Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5832/10 (E. H.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građevinska dozvola
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5832/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 5832/10, rješavajući apelaciju Esada Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Halilovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 002317 10 U od 15. oktobra 2010. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko- Dobojskog Kantona broj 12-23-38/10 od 8. jula 2010. godine i rješenja Stručne službe, odjeljenje za inspekcijske poslove Općine Tešanj broj 05/4-23-8-198-1/09 od 27. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 002317 10 U od 15. oktobra 2010. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-Dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-38/10 od 8. jula 2010. godine i rješenja Stručne službe, odjeljenje za inspekcijske poslove Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05/4-23-8-198-1/09 od 27. januara 2010. godine.

2. Rješenjem Službe broj 05/4-23-8-198-1/09 od 27. januara 2010. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-23-38/10 od 8. jula 2010. godine naređeno je apelantu da izvrši obustavu radova na izgradnji ograde prema nekategorisanom putu dok ne pribavi rješenje o odobrenju izgradnje.

3. U obrazloženju rješenja Služba je istakla da je inspekcijskim uviđajem na licu mjesta 25. januara 2010. godine utvrđeno da je apelant kao investitor počeo izgradnju betonske ograde na međi između njegove parcele i parcele koja je nekategorisani put koji se koristi za promet po bilo kom osnovu i pristupačan je većem broju korisnika. Služba je dalje u obrazloženju opisala izgled ograde te zaključila da je apelant počeo graditi ogradu bez odobrenja za građenje a što je u suprotnosti sa članom 35. Zakona o građenju.

4. Ministarstvo je u cijelosti prihvatilo činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog organa uprave te u obrazloženju rješenja citiralo odredbe čl. 35. i 37. Zakona o građenju kao i član 36. stav 2. tačka 2. istog zakona i zaključilo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta jer se ne radi o klasičnom ograđivanju parcele nego izgradnji ograde sa ulične strane zbog čega je apelant kao investitor bio dužan pribaviti rješenje o odobrenju gradnje.

5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 12-23-38/10 od 8. jula 2010. godine, Kantonalni sud je presudom broj 04 0 U 002317 10 U od 15. oktobra 2010. godine, tužbu odbio.

6. U obrazloženju presude taj sud je istakao da su organi uprave pravilno i zakonito riješili ovu upravnu stvar na način da je apelantu naređeno da obustavi radove na izgradnji betonske ograde prema nekategorisanom putu dok ne nabavi rješenje o odobrenju izgradnje jer se na konkretnu situaciju ne može primijeniti odredba člana 36. stav 2. tačka 3. Zakona o građenju obzirom da se radi o ulici odnosno o građenju sa ulične strane. Ovo iz razloga što je navedenim članom zakona dozvoljeno građenje odnosno ograđivanje parcele osim sa ulične strane pa kako je ograda okrenuta prema uličnoj strani odnosno nekategorisanom putu to je apelant bio dužan pribaviti odobrenje za građenje u skladu sa odredbama člana 35. Zakona o građenju.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3. e), k) i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su odluke organa uprave i redovnog suda kontradiktorne, da je redovni sud obrazložio da se u konkretnoj situaciji radi o „građenju sa ulične strane“ a ne navodi ni jedan zakonski izvor u kojem je definisan pojam „ulice“ i čak „poistovjećuje uličnu stranu s nekategorisanim putem što nije logično jer taj put nema status ulice“. Apelant citira definicuju ulice iz ZOBS na putevima te ističe da put br. 813 i 798 K.O. Mekiš nema status ulice te se može primijeniti odredba člana 36. stav 2. tačka 3 Zakona o građenju. Ističe da su povrijeđene i odredbe Zakona o upravnom postupku „jer mu prvostepeni organ nije dozvolio pregled spisa niti su mu organi uprave dostavili osporena rješenja u rokovima koji su propisani zakonom“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Također Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navođenja da mu „prvostepeni sud nije dozvolio pregled spisa i da rješenja nisu dostavljena u zakonskom roku“ svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim dokazima te stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5832/10 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio