Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-592/10 (T.K.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-592/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP-592/10, rješavajući apelaciju T. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 050 od 27. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T.K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-
Uvp-08-000 050 od 27. novembra 2009. godine.
2. Apelantica je 5. novembra 2002. godine podnijela zahtjev Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove, Opštine Trebinje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
3. U ponovnom postupku Odjeljenje je rješenjem broj 06-372-58/04/05 od 6. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-6/03 od 26. januara 2006. godine, odbilo apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana.
4. Protiv rješenja Ministarstva apelantica je pokrenula upravni spor podnošenjem tužbe Okružnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 015-0-U-06-000032 od 27. decembra 2007. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Protiv presude Okružnog suda apelantica je 7. februara 2008. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Uvp-08-000 050 od 27. novembra 2009. godine uvažio, te po službenoj dužnosti preinačio presudu Okružnog suda od 27. decembra 2007. godine tako što je osporeni akt Ministarstva od 26. januara 2006. godine poništio.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu odluke Visokog predstavnika za BiH, objavljene u „Službenom glasniku RS“ broj 35/01 od 29. jula 2001. godine, stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova „Službeni glasnik RS“ broj 11/01 do broja 2/05. Istaknuto je da je odredbama člana 69. stav 1. tog zakona propisano da se danom njegovog stupanja na snagu na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. Dalje je navedeno da je odredbama člana 71. stav 2. Zakona o privatizaciji propisano da se neće primjenjivati one odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa njegovim odredbama. Ukazano je da se stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima stiče i na osnovu rješenja koje nadležni organ donosi u skladu sa odredbama člana 28. navedenog zakona i koje u svemu zamjenjuje ugovor o korišćenju stana. Imajući u vidu navedeno po mišljenju Vrhovnog suda počev od 29. jula 2001. godine organ uprave nadležan za stambene poslove nije stvarno nadležan za odlučivanje po zahtjevima stranaka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana nego je na osnovu odredaba člana 7. stav
2. Zakona o privatizaciji za odlučivanje u takvim zahtjevima nadležan redovan sud.
7. Istaknuto je da akt koji organ uprave donese u stvari iz sudske nadležnosti je ništav u smislu odredbe člana 252. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), te da na tu ništavost sud pazi po službenoj dužnosti u smislu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Međutim, Vrhovni sud je naglasio da je na tu vrstu nezakonitosti prvostepenog upravnog akta bio obavezan i tuženi organ odnosno Ministarstvo u žalbenoj fazi upravnog postupka u smislu odredaba člana 226. stav 1. ZOUP-a što nije učinjeno.
8. Vrhovni sud je naveo da je tužena strana u obavezi da u ponovljenom postupku postupi po odredbama člana 50. ZUS-a tako da umjesto poništenog donese novi upravni akt kojim će odlučiti u cjelosti po žalbi apelantice protiv prvostepenog akta uz uvažavanje pravnog shvatanja i primjedbi suda u pogledu postupka, a sve u roku od 30 dana računajući od dana prijema presude.
9. U ponovnom postupku Ministarstvo je rješenjem broj 01-372-6/03 od 15. januara 2010. godine oglasilo ništavim rješenje Odjeljenja od 6. decembra 2005. godine. Istim rješenjem Ministarstvo je odbacilo zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana na kojem je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje Javni fond PIO-Filijala Trebinje, a nakon smrti nosioca stanarskog prava K.K., apelanticine bake. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da počev od 29. jula 2001. godine organ uprave nadležan za stambene poslove nije stvarno nadležan za odlučivanje po zahtjevima stranaka za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana nego je na osnovu odredaba člana 7. stav 2. Zakona o privatizaciji za odlučivanje o takvim zahtjevima nadležan redovni sud. Ukazano je da je u smislu člana 252. ZOUP-a ništav akt koji organ uprave donese u stvari iz sudske nadležnosti.
10. Protiv navedenog rješenja apelantica nije podnijela tužbu Okružnom sudu.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evrospke konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da odluka po njenom zahtjevu nije donesena u razumnom roku. Također, ukazuje i na pristrasnost suda. Apelantica je postavila zahtjev za kompenzaciju u iznosu od 3.000,00 KM.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U pogledu navoda apelantice o pristrasnosti Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristransot se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica, osim svojih paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristransot suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je Vrhovni sud u predmetnom postupku bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje u odnosu na navode apelantice o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Razmatrajući navode apelanatice Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelantice u pogledu razumne dužine predmetnog postupka budući da se apelantica ne može sa uspjehom pozivati na ovaj segment prava na pravično suđenje u postupku koji je vodila pred nenadležnim organom. Naime, apelantcin zahtjev je u konačnici odbačen zbog nenadležnosti organa uprave kome je ona podnijela svoj zahtjev. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić