Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2999/10 (E. L.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2999/10
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2999/10, rješavajući apelaciju Emine Lakota, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Emine Lakota.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038480 11 Gž od 31. avgusta 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Emini Lakota, u roku tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emina Lakota (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Ilidže, Sarajevo, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je, u vrijeme podnošenja apelacije, vođen pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelantkinjin punomoćnik je 2. decembra 2011. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio punomoć za zastupanje apelantkinje pred Ustavnim sudom. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 7. decembra 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju, 22. novembra 2012. godine od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Mirsade Kos, AD „Poštanski saobraćaj Republike Srpske“ i Zavoda za izgradnju Banja Luka, a 31. jula 2013. godine od Telekomunikacija Republike Srpske a.d. Banja Luka. Ustavni sud je 2. avgusta i 10. septembra 2013. godine zatražio od Osnovnog suda dostavu spisa broj 71 0 P 038480 03.
3. Osnovni sud je 28. decembra 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 10. decembra 2012. godine, a Telekomunikacije Republike Srpske a.d. Banja Luka 15. avgusta 2013. godine. AD „Poštanski saobraćaj Republike Srpske“ i Zavod za izgradnju Banja Luka nisu dostavili odgovor na apelaciju. Dopis Ustavnog suda poslan na adresu Mirsade Kos je vraćen Ustavnom sudu sa naznakom da je 24. novembra 2012. godine pokušana dostava, ali da primalac živi u inostranstvu. Osnovni sud je 12. septembra 2013. godine dostavio traženi spis. Mirsada Kos je 3. avgusta 2013. godine dostavila urgenciju za postupanje po apelaciji.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinjinom punomoćniku 10. januara 2012. godine, 19. februara i 18. septembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantkinja je 20. avgusta 2003. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu radi utvrđivanja pravne ništavosti odluke o prenosu stanarskog prava i ugovora o korišćenju stana u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te utvrđivanja stanarskog prava i predaje u posjed predmetnog stana protiv Mirsade Kos, „Poštanskog saobraćaja Republike Srpske“ a.d. Banja Luka i Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotužena, drugotuženi i trećetuženi), te predlog za određivanje mjere obezbjeđenja.
7. Na traženje Osnovnog suda, apelantkinjin punomoćnik je 4. septembra 2003. godine dostavio Osnovnom sudu uređenu tužbu i predlog za određivanje privremene mjere.
8. Apelantkinjin punomoćnik je 2. oktobra 2003. godine urgirao odlučivanje po predlogu za određivanje mjere obezbjeđenja.
9. Apelantkinja je podneskom od 29. decembra 2003. godine proširila tužbu i na „Telekom“ JODP za telekomunikacije Republike Srpske, kasnije „Telekomunikacije Republike Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), te precizirala tužbeni zahtjev i predlog za određivanje mjere obezbjeđenja.
10. Osnovni sud je podneskom od 18. februara 2008. godine zatražio od apelantkinje da uredi tužbu na način što će dostaviti tačnu adresu prvotužene, što je učinjeno 22. februara 2008. godine.
11. Ročište povodom odlučivanja o mjeri obezbjeđenja zakazano za 9. septembar 2010. godine je odgođeno zbog odsustva postupajućeg sudije, te je na ročištu povodom odlučivanja o mjeri obezbjeđenja, održanom 19. oktobra 2010. godine, apelantkinjin punomoćnik povukao predlog za određivanje mjere obezbjeđenja sa čime su se tuženi suglasili.
12. Na pripremnom ročištu održanom 29. novembra 2010. godine apelantkinjin punomoćnik je preinačio tužbeni zahtjev, te je ono odgođeno za 1. februar 2011. godine, kada je održan nastavak pripremnog ročišta.
13. Glavna rasprava je održana 10. marta 2011. godine (očiglednom omaškom u zapisniku o glavnoj raspravi navedeno da je održana 10. marta 2010. godine).
14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 038480 03 P od 18. marta 2011. godine usvojen je kao osnovan dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korišćenju predmetnog stana, zaključen 3. novembra 1972. godine između apelantkinjine majke i trećetuženog, da je pravno ništava odluka DP PTT „Saobraćaj“ Banja Luka od 27. oktobra 1992. godine, kojom je preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu sa apelantkinjine pokojne majke na prvotuženu, te da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o korišćenju predmetnog stana, zaključen 29. decembra 1993. godine između prvotužene i trećetuženog. Presudom je, dalje, odbijen kao neosnovan dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je apelantkinja nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se naloži prvotuženoj da predmetni stan preda apelantkinji u posjed, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
15. Apelantkinja i prvotužena su podnijele žalbe protiv prvostepene presude, te je Osnovni sud 2. juna 2011. godine dostavio cjelokupni spis predmeta Okružnom sudu na postupanje po žalbama.
16. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 038480 11 Gž od 31. avgusta 2011. godine uvažena je žalba prvotužene, prvostepena presuda preinačena u pobijanom dosuđujućem dijelu (st. 1, 2 i 3 izreke presude) i odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev. Dalje, presudom je apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu (st. 4 i 5 izreke presude), te su odbijeni zahtjevi apelantkinje i prvotužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da od dana podnošenja tužbe do dana podnošenja apelacije Osnovni sud nije zakazao ni pripremno ročište u predmetnom postupku. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka, apelantkinja traži isplatu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, prema razlozima iznesenim u apelaciji, ovaj sud i nije učesnik u postupku, jer se oni odnose na postupak pred Osnovnim sudom. Okružni sud je dalje naveo hronologiju događaja u postupku.
19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo tok događaja u predmetu. Istaknuto je da, s obzirom na navedeno i objektivne razloge (broj predmeta kojim je bio zadužen svaki sudija), smatra navode iz apelacije neosnovanim.
20. Četvrtotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je do proteka vremena u fazi pripremanja glavne rasprave pred Osnovnim sudom došlo isključivo radnjom apelantkinje, tj. njenom neodređenošću kada su u pitanju pasivno legitimisani subjekti. V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S. i 49/09), u tekstu koji je važio u toku trajanja postupka, relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. Prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
25. Apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u „razumnom roku“, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da predmetni postupak nije bio okončan do momenta podnošenja apelacije. Stoga je, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva. U međuvremenu predmetni postupak je pravosnažno okončan 31. avgusta 2011. godine. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Analiza dužine trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju postupak je pokrenut tužbom pred Osnovnim sudom 20. avgusta 2003. godine, te je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 038480 11 Gž od 31. avgusta 2011. godine. Cjelokupni postupak odlučivanja o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu je trajao više od osam godina.
32. Ustavni sud uočava da je apelantkinja pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja pravne ništavosti odluke o prenosu stanarskog prava i ugovora o korišćenju stana, te utvrđivanja stanarskog prava i predaje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud, prema stanju spisa, ne nalazi da je u postupku bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja je trebalo raspraviti, te konstatuje da složenost predmeta nema uticaja na njegovu dužinu.
33. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja, nakon podnošenja tužbe, uređivala, precizirala i proširivala tužbeni zahtjev. Takođe, apelantkinja je u toku postupka povukla predlog za određivanje privremene mjere. Mada su navedene apelantkinjine radnje bile izvršene u skladu sa njenim pravima propisanim relevantnim zakonskim odredbama i mada nisu bilo usmjerene na odugovlačenje postupka, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, i to objektivno doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka iako je evidentno da je apelantkinja blagovremeno postupala po nalozima suda i urgirala postupanje u predmetu.
34. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud pripremno ročište zakazao šest godina i tri mjeseca nakon podnošenja tužbe u kojem periodu je preduzimao određene procesne radnje. Nakon toga je u relativno kratkom roku održao glavnu raspravu i donio presudu. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na to da je na sudu odgovornost i da je on dužan da upravlja postupkom, te da, u smislu člana 10 Zakona o parničnom postupku, postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da je prvostepeni postupak trajao ukupno sedam godina i sedam mjeseci, i pored činjenice da je žalbeni postupak okončan u roku kraćem od tri mjeseca računajući od dostave spisa Okružnom sudu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja dužina konkretnog postupka posmatranog u cjelini ne zadovoljava standard „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud naglašava da navodi Osnovnog suda (broj predmeta kojim je bio zadužen svaki sudija) ne mogu biti opravdanje za dužinu predmetnog parničnog postupka. Naime, Osnovni sud nije dostavio dokaze koji bi ukazivali na to da je preduzeo adekvatne mjere u smislu sistemskog rješavanja ovog problema, pa sama okolnost da ima u radu velik broj predmeta i mali broj sudija ne može biti opravdanje za nerješavanje konkretnog predmeta u tako dugom periodu.
35. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. Apelantkinja je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 20/06).
37. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se predmetni postupak ne ubraja u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da je prvostepeni postupak trajao osam godina, Ustavni sud smatra da bi apelantkinji trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je parnični postupak pred prvostepenim sudom radi utvrđivanja pravne ništavosti odluke o prenosu stanarskog prava i ugovora o korišćenju stana, te utvrđivanja stanarskog prava i predaje u posjed predmetnog stana trajao osam godina i ta dužina se može u cijelosti staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu.
39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić