Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4452/10 (M. M. i D. N.)
Odluka donesena 09. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 2
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-4452/10
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4452/10, rješavajući apelaciju Miroljuba Mihajlovića i Dragutina Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroljuba Mihajlovića i Dragutina Nikolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000506 od 10.
juna 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroljub Mihajlović i Dragutin Nikolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Marić&Co Advokatsko društvo d.o.o. iz Sarajeva, podnijeli su 15. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 09-000506 od 10. juna 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda, te Zahide Gačić, Izeta Ždralovića i Enise Ždralović zatraženo je 16. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ustavni sud je odgovor Općinskog suda primio 28. januara 2013. godine, odgovor Kantonalnog suda 21. februara 2013. godine, odgovor Vrhovnog suda 24. januara 2013. godine, te odgovor zastupnika Zahide Gačić, Izeta Ždralovića i Enise Ždralović 25. januara 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 26. februara i 2. aprila 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2882/05 od 3. novembra 2006. godine Zakira Gačić, Izet Ždralović i Enisa Ždralović (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezani su da apelantima kao tužiteljima predaju u posjed stan koji se nalazi u Ulici kralja Tvrtka broj 23 u Sarajevu, te im naknade troškove postupka u iznosu od 9.293,13 KM.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među strankama nesporno da su apelanti, po osnovu Ugovora o poklonu broj Ov. 14639/67 od 25. decembra 1967. godine, postali vlasnici (suvlasnici) sa dijelom od po 1/2 nekretnine – predmetnog stana, koji je bio izuzet od nacionalizacije, ali koji nije koristio vlasnik, jer ga je nadležni organ još 1946. godine dodijelio na korištenje Hilmiji Gačiću (pravnom predniku prvo i trećetuženih-njihovom ocu), kao nosiocu stanarskog prava, koji je uredno izmirivao svoje obaveze po navedenom pravnom osnovu u vidu mjesečne stanarine vlasnici Slavici Stevanović (pravni prednik apelanata). Dalje je navedeno da je nakon smrti Hilmije Gačića (1980. godine) status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu stekla njegova supruga Zineta Gačić, koja je umrla 1988. godine, a nakon čije smrti su predmetni stan nastavili da koriste tuženi. Dalje je utvrđeno da je među strankama nesporno da je prvotužena Rješenjem Općine Centar Sarajevo- Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje, stambene i komunalne poslove broj 07/C-372- 320/98 od 8. juna 1998. godine određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Iz takvog utvrđenog činjeničnog stanja sud je izveo zaključak da apelantima, kao vlasnicima predmetnog stana, u smislu odredaba čl. 23. i 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnem tekstu: ZOVPO) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pripada pravo da od tuženih, kao korisnika predmetnog stana, zahtijevaju njegovu predaju u posjed. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 07-000551 od 10. decembra 2008. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepena presuda Općinskog suda od 3. novembra 2006. godine preinačana tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Presudom su apelanti obavezani da tuženima naknade ukupne troškove postupka u iznosu od 3.680,00 KM, a zahtjev apelanata za isplatu troškova žalbenog postupka je odbijen.
9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da odluka prvostepenog suda nije donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Naime, prema ocjeni drugostepenog suda, žalbom tuženih osnovano se ističe da prvotužena (sa kojom u zajedničkom domaćinstvu stanuju drugo i trećetuženi) ima valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana, a to je njeno dugogodišnje korištenje stana u statusu člana porodičnog domaćinstva svojih roditelja, nakon čije smrti je i dalje nesmetano koristila predmetni stan i na kome je po osnovu rješenja nadležnog organa iz 1998. godine postala nosilac stanarskog prava. Kada je u pitanju rješenje Općine Centar Sarajevo od 8. juna 1998. godine, Kantonalni sud je konstatovao da je ono pravosnažno i pošto je doneseno u zakonom propisanom postupku, ono „veže“ taj sud, pa prigovori koje su apelanti isticali u prvostepenom postupku, u smislu da oni nisu učestvovali u postupku pred organom uprave, ne mogu biti predmet raspravljanja pred drugostepenim sudom. S tim u vezi je Kantonalni sud naveo da, sve i kada bi se prihvatio navod apelanata da prvotužena nije mogla po navedenom rješenju steći stanarsko pravo, prema mišljenju drugostepenog suda, to ne bi moglo utjecati na drugačiju odluku zbog toga što je odredbom člana 2. stav 2. važećeg Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), koji se u konkretnom predmetu primjenjuje kao lex specialis u odnosu na ZOVPO, propisano da građanin koji je do stupanja na snagu ranije važećeg ZSO („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u vlasništvu građana), ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava i članove njihovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Stavom drugim navedene zakonske odredbe je propisano da stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni Zakonom. Dakle, primjenjujući citiranu pravnu normu na konkretan slučaj, slijedilo bi, prema ocjeni drugostepenog suda, da je prvotužena u pravima i obavezama izjednačena sa nosiocima stanarskih prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Stoga se, prema mišljenju drugostepenog suda, prvotužena i smatra nosiocem stanarskog prava, a drugo i trećetuženi, u smislu člana 6. važećeg ZSO, korisnicima predmetnog stana kojima, prema članu 21. stav 1. navedenog zakona, pripada pravo da trajno i nesmetano koriste predmetni stan pod uvjetima koji su propisani u Zakonu i nakon smrti prednika prvo i trećetuženih. Zbog navedenih razloga, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantima bez obzira na to što su vlasnici predmetnog stana u smislu odredbe člana 43. ZOVPO, ne pripada pravo na predaju predmetnog stana u posjed.
10. U smislu navedenog, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o stambenom sporu, pa pošto apelanti nisu dokazali postojanje razloga iz člana 44. tač. 1-7. ZSO, zbog kojih se tuženima može otkazati ugovor o korištenju predmetnog stana (apelanti nisu u toku prvostepenog postupka tvrdili da tuženi nadležnom organu ne plaćaju stanarinu), to se zbog svih navedenih razloga nepravilnim pokazuje pravni stav prvostepenog suda da apelantima pripada pravo na predaju u posjed spornog stana. Zatim je drugostepeni sud naveo da je u konkretnom slučaju relevantna „polazna“ i najbitnija činjenica - vrijeme stjecanja stanarskog prava na takvim stanovima, tzv. stanovima u vlasništvu građana i da je pravni prednik tuženih do donošenja Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59 i „Službeni list SFRJ“ broj 32/68) stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer je stupanjem na snagu ZSO iz 1974. godine isključena svaka daljnja mogućnost stjecanja stanarskog prava na takvim stanovima i od kada samo vlasnici imaju ovlaštenje da takve stanove izdaju pod zakup. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je spomenutim odredbama ZSO apelantima „ograničeno“ njihovo pravo vlasništva, ali pošto je do takvog ograničenja došlo u skladu sa Zakonom, što je u skladu sa javnim interesom (u odnosu na interes pojedinaca), Kantonalni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu zagarantovanog članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na koje su se pravo apelanti u prvostepenom postupku pozivali. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbi člana 229. stav 4, člana 397. stav 1, 386. stav 1, te čl. 387. i 396. ZPP.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000506 od 10. juna 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 10. decembra 2008. godine.
12. U obrazloženju revizione presude je navedeno da revizija neosnovano ukazuje da se nije moglo steći stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu, nego samo na stanu u društvenom vlasništvu. Stoga je, prema mišljenju revizionog suda, drugostepeni sud pravilno pošao od toga da je prvotužena po osnovu rješenja nadležnog organa Općine Centar od 8. juna 1998. godine, koje je pravosnažno, postala nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud, primjenjujući odredbu člana 2. stav 2. ZSO, pravilno zaključio da je prvotužena u pravima i obavezama izjednačena sa nosiocem stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Stoga se ona (prvotužena), i prema ocjeni revizionog suda, smatra nosiocem stanarskog prava, a drugo i trećetuženi, u smislu člana 6. ZSO, korisnicima predmetnog stana kojima, prema članu 21. stav 1. navedenog zakona, pripada pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani u zakonu i nakon smrti prednika. Potom je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da apelantima, bez obzira na to što su vlasnici predmetnog stana po osnovu člana 43. ZOVPO, ne pripada pravo na predaju stana u posjed, jer apelanti nisu dokazali postojanje razloga iz člana 44. tač. 1 - 7. ZSO, zbog kojih bi se tuženim mogao otkazati ugovor o korištenju spornog stana. Također je i prema ocjeni Vrhovnog suda, a nasuprot revizionom prigovoru, bitna činjenica u predmetnom postupku vrijeme stjecanja stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je u tom smislu potvrdio pravni stav drugostepenog suda da je stupanjem na snagu ZSO iz 1974. godine isključena svaka daljnja mogućnost stjecanja stanarskog prava na takvim stanovima i da od tada samo vlasnici imaju ovlašćenje da takve stanove izdaju pod zakup. Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prema mišljenju apelanata, osporenom odlukom Vrhovnog suda se, u suštini, negira njihovo vlasničko pravo na predmetnom stanu, slijedom čega su oni trajno onemogućeni u uživanju svojih vlasničkih prava. S tim u vezi, apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju ne radi o stambenom sporu za čije odlučenje se imaju primijeniti odredbe člana 2. stav 2. ZSO. Apelanti su, također, naveli i povredu pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru Općinskog suda na apelaciju postupajući sudija je naveo da u cijelosti ostaje pri odluci donesenoj u predmetnoj pravnoj stvari, a koja je zasnovana na odredbama čl. 23. i 43. ZOVPO, a u vezi sa odredbama člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije.
15. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju hronološki opisao u cjelini tok predmetnog parničnog postupka, te istakao da ostaje pri drugostepenoj presudi, predloživši Ustavnom sudu da odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena reviziona presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Učesnici u postupku Enisa Ždralović, Izet Ždralović i Zakira Gačić su u svom odgovoru na apelaciju predložili da se predmetna apelacija odbaci ili odbije. Istaknuto je da je tačno da apelanti ne mogu uživati svoja vlasnička prava, ali da je država ustrojila pravni sistem u kojem je diskriminirala i vlasnike stanova na kojima postoji stanarsko pravo i nosioce stanarskih prava na tim stanovima, te da vlasnici ne mogu stupiti u posjed svoje imovine, a da nosioci stanarskih prava ne mogu otkupiti stanove iako im je odredbom člana 2. Zakona o stambenim odnosima dat isti status kao i nosiocima stanarskih prava na stanovima u društvenom/državnom vlasništvu. V.Relevantni propisi
18. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, u skladu s njenom prirodom i namjenom. Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.
Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
Građanin koji je do stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu čla novi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21. stav 1.
Korisnici stana (član 6. stav 1.) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Član 44. stav 1. tač. 1-7.
Davalac stana na korišćenje odnosno zajednica stanovanja nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korišćenju stana:
1) ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan za svrhu protivno ugovoru ili na način kojim se stanu, zajedničkim prostorijama ili uređajima njihovom krivicom nanosi šteta;
2) ako nosilac stanarskog prava, drugi korisnici stana, kao i drugi stanari koriste stan na način kojim se korisnici drugih stanova u istoj zgradi ometaju u mirnom korišćenju njihovog stana;
3) ako nosilac stanarskog prava zaostane sa plaćanjem stanarine i ostalih naknada iz člana 38. st. 1. i 2. ovog zakona, osim iz razloga navedenog u članu 35. stav 6. ovog zakona, duže od tri mjeseca, ako nije drukčije određeno;
4) ako nosilac stanarskog prava, suprotno propisu skupštine opštine, koristi ili izdaje u zakup stan u poslovne svrhe (član 37);
5) ako stan, u skladu sa propisom skupštine opštine, pretvara u poslovne prostorije (član 37);
6) ako nosilac stanarskog prava izdaje dio stana ili cijeli stan podstanarima suprotno odredbama ovog zakona odnosno skupštine opštine (član 54);
7) ako se vrši fiktivna zamjena stanova.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-09-000506 od 10. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. augusta a apelacija je podnesena 15. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
25. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u osnovi, garantira pravo na imovinu. On se sastoji od tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te ih treba tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije od 20. novembra 1995. godine, serija A 332, stav 3).
28. Apelanti su suvlasnici spornog stana, što je i Općinski sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza u parničnom postupku protiv tuženih. Dakle, apelacija se nesporno tiče prava na imovinu, pa je neophodno dalje utvrditi da li je bilo miješanja u to pravo apelanata. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja, potrebno je utvrditi da li je miješanje bilo na osnovu zakona, odnosno da li je bilo u «javnom interesu» i da li su zadovoljeni uvjeti proporcionalnosti. Ti uvjeti podrazumijevaju da miješanje u mirno uživanje imovine mora biti u «pravičnom omjeru» između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pressos Company Naviera SA i drugi protiv Belgije od 20. novembra 1995. godine, serija A 332). S obzirom na to da se apelanti nisu konkretno pozvali na pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će apelacione navode razmotriti u sklopu prvog pravila navedenog člana, tj. prava na neometano uživanje imovine.
29. Ustavni sud primjećuje da je osporenim presudama odbijen tužbeni zahtjev apelanata u kojem je tražen povrat u posjed, odnosno iseljenje tuženih iz spornog stana. Apelanti su naveli u svojoj apelaciji da donošenje presude Kantonalnog i Vrhovnog suda ima kao posljedicu ograničenje u uživanju njihovih imovinskih prava. Ustavni sud podsjeća da pravo vlasništva, kako je to predviđeno članom 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, podrazumijeva da vlasnik ima pravo da svojom imovinom raspolaže u skladu sa njenom prirodom i namjenom. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu osporenim presudama lišeni svog prava na imovinu, ali da je u konkretnom slučaju došlo do ograničenja prava apelanata na neometano uživanje imovine na način da oni ne mogu ući u posjed predmetnog stana. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje da je došlo do miješanja u pravo apelanata na neometano uživanje imovine, obuhvaćeno garancijama u okviru prvog općeg pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Ustavni sud, kao sljedeći korak, treba ocijeniti da li je miješanje u pravo apelanata na neometano uživanje imovine bilo izvršeno na temelju zakona i da li je njegova primjena bila proizvoljna, odnosno da li je postojao opći interes za takvo miješanje. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je prvotužena rješenjem nadležnog općinskog organa od 8. juna 1998. godine određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je taj status prije nje uživao pravni prednik tuženih (Hilmija Gačić) po osnovu odluke nadležnog organa od 1946. godine kojim mu je predmetni stan dat na korištenje uz obavezu izmirivanja mjesečne obaveze plaćanja stanarine Slavici Stevanović (pravnom predniku apelanata). Općinski sud je, u skladu sa članom 2. Zakona o parničnom postupku, odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i, nakon što je utvrdio da su tuženi zakoniti korisnici spornog stana, usvojio je tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da apelantima kao suvlasnicima predmetnog stana (po osnovu darovnog ugovora od 1967. godine) pripada, u smislu odredbi čl. 23. i 43. ZOVPO, pravo na povrat u posjed stana. Kantonalni sud je, međutim, usvojio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu, utvrdivši da je nesporno da su apelanti suvlasnici predmetnog stana, ali da tuženima, u smislu odredbe čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima, pripada pravo da i dalje trajno i nesmetano koriste predmetni stan, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju navedeni zakon ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Slijedeći navedeno, zaključeno je da je do takvog ograničenja prava vlasništva apelanata došlo u skladu sa zakonom, te da je ono u javnom interesu. Vrhovni sud je u revizionom postupku osporenom presudom potvrdio odlučenje Kantonalnog suda, navodeći da apelanti, kao (su)vlasnici spornog stana, u predmetnom postupku nisu dokazali postojanje razloga iz odredbe člana 44. tač. 1-7. ZSO koji bi doveli do raskida ugovora o korištenju predmetnog stana, slijedom čega im ne pripada pravo na povrat u posjed stana. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, do miješanja u pravo na imovinu apelanata došlo na osnovu zakona, odnosno primjenom relevantnih odredaba ZSO koja nije bila proizvoljna, te da je postojao opći interes koji je izražen kroz osporenu presudu da se zaštiti pravo nosioca stanarskog prava da koristi sporni stan sve dok za to ima valjan pravni osnov.
31. Ustavni sud, na kraju, treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u uživanje prava na imovinu apelanata bilo proporcionalno, odnosno da li je postojao «pravičan omjer» između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca. U vezi sa tim pitanjem, Ustavni sud ponovo podsjeća da apelanti nisu lišene svoje imovine, odnosno oni još uvijek mogu uživati i raspolagati svojom imovinom iako su te mogućnosti ograničene s obzirom na to da na predmetnom stanu postoji konstituisano stanarsko pravo. Suština je da oni nisu ograničeni u mogućnosti da koriste svoju imovinu do te mjere da bi postojao nepravičan odnos između zahtjeva da se zaštiti to njihovo pravo i općeg interesa da se zaštiti zakoniti korisnik predmetnog stana, sve dok postoji valjan pravni osnov za to korištenje.
32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ni član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. U odnosu na navod apelacije da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da povredu ovog prava apelanti zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na imovinu, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su Kantonalni i Vrhovni sud, postupajući po pravnim lijekovima apelanata i tuženih, preinačili prvostepenu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanata, a za svoje odluke su dali jasne, argumentirane i precizne razloge primjenom relevantnih odredaba ZSO i ZPP.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić