Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3505/10 (O. S.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3505/10
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3505/10, rješavajući apelaciju Osmana Salića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Osmana Salića.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Osmanu Saliću u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 3.900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Osman Salić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azra Smajović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine. Predmetna apelacija je evidentirana u Ustavnom sudu kao AP 3505/10.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prvobitno 29. juna 2009. godine podnio apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu za zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem su donesene presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-838/05 od 20. februara 2006. godine i Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009- 0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1999/09.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 14. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 1999/09.
4. Općinski sud je dostavio odgovor 28. oktobra 2009. godine, a Kantonalni sud 5. novembra 2009. godine.
5. Nakon toga je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 1999/09 od 11. marta 2010. (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio predmetnu apelaciju kao preuranjenu zbog toga što postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan.
6. Ustavni sud je, zatim, u predmetu broj AP 3505/10 28. decembra 2010. godine od Općinskog suda zatražio da dostavi spis broj Pr-838/2005. Općinski sud je 12. januara 2011. godine dostavio traženi spis.
7. Odlukom broj AP 3505/10 od 9. februara 2011. godine Ustavni sud je odbacio apelantovu apelaciju zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
8. Apelant je 7. septembra 2011. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedenih odluka Ustavnog suda, koji je usvojen Rješenjem Ustavnog suda broj AP 3505/10 od 14. februara 2013. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
10. Apelant je 28. novembra 1996. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv „Domoinvesta“ d.j.l (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-144/96 od 9. aprila 1997. godine koja je rješenjem Kantonalnog suda od 22. maja 1998. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak Općinskom sudu.
11. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj Pr-111/98 od 5. decembra 2000. godine kojim je predmetni postupak prekinut u dijelu zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa primjenom odredaba člana 143. Zakona o radu i određeno da se predmet prosljeđuje Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva Općinski sud se proglasio apsolutno nenadležnim i u tom dijelu je tužba odbačena.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je donio Rješenje broj Gž-713/01 od 14. marta 2002. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
13. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 13-04-34-6802/00 od 19. decembra 2002. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan nakon čega je Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) donijela Rješenje broj 03-34-96/02 od 13. januara 2004. godine kojim je uvažena apelantova žalba protiv rješenja Kantonalne komisije i naloženo tuženom da u roku od 15 dana riješi apelantov radnopravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
14. Nakon toga 6. septembra 2004. godine Kantonalna komisija je kompletan spis apelantovog predmeta dostavila Općinskom sudu radi nastavka postupka pred tim sudom.
15. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-838/05 od 20. februara 2006. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev na način da su poništena rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa koja je donio tuženi i koja su precizirana u presudi, pa je apelantu uspostavljen status radnika na čekanju posla od 30. juna 1992. godine do 5. maja 2000. godine, utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao sa 5. majem 2000. godine i sljedstveno tome tuženi obavezan da sa apelantom zaključi ugovor o otpremnini pod uvjetima iz člana 143. Zakona o radu a u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Presudom je obavezan tuženi da apelantu na ime naknada za vrijeme čekanja posla u periodima preciziranim u presudi isplati iznos, također, preciziran u presudi sa zakonskim zateznim kamatama počev od 5. maja 2000. godine do isplate, a višak zahtjeva za isplatu iznosa preko dusuđenog odbijen je kao neosnovan. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
16. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-06-001051 od 13. marta 2009. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja posla za period od 30. juna 1992. do 4. novembra 1999. godine, u iznosu preciziranom u presudi a koji je veći od ranije dosuđenog, sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi dok je u nepobijanom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
17. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu preciziranom u rješenju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi neopravdano odugovlačili postupak koji se tiče prava iz radnog odnosa a koji je po zakonu hitan, te traži da mu Ustavni sud odredi kompenzaciju u iznosu od 3.900,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99 i br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio dvije apelacije Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetnom postupku, te da je Ustavni sud obje apelacije odbacio, i to prvu broj AP 1999/09 kao preuranjenu zbog toga što u vrijeme donošenja te odluke nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom, a drugu broj AP 3505/10 zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Budući da je Ustavni sud rješenjem od 14. februara 2013. godine usvojio apelantove zahtjeve za preispitivanje u oba predmeta, proizlazi da je predmetna apelacija sa aspekta apelacionih navoda o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku dopustiva u smislu članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i
3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant tužbom pokrenuo pred Općinskim sudom 28. novembra 1996. godine i da je predmetni postupak okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001459 od 17. juna 2010. godine, te da se prethodno nalazio i pred Federalnom komisijom. S tim u vezi Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, npr., odluke broj AP 3129/09 od 22. februara 2011. godine i AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), konstatira da je cjelokupan postupak ukupno trajao 13 godina i sedam mjeseci i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva ukidanje odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu i zahtjev za vraćanje apelanta na posao. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
30. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o apelantovoj tužbi donio prvostepenu presudu u roku od manje od godinu dana, ali da je predmet rješenjem Kantonalnog suda vraćen na ponovni postupak tom sudu. Nakon toga predmetni postupak bio je prekinut radi ustupanja Komisiji pred kojom je taj postupak trajao godinu i šest mjeseci nakon čega je nastavljen pred redovnim sudovima i na tri instance okončan za manje od šest godina (pred Općinskim sudom za godinu i pet mjeseci, Kantonalnim sudom za tri godine i Vrhovnim sudom za devet mjeseci). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je, iako je predmetni postupak jedno vrijeme bio prekinut zbog prosljeđivanja predmeta Komisiji i iako je na određenim instancama relativno brzo okončan, period trajanja postupka iz radnog odnosa, više od 13 godina, a koji ima veliki značaj za apelanta zbog rješavanja pitanja egzistencije i koji je po zakonu hitan, a priori nerazuman i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima a čije postojanje u konkretnom predmetu se ne vidi.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka pred redovnim sudovima bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu sa praksom Ustavnog suda, koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa s obzirom na navedeno, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja kao i posljedice postupka, smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelanta.
33. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 300,00 KM budući da se radi o predmetu u kojem je zakonom propisano hitno postupanje i koji ima izuzetan značaj za apelanta. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa trajao 13 godina i sedam mjeseci, apelantu je određena naknada u visini od 3.900,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji je pokrenut radi zaštite prava iz radnog odnosa i koji je po zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao 13 godina i sedam mjeseci i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić