Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1421/10 (B. i A. K.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Povrat stana
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1421/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1421/10, rješavajući apelaciju Branka i Ankice Kolobarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka i Ankice Kolobarić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 036904 10 Rev od 21. decembra 2010.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 o P 036904 09 Gž od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 036904 07 P od 20. februara 2009. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branko i Ankica Kolobarić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijeli su 20. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 036904 09 Gž od 10. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 036904 07 P od 20. februara 2009. godine. Apelanti su Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnijeli dopunu apelacije 16. februara 2011. godine kojom su osporili Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 036904 10 Rev od 21. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vladislava Nekrasova, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. januara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. februara 2011. godine, Općinski sud 3. februara 2011. godine i tuženi posredstvom opunomoćenice Maje Škoro, advokata iz Mostara, odgovor je dostavio 7. februara 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je opunomoćeniku apelanata 21. februara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Postupajući povodom zahtjeva tuženog za povrat stana u Mostaru, Ulica akademika Ivana Zovke broj 15/II (stari naziv ulice: Braće Bošnjića broj 15, u daljnjem tekstu: sporni stan), Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je Odlukom broj 511-3145-1/1 od 2. septembra 2003. godine odbacila zahtjev za povrat stana, jer je utvrđeno da je tuženi zahtjev za povrat podnio po isteku roka za podnošenje zahtjeva.

7. Odlukom Komisije broj R-511-3145-1/1-01-568/04 od 17. marta 2006. godine usvojen je zahtjev tuženog za ponovno razmatranje odluke kojom je zahtjev za povrat spornog stana odbačen, pa je odluka od 2. septembra 2003. godine stavljena van snage i potvrđeno da je tuženi 1. aprila 1992. godine bio u posjedu spornog stana.

8. Apelanti su Komisiji podnijeli zahtjev za ponovno razmatranje odluke od 17. marta 2006. godine kojom je potvrđeno da je tuženi bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Komisija je Odlukom broj R-511-3145-1/1-01-568-169/06 od 1. decembra 2006. godine odbila zahtjev apelanata kao neosnovan.

9. Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) je donio zaključak o dozvoli izvršenja odluke Komisije od 15. januara 2007. godine kojim se tuženom vraća u posjed sporni stan i istovremeno utvrđuje prestanak prava apelanata da privremeno koriste stan. Tuženi je, kako proizlazi iz zapisnika broj 07/II-3-764/98, uveden u posjed spornog stana 18. septembra 2007. godine.

10. Apelanti su tužbom protiv tuženog kod Općinskog suda pokrenuli parnični postupak radi iseljenja i predaje u posjed. U tužbi su naveli da su suvlasnici spornog stana sa dijelom od po 1/2, da je tuženi na osnovu ugovora o zakupu stana, koji je zaključio 23. maja 1990. godine sa preduzećem „Soko“ Vazduhoplovna industrija Mostar kao zakupodavcem i vlasnikom stana, koristio sporni stan kao kadrovski, te da, stoga, nije mogao steći stanarsko pravo. Apelanti su se pozvali na odredbe čl. 8. i 9. ugovora o zakupu na osnovu kojeg je tuženi koristio stan, kojima je ugovoreno da zakupac ne može na zakupljenom stanu steći stanarsko pravo i da ugovor prestaje ako zakupcu kod zakupodavca prestane radni odnos.

11. Odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 036904 07 P od 20. februara 2009. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi preda u posjed sporni stan i da im nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da su u postupku izvedeni dokazi uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju (između ostalog, i uvid u ugovor o zakupu stana zaključen 23. maja 1990. godine između tuženog i preduzeća „Soko VI“ Mostar) i da su u statusu parničnih stranaka saslušani apelanti kojima je bilo omogućeno da predlažu dokaze i da se očituju na izvedene dokaze. Zatim je utvrđeno da su apelanti na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo ishodili vlasništvo na spornom stanu upisom u zemljišne knjige i da je navedeni ugovor prošao reviziju i da je označen kao uredan. U pogledu tvrdnje apelanata da tuženi na spornom stanu nije mogao steći stanarsko pravo, jer ga je koristio po osnovu zakupa, Općinski sud je istakao da je uvidom u navedeni ugovor o zakupu utvrdio da je tuženom sporni stan kao kadrovski dat u zakup, shodno odredbama člana 24. stav 4. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) i odredbama Pravilnika o stambenim odnosima preduzeća „Soko“ Vazduhoplovna industrija Mostar (odredbe čl. 56. do 60). Međutim, kako je dalje obrazloženo, Odlukom Ustavnog suda SRBiH od 13. septembra 1990. godine broj 47/90 ukinute su odredbe čl. 56a. i 56b. Pravilnika kojima je bilo propisano da se dodjelom kadrovskog stana stječu prava utvrđena ugovorom o zakupu, a ne stanarsko pravo, i ocijenjeno da navedene odredbe nisu u skladu sa Ustavom i da su u suprotnosti sa zakonom. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je odlukom Komisije od 17. marta 2006. godine potvrđeno da je tuženi 1. aprila 1992. godine bio u posjedu spornog stana, da je odbijen zahtjev apelanata za ponovno razmatranje ove odluke, da je u januaru 2007. godine Odjel donio zaključak o izvršenju odluke Komisije od 17. marta 2006. godine i da je tuženi uveden u posjed stana 18. septembra 2007. godine. Uvidom u Rješenje Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-100/07 od 16. oktobra 2007. godine Općinski sud je utvrdio da je tuženi nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Osim toga, kako je dalje navedeno, iz rješenja Ministarstva je vidljivo da je u postupku koji je prethodio donošenju konačne odluke Komisije utvrđeno da su apelanti imali status privremenih korisnika spornog stana, da je prvoapelant (Branko Kolobarić) imao status nositelja stanarskog prava na stanu u Ulici Ante Starčevića broj 70 i da Grad Mostar nije dužan da mu osigura alternativni smještaj. Povrat stana tuženom, kako je dalje navedeno, Komisija je utemeljila na odredbama čl. 8. i 28. Pravilnika o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica a budući da je, prema ocjeni Općinskog suda, tuženom nesporno vraćen predmetni stan u posjed, dakle, da mu je priznato neprikosnoveno pravo na dom, zahtjev apelanata je odbijen uz obrazloženje da su u konkretnom slučaju primijenjeni Ustav BiH i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a ne Zakon o vlasničkopravnim odnosima.

12. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio Presudu broj 58 0 P 036904 09 Gž od 10. marta 2010. godine kojom je žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje, koje žalbom nije dovedeno u sumnju, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer odluka Komisije kojom je tuženom potvrđeno da je bio u posjedu stana 1. aprila 1992. godine (u koji se uselio ranije), prema Pravilniku o potvrđivanju stanarskih prava raseljenih lica i izbjeglica, predstavlja punovažan pravni osnov za useljenje. Naime, prema odredbi člana 28. Pravilnika, Komisija će potvrditi da pravo na povrat u posjed stana ima lice za koje se utvrdi da se u potraživani stan uselilo prije 1. aprila 1992. godine na osnovu akta o dodjeli stana na korištenje, ali bez ugovora o korištenju stana ili drugog akta u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima koji je bio na snazi u BiH 1. aprila 1992. godine. Apelanti su, kako je dalje navedeno, podnosili zahtjev za preispitivanje navedene odluke Komisije, pozivajući se na ugovor o dodjeli i na ugovor o otkupu predmetnog stana, ali je njihov zahtjev odbijen kao neosnovan a istovjetan kasniji zahtjev je odbačen kao nedopušten (22. juna 2007. godine). Tuženi je, naime, rješenjem Ministarstva od 16. oktobra 2007. godine, koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu i vraćen je u posjed stana, jer ima pravo na posjed stana, i to pravo nije vezano za stjecanje stanarskog prava. Apelanti, stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, nemaju pravni osnov da traže predaju u posjed stana od tuženog zbog toga što su se uknjižili kao suvlasnici u zemljišnim knjigama na spornom stanu, na osnovu ugovora o prodaji koji su zaključili na osnovu ugovora o korištenju stana, jer, prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), ugovori o korištenju stana, kao i svi drugi akti o dodjeli stana na korištenje a koji su zaključeni nakon 7. februara 1998. godine su ništavi. Prvostepeni sud je, stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno odlučio kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelanata.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 036904 10 Rev od 21. decembra 2010. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno revizijskoj tvrdnji, drugostepeni sud ocijenio sve bitne žalbene navode od odlučnog značaja, pa pred drugostepenim sudom nije počinjena povreda postupka koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. Osim toga, ni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije osnovan, jer iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je prihvatio kao pravilna i drugostepeni sud, proizlazi da je tuženi sporni stan dobio na korištenje od svog poslodavca 1990. godine, da ga je napustio tokom rata, da je stan rješenjem pravnog sljednika prijeratnog vlasnika („Soko“ d.d. Mostar) dodijeljen apelantima koji su 2. marta 1998. godine zaključili ugovor o korištenju spornog stana a zatim ga 2001. godine i otkupili. U međuvremenu, tuženi je ostvario povrat stana u postupku pred Komisijom, koja je svojom odlukom od 17. marta 2006. godine potvrdila da je tuženi bio u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine, te je na osnovu te odluke Ministarstvo donijelo rješenje od 16. oktobra 2007. godine kojim je tuženom na spornom stanu utvrđen status nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je naglasio da je irelevantna reviziona tvrdnja apelanata da su oni zemljišnoknjižni suvlasnici i da, stoga, uživaju pravo na zaštitu vlasništva, budući da je nesporno utvrđeno da su ugovor o korištenju stana zaključili 2. marta 1998. godine, dakle poslije 7. februara 1998. godine, kada su takvi ugovori proglašeni ništavim prema Zakonu o prestanku primjene. Stoga je nebitno što su apelanti 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo i uknjižili se kao suvlasnici, jer je ugovor o dodjeli koji mu je prethodio već bio ništav po sili zakona - odredbi člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelanti su detaljno prezentirali činjenično stanje, te iz navoda proizlazi da, u suštini, osporavaju navedene odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kao argument za svoje navode apelanti opširno iznose vlastito pravno shvatanje o tome kako smatraju da su sudovi potpuno zanemarili činjenicu da su oni zemljišnoknjižni suvlasnici stana, da je njihovo pravo vlasništva, također, zaštićeno zakonima i Ustavom, da tuženi na spornom stanu nije mogao steći stanarsko pravo, jer ga je prije ratnih dešavanja koristio po osnovu ugovora o zakupu, da je pravni sljednik vlasnika stana („Soko“ d.d. Mostar) stoga mogao raspolagati stanom kako je htio, što je u konkretnom slučaju i učinio dodijelivši im sporni stan, nakon čega su od vlasnika navedeni stan kupili. Pri tome su sudovi primijenili odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene umjesto odredbu člana 2. stav 3. istog zakona kojom je propisano da ...Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 7. februara 1998. godine prestaje da važi... i Zakon o vlasničkopravnim odnosima. Smatraju da je ugovor o dodjeli stana od 2. marta 1998. godine pravno valjan upravo zbog toga što datira nakon 7. februara 1998. godine, što su u redovnom sudskom postupku isticali a na tu okolnost redovni sudovi, naročito Kantonalni sud koji je odlučivao o njihovoj žalbi, nisu dali obrazloženje koje zadovoljava kriterije postavljene u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, smatraju da je u postupku pogrešno utvrđeno da je tuženi na spornom stanu stekao stanarsko pravo, budući da mu je stan 1990. godine bio dat u zakup, kao kadrovski, te da, stoga, nije mogao ni biti proglašen napuštenim, a istovremeno je vlasnik stana mogao raspolagati stanom i dodijeliti ga apelantima. Apelanti su istakli da su u konkretnom postupku, zbog selektivne primjene zakona, donesene nezakonite odluke i da obrazloženje drugostepene presude ostavlja dojam proizvoljnosti. U dopuni apelacije osporili su presudu Vrhovnog suda zbog istih razloga.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelacija nije osnovana, da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom postupka nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, kako apelanti tvrde, jer je tuženom sporni stan vraćen u posjed odlukom Komisije koja mu daje „pravo na dom“, primjenom odredaba Zakona o prestanku primjene, bez obzira na to što su apelanti stan otkupili. Zbog navedenog, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tuženi je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, jer iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su sudovi pažljivo i brižljivo ocijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno imajući u vidu odredbe Ustava BiH i Evropske konvencije. U konkretnom postupku je potpuno nebitno što su apelanti zaključili ugovor o kupoprodaji, jer je njihov ugovor o korištenju stana u vrijeme kupovine stana već bio ništav. Osim toga, tuženi je dostavio obavještenje Javnog pravobranilaštva Grada Mostara od 22. aprila 2010. godine iz kog proizlazi da je Pravobranilaštvo 16. aprila 2010. godine protiv apelanata podnijelo tužbu radi poništenja ugovora o kupoprodaji stana apelantima i da je tužba zavedena pod brojem P 065793 10 P.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 51/00, 56/01, 27/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Izvršenje odluke Komisije provest će se protiv lica koje je u posjedu imovine ili stana navedenog u odluci, sa ili bez pravne osnove (izvršenik).

Izvršenje odluke će se provesti i protiv trećeg lica koje koristi imovinu ili stan čak i u slučaju kada izvršenik iz stava 1. ovog člana dobrovoljno napustio navedenu imovinu ili stan. Izvršenje odluke će se provesti bez obzira na to da li su imovina ili stan na koje se odluka odnosi proglašeni napuštenim ili ne i bez obzira na bilo koju drugu odluku ili propise koji se odnose na njihov pravni status.

Organ uprave nadležan za izvršenje odgodit će započeto izvršenje ako se ustanovi da je izvršenik dobrovoljno postupio prema odluci Komisije.

Član 14.

U postupku izvršenja odluka Komisije primjenjivat će se odredbe Zakona o općem upravnom postupku («Službene novine FBiH» broj 2/98), osim ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Primjena Zakona o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 33/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona (Zakon je usvojio Parlament Federacije BiH na sjednici Predstavničkog doma od 12. marta 1998. godine i na sjednici Doma naroda od 26. februara 1998. godine, objavljen je 3. aprila 1998. godine i stupio na snagu 4. aprila 1998. godine).

Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim, odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.

Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješava o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed svojih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim i i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.

Član 2. stav 3.

Svako stanarko pravo ili ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu s ovim zakonom zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Član 3.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Nosilac stanarskog prava na stanu u kojem stanuje osoba koja koristi stan bez pravnog osnova ili koji je prazan, danom stupanja na snagu ovog zakona može bez ikakvih ograničenja, ponovo stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo. Osoba koja koristi stan bez pravnog osnova će po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od 15 dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe.

[...] Član 16.

Ugovor o korišćenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavi su.

Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korišćenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan.

Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se privremenim korisnikom.

20. Zakon o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo).

Član 10.

Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavljaju punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.

Član 24.

Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom.

Samoupravnim opštim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.

Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika. Samoupravnim opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u organizacijama udruženog rada ili drugim samoupravnim organizacijama i zadacima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 036904 10 Rev od 21. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. januara 2011. godine a dopunu apelacije kojom su osporili i ovu odluku podnijeli su 18. februara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti su prethodno, opreza radi, podnijeli apelaciju protiv presude Kantonalnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelanti osporavaju odluke redovnih sudova ukazujući da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa pravom na povrat stana u posjed potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

29. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te nedostatak obrazloženja drugostepene presude u pogledu žalbenih navoda zbog čega je, prema mišljenju apelanata, proizvoljna.

30. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na to da je odlukom Komisije od 17. marta 2006. godine potvrđeno da je tuženi bio u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine, da je odbijen zahtjev apelanata za ponovno razmatranje ove odluke, da je Odjel 15. januara 2007. godine donio zaključak kojim se tuženom vraća u posjed sporni stan i istovremeno utvrđuje prestanak prava apelanata da privremeno koriste stan, da je tuženi uveden u posjed spornog stana 18. septembra 2007. godine i da je Ministarstvo rješenjem od 16. oktobra 2007. godine tuženom utvrdilo status nosioca stanarskog prava na spornom stanu. S druge strane, u pogledu statusa apelanata na spornom stanu, utvrđeno je da im je sporni stan dodijeljen rješenjem pravnog sljednika vlasnika stana („Soko“ d.d. Mostar), da su 2. marta 1998. godini zaključili ugovor o korištenju spornog stana a zatim ga 2001. godine otkupili, te u formalno-pravnom smislu postali vlasnici. Dovodeći u vezu navode apelacije i suštinsko pitanje iz apelacije „ko u konkretnoj situaciji ima jače pravo na spornom stanu“, apelanti kao upisani suvlasnici ili tuženi kao prijeratni korisnik stana, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te je, u zavisnosti od konkretne situacije, praksa u pogledu rješavanja „naizgled“ sličnih predmeta različita (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3102/09 od 6. decembra 2012. godine i AP 3537/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba). U predmetu broj AP 3102/09 apelantica je problematizirala pitanje prava vlasništva davaoca stana na korištenje u upravnom postupku, iznoseći tvrdnje da prijeratni davalac stana na korištenje (Opštinski sekretarijat za unutrašnje poslove Općine Olovo) nije bio vlasnik stana, te ga, stoga, nije mogao dodijeliti podnosiocu zahtjeva kojem je predmetni stan vraćen u posjed, a istovremeno njenom suprugu i njoj, kao zemljišnoknjižnim vlasnicima (pri čemu je ugovor o otkupu ostao na snazi), naloženo je da se isele iz stana. U takvoj situaciji, nakon analize svih odluka koje su donesene tokom tog postupka, Ustavni sud je zaključio da je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelanticinom suprugu, odnosno apelantici koja je uknjižena kao vlasnica stana, da napusti sporni stan. U citiranoj odluci Ustavni sud je iznio mišljenje prema kojem je nesporno da zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine, koji je u posjedu takve nekretnine, ima jače pravo u odnosu na druga lica koja na istoj nekretnini nemaju ekvivalentna prava. Ukoliko se zemljišnoknjižnom vlasniku nekretnine nalaže da napusti svoju nekretninu i preda je u posjed drugom licu koje nije vlasnik nekretnine, te ukoliko i dalje ostaju na snazi pravni akti na osnovu kojih je vlasnik nekretnine stekao pravo vlasništva (kao što je u konkretnom slučaju), onda, prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, takve odluke moraju sadržavati obrazloženje zašto vlasnik (koji i dalje u formalno-pravnom smislu ostaje vlasnik) mora nekretninu predati drugom licu koje nije vlasnik. Stoga je Ustavni sud u situaciji kada je u osporenim odlukama potpuno izostalo obrazloženje naloga kojim se određuje apelanticinom suprugu, odnosno apelantici koja je uknjižena kao vlasnica spornog stana, da napusti sporni stan utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Dalje je Ustavni sud u predmetu broj AP 3537/09 donio odluku o dopustivosti i meritumu od 20. decembra 2012. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju E.D. izjavljenu protiv Presude Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 P 007451 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, kojom je uvažena revizija preduzeća „Soko“ d.d. Mostar i raskinut ugovor o zakupu službenog stana zaključen između prednika tužioca i E.D. koji se nalazi u Mostaru, na istoj adresi kao i sporni stan iz konkretne apelacije apelanata. U citiranom predmetu problematizirana je presuda kojom je usvojen zahtjev preduzeća „Soko“ d.d. Mostar, kao vlasnika stana, i raskinut ugovor o zakupu službenog stana sa E.D. koji je zaključen 13. decembra 1989. godine. U tom predmetu se sporno pravno pitanje odnosilo na uvjete za raskidanje ugovora o zakupu stana za službene potrebe u okviru kojeg su redovni sudovi kao prethodno pitanje rješavali status spornog stana, tj. da li spada u kategoriju stanova za službene potrebe, ili se radi o kadrovskom stanu. Vrhovni sud je, polazeći od nesporne činjenice da je apelant E.D. bio korisnik stana za službene potrebe, a ne kadrovskog stana, koji mu je dodijeljen za obavljanje konkretnog-specifičnog posla, zaključio da se na stanu za službene potrebe ne stječe stanarsko pravo, nego samo prava utvrđena ugovorom o zakupu, zbog čega je tužbeni zahtjev preduzeća „Soko“ d.d. Mostar, kao vlasnika stana, usvojen u cijelosti i ugovor o zakupu službenog stana raskinut. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: U kontekstu odlučenja Vrhovnog suda u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud zapaža da član 4. stav

3. ZSO govori o stanovima za vršenje službene dužnosti, a član 24. stav 4. ZSO sadrži odredbe o kadrovskim stanovima. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz odredaba člana 4. st. 3. i 4. ZSO može se zaključiti da se stanovi za vršenje službene dužnosti odnose na stanove koji su bili namijenjeni zaposlenicima za obavljanje određenih poslova, odnosno službenih dužnosti (funkcija), te da se na takvim stanovima, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz člana 4. ZSO, nije moglo steći stanarsko pravo. S druge strane, odredbe člana 24. st. 1. i 4. ZSO propisuju da se kadrovski stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa općim aktom davaoca stana, te u vezi s tim propisuju određeni uvjeti. U tom predmetu je Ustavni sud zaključio da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio ZSO i da je u obrazloženju presude dao odgovor na suštinsko pitanje o statusu stana, odnosno da li je u pitanju kadrovski stan ili stan za službene potrebe.

34. Međutim, u konkretnom predmetu apelanata, za razliku od predmeta broj AP 3102/09, bilo je nesporno pravo vlasništva davaoca stana na korištenje („Soko“ Vazduhoplovna industrija Mostar), odnosno pravo sljednika preduzeća „Soko“ d.d. Mostar koji im je stan dodijelio. Spornim se pokazalo pitanje pravne valjanosti akta - ugovora o zakupu na osnovu kojeg je tuženi od 1990. godine koristio sporni stan, što predmet apelanata dovodi u vezu sa predmetom broj AP 3537/09, jer se radi o istom vlasniku stana i istom pravnom osnovu-ugovoru o zakupu stana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelanti u tužbi i tokom postupka nisu osporavali činjenicu da je tuženom sporni stan dodijeljen kao kadrovski (a ne službeni), tvrdeći da na kadrovskom stanu nije mogao steći stanarsko pravo. U vezi sa ovom spornom činjenicom koja se tiče karaktera ugovora o zakupu stana na osnovu kojeg je tuženi koristio sporni stan, prvostepeni sud je jasno istakao (strana 3. navedene presude) da je izvršio uvid u ugovor o zakupu koji je tuženi zaključio sa vlasnikom u svojstvu zakupca 23. maja 1990. godine, da je sačinjen na osnovu odredbe člana 24. stav 4. ZSO (dodjela kadrovskih stanova radnicima koji vrše značajne poslove i koji predstavljaju deficitaran kadar), čl. 56-60. Pravilnika o stambenim odnosima preduzeća „Soko“ Vazduhoplovna industrija Mostar i čl. 56a. i 56b. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o stambenim odnosima preduzeća „Soko“ Vazduhoplovna industrija Mostar, kojim su uređena međusobna prava i obaveze koji nastaju korištenjem kadrovskog stana. Općinski sud je, zatim, naveo da je Ustavni sud BiH Odlukom broj 47/90 od 13. septembra 1990. godine („Službeni list SRBiH“ od 27. oktobra 1990. godine) ukinuo odredbe čl. 56a. i 56b. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o stambenim odnosima u preduzeću „Soko“, a u obrazloženju te odluke je navedeno: S obzirom na navedene ustavne i zakonske odredbe, davalac stana na korištenje može davati radnicima kadrovski stan na trajno korištenje radi zadovoljavanja ličnih i porodičnih stambenih potreba, a izuzetno i službeni stan, pod uvjetima utvrđenim zakonom. Stoga, utvrđivanje osporenim odredbama (čl. 56a. i 56b.) odluke da radnik kome se dodjeljuje kadrovski stan na korištenje stječe prava utvrđena ugovorom o zakupu, a ne stanarsko pravo koje mu osigurava da taj stan trajno koristi, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu u saglasnosti sa Ustavom i u suprotnosti su sa zakonom. Pri takvom stanju stvari redovni sudovi su utvrdili činjenice na strani tuženog, i to da se u sporni stan uselio na osnovu ugovora o zakupu, da mu je sporni stan dodijeljen kao kadrovski (a ne službeni, što ovaj predmet u bitnome razlikuje od predmeta broj AP 3537/09) i da mu je, prema navedenoj odluci Ustavnog suda BiH od 13. septembra 1990. godine, omogućeno da sporni stan koristi trajno, a ne u statusu zakupca. Osim toga, tuženom je odlukom Komisije od 17. marta 2006. godine potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine bio u posjedu spornog stana, da mu je rješenjem Ministarstva od 16. oktobra 2007. godine potvrđen status nosioca stanarskog prava i da je u posjedu stana od 18. septembra 2007. godine.

35. S druge strane, činjenice na strani apelanata tiču se, prije svega, valjanosti akta o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana, pa je utvrđeno da su apelanti sporni stan koristili na osnovu ugovora od 2. marta 1998. godine koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. Zakona o prestanku primjene, koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi po sili zakona (član 16. Zakona o prestanku primjene), te da, stoga, kasniji promet (kupovina stana) nije pravno valjan i ne proizvodi pravno djejstvo. Apelanti su u apelaciji ukazali na propust sudova da u konkretnoj situaciji primijeni odredbu iz člana 2. stav 3. istog zakona, kojom je propisano da prestaju važiti ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, budući da su oni ugovor o korištenju stana zaključili 2. marta 1998. godine, dakle, nakon perioda koji je obuhvaćen ovom odredbom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovih navoda apelanata, jasno istakli da je Zakon o prestanku primjene stupio na snagu 4. aprila 1998. godine, kada je prestala primjena Zakona o napuštenim stanovima i propisa koji su doneseni na osnovu tog zakona kojima je uređeno pitanje napuštenih stanova u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu navedenog zakona, dakle, 4. aprila 1998. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, odlučujući u okviru tužbenog zahtjeva apelanata kojim je isključivo zatražena predaja stana u posjed, dovodeći u vezu činjenično stanje utvrđeno u postupku i sve relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, između ostalih i odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene kojom nije isključena mogućnost primjene svih ostalih odredaba istog zakona, usvojili stav i jasno obrazložili da je irelevantno što su apelanti sporni san otkupili i uknjižili se kao suvlasnici, jer je ugovor koji je prethodio kupoprodaji u vrijeme kupovine već bio ništav, shodno odredbi člana 16. stav 1. istog zakona. Osim toga, za razliku od predmeta broj AP 3102/09 (u kojem je akt o dodjeli i kupovini stana na snazi), iz spisa proizlazi da je Javno pravobranilaštvo pokrenulo postupak radi poništenja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana apelantima kod Općinskog suda u Mostaru pod brojem P 065793 10 P, a Komisija za kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana je Odlukom broj 5/10 od 5. marta 2010. godine utvrdila da ugovor o korištenju stana koji su zaključili apelanti sa JP „Urbing“ 2. marta 1998. godine nije u skladu sa Zakonom o prestanku primjene. Osim toga, ono što ovaj predmet bitno razlikuje od predmeta broj AP 3102/09, osim činjenice da u smislu stava iz te odluke, dakle, ne ostaju na snazi pravni akti na osnovu kojih je vlasnik nekretnine [u konkretnom slučaju apelanti] stekao pravo vlasništva, jeste i okolnost da se, u smislu stava iz te odluke, apelanti ne nalaze u posjedu stana, već se u posjedu stana, na osnovu odluka donesenih u upravnom postupku, nalazi tuženi.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je, za razliku od citiranih odluka u kojima je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog razloga koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, u konkretnoj situaciji ocijenio da su sudovi na sve tri instance jasno i argumentirano obrazložili razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelanata da im „tuženi preda u posjed, slobodan od lica i stvari“ sporni stan nije osnovan, pozivajući se pritom na relevantne odredbe materijalnog prava, te da, stoga, materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti ima povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na bitne žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koja kao takva ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenio kao bitan i relevantan za odlučenje, te je za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporene presude redovnih sudova krše ustavna prava apelanata, nego, upravo suprotno, sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je njihov tužbeni zahtjev odbijen. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je ustanovio da nisu osnovani navodi apelanata kojima su ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da, stoga, nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelanti su, također, u apelaciji naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelanti, također, zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi eventualno upućivali na povredu navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi, odbijajući kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi preda u posjed sporni stan, naveli jasne, argumentirane i precizne razloge primjenom relevantnih odredaba ZSO i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1421/10 (B. i A. K.) | Sudska praksa | Aktio