Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3541/13 (Z. I.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3541/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine u predmetu broj AP 3541/13, rješavajući zahtjev Zlatana Ibrišimovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zlatana Ibrišimovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlatan Ibrišimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. augusta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 005454 12 Uvp od 10. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 005454 10 U od 9. februara 2012. godine, rješenja Federalnog ministarstva financija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-1194/09 od 7. jula 2010. godine i rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Tuzla Komisije za rješavanje žalbi (u daljnjem tekstu: Komisija za rješavanje žalbi) broj 10-3-05-05-1-512/09 od 3. novembra 2009. godine i rješenja Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Tuzla, Porezna ispostava Tuzla (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) broj 10-371-49-675/07 od 1. oktobra 2009. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud naložiti Poreznoj ispostavi i Kantonalnom poreznom uredu da odmah i bez odlaganja iz analitičke i sintetičke kartice apelanta brišu porezni dug u iznosu od 2.314,61 KM koji se odnosi na porez na promet usluga nastao u periodu od 1. januara 2004. godine do 31. decembra 2004. godine zato što su obje kartice vođene suprotno odredbama člana 21. st. 1. i 2. i člana 32. stav 2. Zakona o računovodstvu i reviziji i kojom će se naložiti Vrhovnom i Kantonalnom sudu da odmah obustave sve radnje za naplatu sudbenih taksi od apelanta u predmetima tih sudova.

2. Rješenjem Porezne ispostave broj 10-371-49-675/07 od 1. oktobra 2009. godine odbijen je zahtjev apelanta kao poreskog obveznika za izdavanje rješenja o utvrđivanju više-pogrešno uplaćenih javnih prihoda u postupku povrata pogrešno uplaćenog poreza na promet usluga, osim usluga u građevinarstvu u iznosu od 352,35 KM zbog neosnovanosti. U izreci rješenja je konstatirano da žalba ne odlaže izvršenje rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršen uvid u analitičku karticu apelanta kao poreskog obveznika i ustanovljeno da je apelant u periodu od 27. juna 2006. godine do 9. januara 2007. godine izvršio uplatu poreza na promet usluga osim usluga u građevinarstvu u ukupnom iznosu od 352,35 KM i sa pomenutim uplatama izmirio dio obaveza po istoj vrsti poreza iskazanoj u konačnom odgovarajućem poreznom obrascu za 2001. godinu i za 2002. godinu u preciziranom iznosu ali su mu još ostale neizmirene obaveze po pomenutoj vrsti poreza prijavljenih u konačnim poreskim obrascima za 2002. do 2005. godinu u ukupnom iznosu od 2.314,61 KM. Kako je danom podnošenja zahtjeva za povrat sredstava apelant na analitičkoj kartici po osnovu navedenog poreza imao dug u ukupnom navedenom iznosu njegov zahtjev je zbog toga neosnovan.

3. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja Poreske ispostave je odbijena kao neosnovana rješenjem Komisije za rješavanje po žalbi broj 10-3-05-05-1-512/09 od 3. novembra 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

4. Rješenjem Ministarstva broj 03-15-1194/09 od 7. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv navedenog rješenja Komisije za rješavanje po žalbi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Ministarstvo uvidom u pobijano rješenje kao i spise predmeta utvrdilo da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, potpuno i tačno utvrdio činjenično stanje kao i pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega žalbeni navodi apelanta nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke.

5. Apelant je protiv navedenog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 03 0 U 005454 10 U od 9. februara 2012. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da polazeći od odredbi člana 71. st. 1, 2. i 3. i člana 39. st. 2. i 3. Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) i utvrđenog činjeničnog stanja a koje se niti tužbom posebno ne osporava, Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno zaključili da je zahtjev apelanta za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga u iznosu od 352,35 KM neosnovan, jer su uplaćena sredstva manja od neizmirenih poreskih obaveza apelanta čime je automatski navedeni iznos usmjeren na izvršenje ranije utvrđenih poreznih obaveza apelanta koje apelant ni u tužbi ne osporava, osim što je istakao da se radi o poreznim obavezama koje su zastarjele. Kantonalni sud je naveo da prigovor zastarjelosti ranije nastalih obaveza iz 2001. i 2002. godine suprotno stavu apelanta ne može se isticati u konkretnom postupku jer pomenute obaveze nisu predmet rješavanja konkretne upravne stvari a kako su pravilno zaključili upravni organi.

6. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan presudom broj 03 0 U 005454 12 Uvp od 10. aprila 2013. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da je rješenjem nadležne porezne ispostave od 1. oktobra 2009. godine o zahtjevu apelanta za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga za 2006. godinu pravilno negativno odlučeno primjenom odredaba čl. 39, 70. i 71. Zakona. Prema citiranim zakonskim odredbama jasno proizilazi da je u konkretnoj pravnoj stvari o zahtjevu apelanta za povrat više uplaćenog poreza na promet usluga pravilno negativno riješeno obzirom da iz predmetnog činjeničnog utvrđenja nedvosmisleno proizilazi da navedeni iznos uplate predmetnog poreza nije bio veći od poreznog duga po istoj poreznoj obavezi, tako da se o zahtjevu apelanta nije ni moglo raspravljati primjenom procedura poreznih odbitaka i povrata iz Poglavlja XIV Zakona (nije se radilo o preplati poreza) već su naznačene uplate predmetnog poreza mogle biti usmjerene samo na izmirenje ranije nastalog poreznog duga a kako je to i bio slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Zbog toga su i navodi apelanta u pogledu nepravilne primjene Zakona neosnovani. Pored toga, kako je dalje navedeno, ni ostali navodi apelanta u pogledu nastanka poreznog duga, zastare utvrđivanja porezne obaveze, zastare potraživanja duga apelanta od tuženog nemaju uticaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, gdje su nadležni organi po zahtjevu apelanta od 3. maja 2007. godine raspravljali isključivo o postojanju uslova za povrat naznačene uplate predmetnog poreza (a ne o pravu na razrez i pravu na naplatu porezne obaveze), te postavljeni zahtjev iz navedenih razloga pravilno i zakonito odbili kao neosnovan.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane upravnih organa i sudova. Iz navedenih razloga, apelant je predložio da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru, na način kako je navedeno u tački 1. ove odluke. Apelant je također, zatražio od Ustavnog suda da mu dosudi nematerijalnu štetu zbog povreda imovinskih prava.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere ničim posebno ne obrazlaže, ne nudeći pri tom nikakve druge razloge i dokaze, zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u ovoj odluci u vezi sa opravdanosti donošenja odluke o privremenoj mjeri Ustavni sud smatra da apelant nije predočio dokaze koji bi opravdali zaključak da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan .

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5.Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3541/13 (Z. I.) | Sudska praksa | Aktio