Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4678/11 (Opština Orašje)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4678/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godineu predmetu broj AP-4678/11, rješavajući zahtjev Općine Orašje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Općine Orašje za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), a koju zastupa Općinsko pravobraniteljstvo u Orašju, podnio je, 6. decembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 V 004605 11 Rev od 6. septembra 2011. godine, rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 V 004605 11 Gž od 21. februara 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 V 004605 00 V od 24. januara 2011. godine.
2. Apelant je 19. septembra 2013. godine zatražio da o njegovoj apelaciji bude hitno odlučeno, te podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se naložiti prekid izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda pod brojem 25 0 I 032411 13 I 2 do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.
3. Općinski sud je rješenjem broj 25 0 V 004605 00 V od 24. januara 2011. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 V 004605 11 Gž od 21. februara 2011. godine utvrdio naknadu za eksproprirane nepokretnosti bliže navedene u izreci rješenja od ranijih vlasnika R.N. i S.N. (u daljnjem tekstu: predlagači) u označenom novčanom iznosu, te obavezao apelanta da ovako utvrđenu naknadu, u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja, isplati apelantima. Najzad, apelant je obavezan, da u slučaju da ne isplati određenu naknadu u navedenom roku, predlagačima na iznos neisplaćenih naknada plati zakonske zatezne kamate shodno članu 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE). Najzad, Vrhovni sud je rješenjem broj 25 0 V 004605 11 Rev od 6. septembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv rješenja Kantonalnog suda.
4. Iz obrazloženja navedenih rješenja proizilazi da je među strankama bilo nesporno da nije potpisan sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine i da predlagačima, kao ranijim vlasnicama istih, nije isplaćena nikakva naknada. Također, nesporno je bilo i da su eksproprirane nekretnine još 19. jula 2005. godine upisane u odgovarajućim registrima na apelanta kao korisnika eksproprijacije. Među strankama je bilo sporno da li je rješenje Odjela za geodetske, imovinsko-pravne i stambeno-komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Odjel za geodetske poslove) od 26. juna 2003. godine pravosnažno, da li konkretni postupak treba pokrenuti ili obustaviti, te je sporna bila visina naknade. Nadalje, iz obrazloženja navedenih rješenja proizlazi da je utvrđeno da je na rješenju Odjela za geodetske poslove od 26. juna 2003. godine stavljena klauzula pravosnažnosti 15. jula 2003. godine, kao i da sud nije ovlašten da odlučuje o ovoj činjenici. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen aplantov prijedlog da se postupak prekine ili obustavi dok nadležni organ uprave ne odluči o njegovom zahtjevu za odustanak od eksproprijacije. U vezi s tim je ukazano da je rješenje o eksproprijaciji donijeto prije šest godina, da protiv ovog rješenja niko nije koristio pravne lijekove, da je apelant ušao u posjed ekspropriranih nekretnina, da ih je priveo namjeni, da se na temelju rješenja o eksproprijaciji uknjižio u odgovarajućim registrima kao nosilac prava raspolaganja, te da niti jedna odredba ZE ne predviđa mogućnost da nadležni organ može ukinuti svoje rješenje nakon okončanog postupka eksproprijacije. Nadalje, iz obrazloženja navedenih rješenja proizilazi da je pri odlučivanju o vini naknade provedeno vještačenje po vještaku H.M. , koji je sačinio nalaz i dopunu nalaza. Također, saslušani su predlagači, kao i svjedoci S.N., R.N., P.N. i P.J. a na temelju čega je utvrđeno da je poljoprivreda bila osnovni prihod predlagača, da se radilo o bogatom gazdinstvu, a što je, shodno članu 47. ZE uzeto kao korektiv uvećanja visine naknade. Nadalje, ukazano je da je nalaz vještaka prihvaćen kao sačinjen od stručnog lica sa dugogodišnjim iskustvom u struci. Apelantovi prigovori da eksproprisane nekretnine nemaju veću vrijednost od 1 KM po m ocjenjene su neosnovanim. S tim u vezi neprihvatljivim je ocijenjeno i apelantovo pozivanje na kupoprodajne ugovore u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, te pri tom, posebno ukazano na ugovor zaključen između navedenog pravnog lica i privatnih lica, a u kom je cijena 1,6 puta veća od cijene koju je odredio vještak u konkretnom slučaju. Nadalje, u obrazloženjima navedenih rješenja dati su detaljni razlozi zašto nisu prihvaćeni apelantovi progovori i zahtjev za izuzeće vještaka H.M., a koji su se ticali tvrdnji da nije sa područja opštine, da nije na listi stalnih sudskih vještaka, te osporavanja njegove stručnosti, a koje je apelant istako nakon što mu j dostavljen nalaz i mišljenje navedenog vještaka. Također, detaljno su obrazloženi razlozi zbog kojih nije prihvaćen prijedlog apelanta da se vještačenje obavi po vještaku M.O. ili A.M. te ukazano na razloge zbog kojih oni ne mogu biti imenovani za vještake. Najzad, u obrazloženijim osporenih rješenja je ukazano da su, shodno članu 64. st. 1. i 2. ZE, pri određivanju visine naknade uzete u obzir sporazumno utvrđene naknade za eksporprisane nekretnine u drugim naseljenim mjestima opštine Orašje, te odluke Općinskog suda. Također, ukazano je i da je cijenjena ukupno isplaćena vrijednost po sporazumima o određivanju naknade koju je zaključio isti organ uprave za eksproprirane nekretnine i ukupna površina ekspropriranog zemljišta, kao i da je apelant u industrijskoj zoni koja se nalazi u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina vršio prodaju zemljišta po istoj cijeni koju je odredio i vještak u svom nalazu i mišljenju.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da se povreda navedenih prava ogleda u očigledno proizvoljnoj primjeni zakonskih propisa. Apelant tvrdi da sudovi nisu cijenili sve njegove navode koji su od odlučnog značaja, već se u odlukama samo formalno navodi da su cijenjeni svi njegovi navodi. Apelant osporava izbor vještaka kom je sud povjerio vještačenje, tvrdeći da nije prihvaćen njegov prijedlog, da je vještak određen na usmeni prijedlog punomoćnika predlagača van rasprave. Apelant ukazuje i da su sudovi svoje odluke zasnovali isključivo na nalazu vještaka iako su ga svi drugi dokazi osporavali, kao i da imenovani vještak nije bio na listi vještaka, nije položio ispit za vještaka, da nije znao odgovoriti na postavljena pitanja, te da je predmetno zemljište pogrešno karakterizirao kao građevinsko i zbog toga mu odredio previsoku cijenu. Nadalje, apelant smatra da su sudovi izašli iz okvira svoje nadležnosti kada su odlučivali o pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, pa tako odlučili i o njegovom zahtjevu za odustanak od eksproprijacije koji je bio pokrenut pred nadležnim organom uprave i koji je jedini i nadležan da o njemu odluči. Nadalje, apelant tvrdi da je dovedene u neravnopravna položaj jer su prihvaćeni svi dokazi predlagača a odbijeno je provođenje dokaza koje je on predlagao u vezi sa utvrđivanjem vrijednosti zemljišta, te da su sudovi propustili cijeniti sve dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Najzad, apelant tvrdi da je nepravilna i proizvoljna primjena materijalnog prava da se naknada određuje prema naknadi koja je sporazumno ili sudskom odlukom određena za nekretnine koje se nalaze na drugom području i koje su sasvim drugog karaktera. U vezi s tim ukazuje na iskaze svjedoka da su nekretnine na istom području kupovali i prodavali po navedenim, znatno nižim, cijenama od onih koje je utvrdio vještak u svom nalazu i po kojim je i određena visina naknade.
6. U zahtjevu za donošenje privremen mjere apelant je zatražio da se Općinskom sudu naloži prekid izvršnog postupka koji se vodi pod brojem 25 0 I 032411 13 I 2 do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. Apelant je istakao da su predlagači podnijeli prijedlog za izvršenje tražeći isplatu preostalog iznosa naknada za eksproprisano zemljište (dio naknada isplaćen), te parničnih i izvršnih troškova. S obzirom da smatra da je apelacija osnovana, apelant je zatražio da se ista uzme u rad prioritetno jer zbog izvršenja po njega mogu nastati štetne posljedice koje ne može otkloniti. Apelant tvrdi da predlagači nemaju imovinu na kojoj bi se eventualno moglo provesti protivizvršenje, kao i da se eventualno isplaćenom novcu ne bi moglo ući u trag.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju apelant je u prilog usvajanja privremene mjere istakao da je njegova apelacija osnovana, te da će isplatom naknada predlagačima po njega nastupiti neotklonjive štetne posljedice jer predlagači nemaju imovinu na kojoj bi se moglo provesti protivizvršenje odnosno „isplaćenom novcu se neće moći ući u trag“.
11. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
12. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da je donijeto rješenje o izvršenju po prijedlogu predlagača. Ustavni sud primjećuje da u skladu sa članom 12. Zakona o izvršnom postupku apelantu stoji na raspolaganju mogućnost ulaganja prigovora i žalbe, te da shodno stavu 5. navedenog člana prigovor i žalba ne zaustavljaju izvršni postupak ali odlažu namirenje tražioca izvršenja dok o prigovoru ne bude odlučeno. Obzirom da apelant ne navodi da je ovu mogućnost iskoristio, te imajući u vidu da ponuđeni razlozi za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažnih odluka ne upućuju na zaključak da je donošenje privremene mjere neophodno i opravdano, Ustavni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić