP iz kojeg proizlazi da se prethodnim prigovorima kojim se osporava nadležnost i zakonitost dokaza odlučuje u postupku optuženja Ustavni sud zaključuje da su apelant i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i stava 3. Evropske konvencije.
36. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer odluke Okružnog suda (od 29. maja 2013. godine) i Vrhovnog suda (od 1. jula 2013. godine), kojim su odbijene njegove žalbe, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u vezi sa nizom žalbenih razloga, a posebno u vezi sa onim koji su ukazivali na „stvarnu nenadležnost Okružnog suda i nezakonitost lišenja slobode apelanta“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Okružni sud održao ročište povodom prijedloga za određivanje i prijedloga za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim na kojem su imali mogućnost da osporavaju navode Okružnog tužilaštva vezane za podnesene prijedloge za određivanje i produženje pritvora. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, u skladu sa relevantnim odredbama ZKPRS, mogao i da jeste uložio žalbu Okružnom i Vrhovnom sudu protiv prvostepenih rješenja kojim mu je određen, te potom produžen pritvor, što, samo po sebi, govori da mu nije uskraćeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Naime, ZKPRS propisuje postojanje pravnog lijeka kojim se odluka o pritvoru, odnosno odluka o produženju pritvora može osporavati, te hitne rokove u kojima se, s obzirom na prirodu ove mjere lišavanja slobode, mora odlučivati. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ove zakonske odredbe u cijelosti ispoštovane budući da je evidentno da je apelant, dakle, imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto su pravilna rješenja o određivanju i produženju pritvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovih prava garantiranih članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
38. Također, u odnosu na apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 1603/05 i AP 661/04, te AP 1401/05, Ustavni sud ističe da su u svim tim odlukama apelacije podnesene nakon što je krivični postupak u tim predmetima bio pravomoćno okončan, te u kojima je Ustavni sud razmatrao da li je osuđujuća presuda donesena u skladu sa principima iz odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da je, s obzirom na trenutnu fazu krivičnog postupka protiv apelanta, njegovo pozivanje na navedene odluke Ustavnog suda u cijelosti irelevantno, budući da se te odluke ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer je u trenutnoj fazi postupka preuranjeno razmatranje eventualne povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjem o određivanju i produženju pritvora nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te u odnosu na ostale aspekte iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada odluke o određivanju i produžavanju pritvora sadrže vrlo iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora, tako i posebnih pritvorskih razloga.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je apelant u smislu garancija navedenog člana imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe sudu koji je razmotrio zakonitost lišavanja slobode i dao iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto su pravilna rješenja o određivanju i produženju pritvora.
42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove prijedloge za donošenje privremene mjere.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić