Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-456/12 (Ž. V.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-456/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godineu predmetu broj AP 456/12, rješavajući apelaciju Željka Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vukovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035311 10 Rev od 26. oktobra 2011 godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035311 09 Gž od 17. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035311 03 P od 25. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 035311 10 Rev od 26. oktobra 2011 godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035311 09 Gž od 17. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035311 03 P od 25. maja 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035311 03 P od 25. maja 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035311 09 Gž od 17. novembra 2009. godine, apelant je u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da mu je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) povrijedila prava iz radnog odnosa time što ga nije u skladu sa preporukom nadležne ljekarske komisije od 20. januara 2003. godine rasporedila na poslove u skladu sa njegovom radnom i zdravstvenom sposobnošću, te da se ponište kao nezakonita rješenja tužene broj 05/2-126-179 od 15. aprila i 10. jula 2003. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos i odbijen prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, uz obavezu tužene da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa na način kako je to precizirano u izreci presude. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude, koju je u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, navedeno je da iz činjenične osnove proizlazi da je apelantu prestao radni odnos na osnovu rješenja tužene u kojem je kao razlog prestanka radnog odnosa navedena konačna Odluka Komesara IPTF-a od 18. decembra 2002. godine, a kojom je potvrđena ranija odluka o neodobravanju certifikacije br. 03582 od 5. novembra 2002. godine. Nadalje, drugostepeni sud je istakao da razloge koje je u tom pravcu dao prvostepeni sud, u cjelini, kao pravilne, prihvata i ovaj sud, jer Odluka Komesara IPTF, koja je konačna i obavezujuća za tuženu, predstavlja razlog koji dovodi do posljedice koja je predmet zaštite u ovoj parnici. Također, drugostepeni sud je naveo da upravo karakter odluka Komesara IPTF, koje nemaju sudsku zaštitu pred domaćim sudovima, isključuju mogućnost utvrdjivanja osnovanosti razloga za oduzimanje cerifikata. U tom smislu, pravilan je, prema mišljenju drugostepenog suda, zaključak prvostepenog suda da je pravni okvir za donošenje pobijane odluke MUP RS član 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima («Službeni glasnik RS» broj 18/99). Na kraju, drugostepeni sud je istakao da je prvostepena presuda na jasan i pravno utemeljen osnov za prestanak radnog odnosa sa kvalitetnim obrazloženjem, istovremeno potvrdila i ispunjenjenje imperativnog zadatka tužene prihvaćenog najvišim aktima države, koji se odnosi na saradnju Ministarstva unutrašnjih poslova prema međunarodnim policijskim snagama i ispunjenje svih obaveza koje proističu iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
4. Apelant je izjavio reviziju na presudu Okružnog suda broj 71 0 P 035311 09 Gž od 17. novembra 2009. godine, koju je Vrhovni sud presudom broj 71 0 P 035311 10 Rev od 26. oktobra 2011 godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je konstatovao da je presuda Osnovnog suda i Okružnog suda pravilne i zakonite. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Vrhovni sud je ocijenio da uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata utvrđuje i sprovodi IPTF, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima, nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije, a da organi tuženog niti sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a, kao i da su članom 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, samo prihvaćena pravila IPTF-a o dobijanju odnosno oduzimanju certifikata radnicima policije kao sastavni dio domaćeg pravnog sistema. Vrhovni sud je istakao da je bez značaja za odluku u ovoj parnici ocjena apelantove radne sposobnosti obzirom da se apelant javio na pregled 16. decembra 2002. godine tj. nakon što je primio odluku Komesara IPTF-a o uskraćivanju certifikata od 5. novembra 2002. godine, a koja je donesena dok je apelant radio na radnom mjestu policajca.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na presude koje su donesene na osnovu akta Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, donesenog u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, te smatra da su mu tim odlukama povrijeđena naprijed navedena ustavna prava.
8. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su odluke IPTF-a konačne i obavezujuće i da IPTF utvrđuje i sprovodi uslove i pravila za dobijanje odnosno gubitak certifikata, a ne domaće zakonodavstvo i domaći organi, i da stoga odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima, kao ni drugim domaćim zakonima nisu propisani uslovi ni način dobijanja odnosno oduzimanja certifikata radnicima policije i da organi tuženog i sudovi nisu ovlašteni da cijene zakonitost odluka IPTF-a. Ustavni sud takođe primjećuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke i dali razloge zbog kojih su u cjelosti odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, cijeneći da je u suprotnosti sa relevantnim materijalno-pravnim propisima međunarodnog karaktera kojima je utvrđena nadležnost IPTF-a.
9. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene odluke donesene isključivo na temelju akta Komesara IPTF-a od 5. novembra 2002. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odluku Evropskog suda u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07) u kojoj je žalbe aplikanata u pogledu odluka Visokog predstavnika od 29. juna 2004. godine, 16. decembra 2004. godine i 23. marta 2007. godine, proglasio inkopatibilnim ratione personae u smislu značenja člana 35 Evropske konvencije. U navedenoj odluci Evropski sud je: podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja. Ustavni sud smatra da se praksa Evropskog suda može primjeniti u konkretnom slučaju, s obzirom da je akt IPTF-a od 5. novembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da apelant nije podoban za certifikaciju, donio u procesu certifikacije u skladu sa svojim ovlaštenjima iz Sporazuma, koji je 9. decembra 1998. godine potpisan između legalnih predstavnika Republike Srpske i predstavnika Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini. U skladu sa tim, Ustavni sud smatra da Bosna i Hercegovina nema odgovornost za tu odluku Komesara IPTF-a, donesenu u okviru mandata Misije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini, pa je shodno tome, apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić