Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/10 (T. P.,L. B.,P.J.,D. V.,N. K.,“Metal-Ferrum” d.o.o. Stolac i M. Z.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3020/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj 3020/10, rješavajući apelaciju Tihomira Perića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Tihomir Perić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000663 od 14. aprila 2010. godine;
Luka Beljan, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001305 od 4. novembra 2010.
godine;
P.J., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002168 od 18. maja 2010. godine;
Dragica Vlačina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-001 015 od 1. juna 2010. godine;
Nada Kapor, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001 057 od 17. juna 2010. godine;
“Metal-Ferrum” d.o.o. Stolac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 005626 09 Rev od 18.
maja 2010. godine;
Milan Zečević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010470 10 Gž od 23. juna 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 3020/10
1. Tihomir Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured Josip Krešić i Bojan Krešić, iz Čapljine, podnio je 13. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000663 od 14. aprila 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaće i regresa.
AP 3525/10 i AP 304/11
2. Luka Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoja, podnio je 12. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001305 od 4. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. novembra 2012. godine. Također, apelant je 20. januara 2011. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedene presude Vrhovnog suda, kao i zbog dužine trajanja postupka izvršenja u ovom postupku. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate. AP 3573/10
3. P.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je 16. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002168 od 18. maja 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi isplate plaća i regresa. AP 3580/10
4. Dragica Vlačina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 18. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-08-001 015 od 1. juna 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa.
AP 3672/10 i AP 3867/10
5. Nada Kapor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića, podnijela je 24. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev- 09-001 057 od 17. juna 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa. Također, apelantica je opet, 9. septembra 2010. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, već osporene u predmetu broj AP 3672/10.
AP 3751/10 6. “Metal-Ferrum” d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 30. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 005626 09 Rev od 18. maja 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da isplati tužitelju određeni novčani iznos na ime naknade plaće i da za njega izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u korist Fonda PIO Mostar.
AP 3789/10
7. Milan Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 31. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 010470 10 Gž od 23. juna 2010. godine. Apelant je u više navrata dopunio apelaciju. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3020/10.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić