Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1819/10 (M. F.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1819/10
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1819/10, rješavajući apelaciju Muharema Frljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Frljka, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Kžž-09-000 011 od 27. januara 2010. godine i 070-0-Kžk-08-000 016 od 2. aprila 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muharem Frljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Mensur Hasagić, advokat iz Zenice, podnio je 18. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070-0-Kžž-09-000 011 od 27. januara 2010. godine i 070-0-Kžk-08-000 016 od 2. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Tužilaštvo je dostavilo 25. marta 2011. godine, a Vrhovni sud 1. aprila 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantu 22. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004- 0-K-06-000 018 od 5. juna 2007. godine apelant i još petorica optuženih oslobođeni su optužbe da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bose i Hercegovine.
7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000 409 od 6. novembra 2008. godine kojom je odbio žalbu Tužilaštva u odnosu na dvojicu optuženih, dok je usvojio žalbu Tužilaštva u odnosu na apelanta i još trojicu optuženih, te ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na njih i u tom dijelu odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
8. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 070-0-Kžk-08-000 016 od 2. aprila 2009. godine kojom je apelanta i još trojicu optuženih proglasio krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi s članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). U izreci presude je navedeno da su apelant i ostali optuženi kao pripadnici Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH) u periodu od 4. novembra 1993. do 6. januara 1994. godine, suprotno odredbama člana 3. stav 1. tač.
a) i c) i člana 13. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima, u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) na području opštine Vareš nad zarobljenim pripadnicima HVO-a A.Z. i S.T., koji su bili zatočeni u sportskoj dvorani Srednjoškolskog centra, a zatim u prostorijama preduzeća "Autotrans" u Varešu, nečovječno postupali, tako što je, između ostalog, apelant sam i zajedno s ostalim optuženim u više navrata fizički maltretirao ratne zarobljenike, na način pobliže naveden u izreci presude. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i ostali optuženi bili pripadnici Armije BiH, da su se nalazili na različitim zadacima u različitim periodima, kako to proizlazi iz izvještaja Ministarstva odbrane i personalnih kartona. Vrhovni sud je dalje naveo da je nesporno da su apelant i ostali optuženi dolazili u Vojno-istražni zatvor u prostorije u kojima su ispitivali zarobljena lica, kao i da su u to vrijeme prostorije Srednjoškolskog centra u Varešu korištene za smještaj zarobljenih lica koja su kasnije izmještena u prostorije preduzeća "Autotrans" u Varešu, gdje je bio smješten Vojno-istražni zatvor. Također, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da su među zarobljenim licima, između ostalih, bili i svjedoci-oštećeni A.Z. i S.T., koji su iz zarobljeništva pušteni 6. marta 1994. godine. Zatim, Vrhovni sud je naveo je svjedok-oštećeni A.Z. u svom iskazu detaljno opisao način na koji zarobljen, uslove u zarobljeništvu, te kako su apelant i ostali optuženi postupali prema njemu u situacijama kada su ga odvodili na ispitivanje. Naime, navedeni svjedok je, između ostalog, izjavio da je jedne prilike odveden u prostoriju u Srednjoškolskom centru u kojoj se nalazio apelant, koji je bio u alkoholisanom stanju, te koji ga je tom prilikom udarao po glavi i tijelu, ali da nije bilo vidljivih povreda. Također, navedeni svjedok je izjavio da je druge prilike odveden u prostorije "Autotransa", gdje je bilo više lica, među kojima su bili apelant i još dvojica optuženih, koji su ga tom prilikom tjerali da stoji na jednoj nozi, po kojoj su ga udarali, i pri tome tjerali da pjeva određene pjesme, kao i da su tom prilikom apelant ili optuženi M.O. (nije siguran koji tačno) nožem odsjekao pramen kose, a zatim mu dodali papirnu novčanicu i natjerali ga da to pojede. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je svjedok oštećeni S.T. u svom iskazu detaljno opisao način na koji je zarobljen, gdje je bio smješten, situacije u kojima su ga optuženi ispitivali i udarali, te, pri tome, opisao situacije u kojima ga je apelant sam ispitivao i udarao, kao i situaciju u kojoj ga je zajedno s ostalim optuženim fizički i psihički maltretirao. Naime, navedeni svjedok je, između ostalog, izjavio da je jedne prilike odveden na ispitivanje, da su ga apelant i ostali optuženi stavili da stoji na stolici, udarali ga po nozi i tijelu, te da mu je optuženi M.A., koji je bio u alkoholisanom stanju, tom prilikom nožem zarezao prst. U vezi s iskazima svjedoka-oštećenih A.Z. i S.T., Vrhovni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio iskaze navedenih svjedoka, ocjenjujući ih objektivnim i pouzdanim koji, suprotno tvrdnjama odbrane o njihovoj neuvjerljivosti i nepouzdanosti, nisu dovedeni u pitanje. Naime, Vrhovni sud je naveo da su se navedeni svjedoci u svojim detaljnim iskazima, također, izjašnjavali o situacijama u kojima su se optužena ili druga lica prema njima humano odnosili, te da je stoga sud u uvjerenju da nema iskonstruisanih detalja u njihovim iskazima. Također, Vrhovni sud je ukazao da su navedeni svjedoci od ranije uglavnom poznavali optužene, koje su bez dileme prepoznali, tako da je isključena mogućnost njihove zamjene u pogledu inkriminisanih radnji koje su počinjene prema njima.
10. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su iskazi svjedoka-oštećenih A.Z. i S.T. dijelom potvrđeni iskazima svjedoka B.P., J.P., R.S. i M.P., na okolnosti koje su njima bile poznate, a kojim je sud, također, vjerovao i prihvatio ih kao vjerodostojne. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao kako, budući da radnje prema oštećenim nisu učinjene u jednom danu, te kako nije bilo objektivne mogućnosti da neko od navedenih svjedoka prisustvuje radnjama izvršenja prema oštećenim, onda je, po mišljenju tog suda, sasvim logično da jedan svjedok potvrđuje crvenilo lica od šamara, a drugi svjedok u odnosu na istog oštećenog potvrđuje crnilo od udaraca. Da su oštećeni A.Z. i S.T. vođeni na ispitivanje i vraćani izubijani, kako je dalje naveo Vrhovni sud, potvrdio je i svjedok K.F., koji je kao pripadnik HVO-a u tom periodu bio u zarobljeništvu. Vrhovni sud je naveo da je povjerovao iskazu navedenog svjedoka u dijelu u kojem se izjašnjavao o odvođenju oštećenih na ispitivanje i vraćanju u "izubijanom stanju", dok je ocijenio kao nepouzdan i neuvjerljiv iskaz tog svjedoka u dijelu u kojem se izjasnio da oštećeni tom prilikom nisu spominjali nikoga od optuženih. Naime, Vrhovni sud je ukazao da navedeni svjedok, pri tome, nije naveo nijedno lice imenom i prezimenom ili nadimkom za koje su navodno oštećeni govorili da su im nanosili povrede, te da je stoga, po ocjeni suda, taj dio iskaza neuvjerljiv. Vrhovni sud je dalje naveo da je iskaz svjedoka F.H. (koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Crvenog krsta i koji se izjašnjavao o uslovima smještaja i saznanjima koja je dobijao ili zapažao prilikom obilaska) ocijenio kao neobjektivan i neuvjerljiv, imajući u vidu da su lica s vidljivim povredama sklanjana kako ih ne bi vidjeli, a oštećeni i nisu za sve vrijeme zarobljeništva imali vidljive povrede, niti su svakodnevno udarani, kako su i sami naveli. Također, Vrhovni sud je naveo da je iskaz svjedoka A.I., koji je potvrdio da je odvodio zarobljenike na ispitivanje i da ih je vraćao, ali da nikada nije vidio ili čuo da su nekom od tih lica nanesene povrede, ocijenio kao neobjektivan i neuvjerljiv, budući da su se, pored oštećenih lica, i drugi svjedoci izjašnjavali o nanesenim povredama oštećenim A.Z. i S.T.
11. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su apelant i ostali optuženi počinili predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su apelant i ostali optuženi, kao pripadnici Armije BiH, znali da se prema zarobljenim pripadnicima drugih oružanih snaga, koji se nalaze pod njihovom kontrolom, mora postupati humano i čovječno u svakoj situaciji i da suprotno postupanje od toga dovodi do povrede odredbe člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine. Vrhovni sud je naveo da su apelant i ostali optuženi, kršeći navedeni međunarodni propis, kojim je njihovo postupanje ocijenjeno kao nečovječno, počinili krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ u vezi s članom 22. tog zakona, a za koje djelo su i proglašeni krivim. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je naveo da je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, da je, pri tome, utvrđene olakšavajuće okolnosti vrednovao kao osobito olakšavajuće okolnosti koje su poslužile za primjenu instituta ublažavanja kazne, te slijedom toga osudio apelanta i ostale optužene na kazne zatvora, kako je to pobliže navedeno u izreci presude.
12. Odlučujući o žalbama federalnog tužioca, apelanta i ostalih optuženih protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kžž-09-000 011 od 27. januara 2010. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je "nečovječno postupanje" jedna od zakonom određenih radnji učinjenja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ, da je, prije svega, pravni pojam, te da je u tom smislu i unesen u opis djela u izreci pobijane presude, koji je zajednički za sve optužene. Vrhovni sud je ukazao da, s druge strane, navodi u činjeničnom opisu djela (konkretno za apelanta, da je fizički maltretirao ratne zarobljenike i to tako što je oštećene A.Z. i S.T. udarao rukama i šakama) predstavljaju iznošenje stvarnih činjenica i okolnosti koje su činile sadržinu tog nečovječnog postupanja. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti postoji protivrječnost u činjeničnom opisu djela koje se odnosi na sve optužene, s opisom djela koji se posebno odnosi na apelanta. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je izreka presude nerazumljiva zbog toga što je navedeno da je apelant zajedno s ostalim optuženim učestvovao u određenim radnjama, a da, pri tome, nije precizno navedeno ko je od optuženih preduzeo koje od radnji navedenih u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog opisa djela, koje se odnosi na sve optužene, proizlazi da je apelant učestvovao zajedno s ostalim optuženim u određenim radnjama (pobliže navedenim u pobijanoj presudi), te da sama upotreba termina "učestvovao" ukazuje da je apelant uzeo učešće u zajedničkoj akciji koja je u činjeničnom opisu djela sasvim jasno opisana. Stoga, Vrhovni sud je naveo da upotreba termina "učestvovanje", koji uvijek znači sudjelovanje u nekoj zajedničkoj akciji, podrazumijeva i svijest o zajedničkom djelovanju u nekoj aktivnosti i volju da se ta aktivnost preduzme, te da je u takvoj situaciji za krivičnopravnu ocjenu apelantovih radnji bitna sadržina i značaj cjelokupne aktivnosti, a ne tačno diferenciranje pojedinačnih aktivnosti svakog od učesnika. Vrhovni sud je naveo da, dakle, apelant nije proglašen krivim zbog prisustvovanja radnjama koje su drugi preduzeli, kako to apelant smatra, već zbog svjesnog i voljnog učešća u zajedničkoj aktivnosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, te protivrječna sama sebi i razlozima, odnosno kojima ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).
13. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je apelant u svojoj žalbi istakao da je pobijanom presudom prekoračena optužba, čime je ukazao na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 212. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Naime, prema navodima iz žalbe, optužba je prekoračena jer su u optužnici apelantove radnje označene kao mučenje, fizičko maltretiranje i nanošenje boli, a ne kao nečovječno postupanje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je "nečovječno postupanje" upravo kao i "mučenje" pravni pojam, te da je stoga pitanje da li određene radnje predstavljaju mučenje (što je apelantu i ostalim optuženim stavljeno na teret optužnicom) ili nečovječno postupanje (kako ih kvalifikuje pobijana presuda), prije svega, pitanje o pravnoj ocjeni određenih radnji. Vrhovni sud je ukazao da nečovječno postupanje, kao radnja kojom se umišljajno nanosi teška duševna ili tjelesna patnja, odnosno povreda, ili kao radnja koja predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, predstavlja blaži oblik zabranjenog postupanja nego mučenje (koje karakteriše i poseban cilj – iznuđivanje informacija ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje ili vršenje pritiska na žrtvu ili treću osobu ili diskriminacija). S obzirom da činjenični opis djela u optužnici nije sadržavao navedene naznake (mučenja), Vrhovni sud je naveo da označavanjem konkretnih radnji koje je preduzeo apelant, za koje je bio optužen i za koje je proglašen krivim, kao "nečovječno postupanje" a ne kao "mučenje", ne predstavlja prekoračenje optužbe jer se presuda odnosi na djelo koje je bilo sadržano u optužnici.
14. Također, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz izreke i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je apelant učestvovao u nečovječnom postupanju prema ratnom zarobljeniku A.Z., koje se ogledalo u rezanju pramena kose tog zarobljenika i njegovom prisiljavanju da ga proguta sa papirnom novčanicom, njegovom prisiljavanju da stoji na jednoj nozi po kojoj su ga udarali, te da pjeva. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju svoje presude već ukazao da je takvim činjeničnim opisom djela istaknuto svjesno i voljno sudjelovanje apelanta i ostalih optuženih u zajedničkoj akciji, pri čemu, s obzirom na svijest i volju za sudjelovanje u zajedničkoj akciji, za postojanje samog djela nije bitno koje od tih radnji su pojedini optuženi neposredno preduzeli. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je oštećeni A.Z. u svom iskazu na glavnom pretresu izričito naveo da su u navedenom događaju učestvovali apelant i još dvojica optuženih, te da je upravo apelant bio taj koji je papirnu novčanicu dao optuženom M.O. i rekao mu da novčanicu pojede. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je oštećeni A.Z. prilikom ispitivanja sasvim određeno naveo da ga je apelant u više navrata udarao rukama po raznim dijelovima tijela. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na sadržinu iskaza oštećenog S.T., budući da iz iskaza navedenog svjedoka jasno proizlazi da mu je apelant zadao više udaraca od kojih je padao na tlo, te da stoga nepreciziranje u činjeničnom opisu djela u čemu su se sastojali udarci, ne onemogućava donošenje zaključka da se radilo o nečovječnom postupanju. Također, Vrhovni sud je naveo da je sud u pobijanoj presudi naveo sasvim određene razloge zbog kojih je vjerovao iskazu svjedoka K.F. u dijelu u kojem se izjašnjavao o odvođenju oštećenih na ispitivanje i vraćanju u "izubijanom stanju", kao i razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz tog svjedoka u dijelu u kojem je naveo da oštećeni nisu spominjali nikoga od optuženih kao učinioce tih radnji. S obzirom da su optuženi, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme ratnog sukoba nečovječno postupali s ratnim zarobljenicima, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno njihove radnje pravno kvalifikovao kao krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ, a u vezi s članom 22. navedenog zakona jer su postupali kao saizvršioci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su osporene presude zasnovane gotovo isključivo na iskazima oštećenih kao svjedoka A.Z. i S.T., koji su u toku postupka mijenjali svoje iskaze, te da je očigledno da su sudovi svoje presude zasnovali na potpuno proizvoljnom i pristranom zaključivanju o utvrđenim činjenicama, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom i jednakost stranaka pred sudom. Pri tome, apelant ističe da načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu ocjene, što znači da je sud u obavezi da ocijeni i obrazloži svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze u međusobnoj vezi, te na osnovu toga ocijeni neku činjenicu dokazanom ili nedokazanom. Apelant dalje navodi da su radnje optuženih u optužnici označene kao "mučenje, fizičko maltretiranje i nanošenje boli", a da su sudovi u izreku presude dodali termin "nečovječno postupanje", te na taj način prekoračili optužbu, čime su počinili bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKP FBiH. Također, apelant navodi da su redovni sudovi počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, koja se ogleda u nerazumljivosti i protivrječnosti između izreke i razloga presude, kao i same izreke. Naime, apelant navodi da je opis djela za sva četiri saizvršioca skoro identičan, na način da se tvrdi da su svi učestvovali u istoj opisanoj radnji, iako je nemoguće da neke od tih radnji izvrše četvorica saizvršilaca istovremeno (npr. zarezivanje nožem prsta oštećenom S.T.). U vezi s tim, apelant navodi da je u toku cijelog postupka, počevši od prigovora protiv optužnice, kroz završne riječi i žalbu, ukazivao na te propuste, koji nisu otklonjeni, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na odbranu jer nije znao od čega da se brani.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi, kojima potkrepljuje svoje tvrdnje o povredi ustavnih prava, bili predmet ocjene Vrhovnog suda i da je taj sud u svojoj Presudi broj 070-0-Kžž-09-000 011 od 27. januara 2010. godine dao određene i potpune razloge u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda. Naime, Vrhovni sud je naveo da je taj sud u objema osporenim odlukama naveo određene i potpune razloge za svoje činjenične i pravne zaključke, pri čemu je brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da je dao jasne i određene razloge zašto su apelantovi navodi neosnovani, odnosno zašto nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.
17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su neosnovani i proizvoljni apelantovi navodi koje se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, odnosno činjenicu da je sud izmijenio činjenični opis djela tako da je u izreku dodao termin koji nije postojao u optužbi i bez kojeg djelo ne bi imalo obilježje krivičnog djela.
V. Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u R BiH primjenjuje na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list R BiH" broj 2/92), relevantne odredbe glase: Saizvršilaštvo Član 22 Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom
19. U Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(b) uzimanje talaca;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;
(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.
[...] Član 13.
S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.
Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja protiv uvreda i javne radoznalosti.
Mjere represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.
20. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...]
j) ako je optužba prekoračena,
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-09-000 011 od 27. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
[…]
28. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje, kao i da su počinili bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije.
30. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
32. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze oštećenih A.Z. i S.T., kao i zašto je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka (koji su se izjašnjavali na okolnost odvođenja oštećenih na ispitivanje i vraćanja u "izubijanom stanju"), kojima su u tom dijelu potvrđeni iskazi oštećenih, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze ostalih saslušanih svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, nisu zasnovane isključivo na iskazima oštećenih, već i na ostalim izvedenim iskazima, te da su sudovi sve te dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.
34. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji su ih sudovi ocijenili. S obzirom da se, dakle, apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
35. U pogledu apelantovih navoda o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi svode na tvrdnju da su radnje, koje su njemu i ostalim optuženim stavljene na teret, u optužnici označene kao "mučenje, fizičko maltretiranje i nanošenje boli", a da su sudovi u izreku presude dodali termin "nečovječno postupanje" (čime su prekoračili optužbu), kao i da mu predmetnom optužbom nisu stavljene na teret individualno određene radnje, odnosno da osporene presude ne sadrže opis pojedinih radnji svakog od saizvršilaca, tako da "nije znao od čega da se brani". Član 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije garantuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo "da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega".
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka a) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da označavanje konkretnih apelantovih radnji (za koje je optužen i proglašen krivim) kao "nečovječno postupanje", a ne kao "mučenje" (što je teži oblik zabranjenog postupanja) ne predstavlja prekoračenje optužbe, te u vezi s tim dao detaljno i jasno obrazloženje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, apelant osuđen za isto krivično djelo za koje je optužen, tako da, po mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da mu nisu stavljene na teret individualno određene radnje, u situaciji kada je drugostepeni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, ne dovode u pitanje poštivanje garancija na pravično suđenje iz stav 3. tačka a. u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti, niti su apelantovim navodima dovedene u pitanje garancije iz tačke a. stava 3. navedenog člana.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić