Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2671/12 (A. D.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2671/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 2671/12, rješavajući zahtjev Armine Dereta za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Armine Dereta za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. Armina Dereta (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnijela je 17. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine. Apelantica je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio odlaganje izvršenja Presude Suda BiH broj S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine u odnosu na apelanticu" do donošenja odluke o apelaciji. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2671/12.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2671/12 od 18. septembra 2012. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelantica je 1. avgusta 2013. godine ponovo podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio odlaganje izvršenja Presude Suda BiH broj S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine u odnosu na apelanticu" do donošenja odluke o apelaciji. S obzirom da je apelantica u obrascu apelacije kao osporene odluke navela rješenjā Suda BiH br. SU-10-

281/13 od 25. jula 2013. godine i S1 2K 004123 12 Iks od 16. jula 2013. godine, apelantičin podnesak od 1. avgusta 2013. godine je zaveden kao nova apelacija pod brojem AP 3411/13. Međutim, iz predmetnog podneska jasno proizlazi da je to u stvari bio novi zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 2671/12, a da navedena rješenja Suda BiH predstavljaju dokaze koje je apelantica dostavila u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere. S obzirom na to, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2671/12 i AP 3411/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2671/12. Slijedom toga, pod navedenim brojem će donijeti i odluku o privremenoj mjeri.

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 004123 11 K od 10. novembra 2011. godine apelantica i optuženi Zoran Dereta i Sejad Sušić su oglašeni krivim što su, protivno Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala i članu 6. Protokola protiv krijumčarenja kopnenim, morskim i vazdušnim putem, 22. januara 2011. godine dogovorili da prevedu Elvisa Binakaja, te njegovu sestru Enisu Šahinović i njenog maloljetnog sina D.Š. iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, za šta je Elvis Binakaj isplatio optuženom Zoranu Dereti iznos od 600,00 EUR-a. Naime, apelantica i ostali optuženi su se dogovorili da apelantica preveze putničkim vozilom Elvisa Binakaja, koji ima važeće putne isprave izdate u Republici Francuskoj, a optuženi Sejad Sušić da prevede Enisu Šahinović i njenog maloljetnog sina preko tzv. Kote Jasen na kojoj ne postoji mjesto za dozvoljen prelazak državne granice. U skladu sa navedenim dogovorom, apelantica je prevezla Elvisa Binakaja u Republiku Hrvatsku u mjesto Ličko Petrovo Selo, dok se Sejad Sušić sa Enisom Šahinović i njenim maloljetnim sinom uputio prema tzv. Koti Jasen, putem koji je poznavao, kroz snijeg, u namjeri da ih oboje ilegalno prevede u Republiku Hrvatsku. Međutim, kada su prešli u Republiku Hrvatsku, Enisa Šahinović je zbog iscrpljenosti i hladnoće pala u snijeg sa djetetom, nakon čega je optuženi Sejad Sušić telefonom pozvao optuženog Zorana Deretu da dođe i donese ćebe, što je ovaj odbio da učini. Istovremeno na to mjesto je došao Elvis Binakaj, koji je im je krenuo u susret iz pravca Ličkog Petrova Sela, koji je uzeo dijete iz snijega i odnio ga kod apelantice u Ličko Petrovo Selo, dok je optuženi Sejad Sušić krenuo nazad prema kući optuženog Zorana Derete po pomoć, te ostavio Enisu Šahinović u snijegu, koja je oko 2h ujutru usljed smrzavanja umrla. Sud BiH je naveo da iz naprijed navedenog proizlazi da su apelantica i optuženi Zoran Dereta i Sejad Sušić kao saizvršioci, iz koristoljublja vršili krijumčarenje ljudi preko državne granice, pri čemu je nastupila smrt jednog lica, čime su počinili krivično djelo krijumčarenja ljudi iz član 189. stav 5. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a sve u vezi sa članom 29. KZ BiH. Za navedeno krivično djelo apelantica je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, optuženi Zoran Dereta na kaznu zatvora u trajanja od tri godine, a optuženi Sejad Sušić na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

6. Odlučujući o žalbama apelantice i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) protiv navedene presude, Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu, dok je žalbu Tužilaštva BiH uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji tako što je apelantica osuđena na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, optuženi Zoran Dereta na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a optuženi Sejad Sušić na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2K 004123 12 Iks od 16. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se apelantičina molba zasniva na odredbama člana 131. stav 1. tač. 1, 6. i 8. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija). Sud BiH je ukazao da se prema navedenim zakonskim odredbama osuđenom licu može odložiti izvršenje kazne zatvora ako je oboljelo od teže akutne bolesti (tačka 1.), ako je zajedno sa osuđenim licem osuđen njegov bračni drug ili drugi članovi zajedničkog doomaćinstva ili ako se oni već nalaze na izdržavanju kazne zatvora, a istovremenim izdržavanjem kazne svih tih lica bi bilo ugroženo izdržavanje maloljetnih, bolesnih ili starih članova domaćinstva (tačka 6.), te ako je osuđeno lice jedini hranilac porodice, a stupanjem na izdržavanje kazne zatvora bi bilo ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva (tačka 8.). U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je ranijim rješenjima tog suda od 12. jula 2012. godine i 11. februara 2013. godine odloženo izvršenje kazne zatvora apelantici za ukupan period od 12 mjeseci (iz razloga propisanih tač. 6. i 8.). S obzirom na to, te budući da je odredbama člana 132. stav 9. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija propisano da ukupno odlaganje kazne po svim osnovima može trajati najduže 12 mjeseci, Sud BiH je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja.

8. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj SU-10-281/13 od 25. jula 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.

9. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere od 1. avgusta 2013. godine, apelantica navodi je u predmetnoj molbi istakla da je majka dvoje djece od četiri i pet godina o kojima neće imati ko da brine i da ih izdržava ukoliko ona bude upućena na izdržavanje kazne zatvora, s obzirom da se njen suprug Zoran Dereta već nalazi na izdržavanju kazne zatvora, te da stoga nema nikakvo drugo rješenje za svoju djecu. U vezi s tim, apelantica navodi da je Sud BiH, pridržavajući se strogo zakonskog maksimuma iz člana 132. stav 9. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odbio njenu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Međutim, apelantica smatra da maksimalno odlaganje kazne zatvora od 12 mjeseci ne može biti primjenjeno u njenom slučaju, te da je Sud BiH trebao odredbe čl. 131. i 132. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija šire tumačiti u duhu Evropske konvencije i Konvencije o pravima djeteta. Apelantica navodi da je, dakle, iscrpila mogućnosti koje je imala na raspolaganja prema relevantnim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, te smatra da predmetni zahtjev sadrži dovoljno jasne i obrazložene razloge za usvajanje predložene privremene mjere.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelantica 17. jula 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio odlaganje izvršenja Presude Suda BiH broj S1 2 K 004123 12 Kž od 17. aprila 2012. godine u odnosu na apelanticu" do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2671/12 od 18. septembra 2012. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere, uz obrazloženje da apelantica nije koristila mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, te da, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudila argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica u novom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 1. avgusta 2013. godine, prije svega, ukazala da je podnosila molbu nadležnom sudu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, te da je, dakle, iscrpila mogućnosti koje je imala u smislu relevantnih odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi, na kojima temelji osnovanost predmetnog zahtjeva, u suštini svode na tvrdnju da je majka dvoje djece od četiri i pet godina o kojima neće imati ko da brine i da ih izdržava ukoliko ona bude upućena na izdržavanje kazne zatvora, s obzirom da se njen suprug već nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Po mišljenju Ustavnog suda, ovakvi apelantičini navodi nesumnjivo ukazuju da bi upućivanjem apelantice na izdržavanje kazne zatvora bila dovedena u pitanje egzistencija njene djece, s obzirom da je apelantica jedini hranilac u porodici. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi izneseni u zahtjevu za donošenje privremene mjere, te dokazi koje je dostavila uz predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaja, nesumnjivo predstavljaju dovoljan razlog za donošenje privremene mjere.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2671/12 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio