Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4670/10 (Z. M.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4670/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4670/10, rješavajući apelaciju Zdravka Makarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zdravka Makarića.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038819 10 Gž od 15.

septembra 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdravka Makarića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038819 10 Gž od 15. septembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038819 08 P od 8. aprila 2010. godine u odnosu na primjenu materijalnog prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravko Makarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Vid Dujaković advokat iz Banje Luke, podnio je 1. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038819 10 Gž od 15. septembra 2010. godine, kao i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038819 08 P od 8. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske-Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 4. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 13. septembra 2013. godine, a Okružni sud 16. septembra 2013. godine. Tužena u ostavljenom roku koji je istekao 13. septembra 2013. godine nije dostavila traženi odgovor.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 17. juna 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio da sud obaveže tuženu da mu isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu preciziranom u tužbi, a koja je prouzrokovana teškom zaraznom bolešću-tularemijom od koje je obolio za vrijeme dok je bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Tužena je na traženje Osnovnog suda dostavila odgovor na tužbu 11. septembra 2009. godine. Iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je pripremno ročište u ovom predmetu bilo zakazano za 22. septembar 2009. godine, ali da nije održano, te da su nakon toga zakazana još četiri ročišta od kojih su tri održana.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 038819 08 P od 8. aprila 2010. godine. Stavom 1. presude obavezana je tužena da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do konačne isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2. presude odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade u iznosu preko dosuđenog. Stavom 3. odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu za period od početka liječenja pa do dana donošenja odluke. Stavom 4. obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do konačne isplate u roku od 30 dana. Stavom 5. odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu preko dosuđenog.

7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio pripadnik Vojske RS; da je u vrijeme dok je bio u službi (23. marta 1995. godine), u dobi od 36 godina, obolio od tularemije poznatije kao mišja groznica; da se oboljenje manifestiralo na način preciziran u presudi, zbog čega se apelant obratio za pomoć ljekaru koji ga je uputio na liječenje na infektivnu kliniku Kliničkog centra Banja Luka da bi se apelantu, nakon obavljenog liječenja, bolest opet vratila u oktobru 1995. godine; da se apelant nakon te bolesti, te preležanih hepatitisa i mononukleoze, teže kreće i da mu je utvrđena invalidnost od 80% po osnovu čega prima invalidninu. Osnovni sud je naveo i da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke, poimenično navedenih u presudi, utvrđen intenzitet i trajanje bola i straha koji je apelant trpio, a sve je precizirano u presudi; da je kod apelant nastupilo oštećenje koljena od 30% u vidu umanjenja sposobnosti i trajnog karaktera, kao i da navedena oboljenja nisu kod apelanta ostavila kao posljedicu naruženost. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da su čl. 200. i 203. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisani uvjeti i način naknade nematerijalne štete, te naveo i da se u pravilu naknada utvrđuje uzimajući u obzir stepen umanjenja životne aktivnosti kao posebnog osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, koja obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koja bi ostvarivao ili bi, po redovnom toku stvari u budućnosti izvjesno ostvario, jačinu trajanja posljedice te dobi i zanimanja oštećenog. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da je apelant prije oboljenja bio potpuno zdrav i bavio se sportom, da je obolio prilikom boravka u Vojsci RS, te cijeneći stepen umanjenja životne sposobnosti kao i uzimajući u obzir invalidninu koju apelant već prima, Osnovni sud je, na osnovu odredbi čl. 173. i

174. ZOO kojim je regulirana odgovornost po principu objektivne okolnosti, donio odluku kao u dispozitivu. Pri tom je Osnovni sud naveo i da je zateznu kamatu dosudio u skladu s odredbama člana 277. u vezi sa članom 186. ZOO, a odluku o troškovima postupka na osnovu priloženog troškovnika i u smislu člana 386. u vezi s članom 305. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Osnovni sud je osim toga istakao da je cijenio kao neosnovan apelantov prigovor u pogledu utvrđenog procenta umanjenja opšte životne sposobnosti a koje je, kako je apelant naveo, različitog stepena od onoga koji mu je priznat u upravnom postupku prilikom rješavanja o invalidnini. S tim u vezi, navedeno je da su vještaci, poimenično navedeni u presudi, pojasnili da je vještačenje izvršeno prema standardima koji se koriste prilikom vještačenja u ovakvoj vrsti spora i da se takvo vještačenje iskazuje u drugačijim parametrima od onih koji važe u upravnom postupku prilikom utvrđivanja invalidnosti, te da se invalidnost ne izjednačava sa stepenom umanjenja životne aktivnosti, kao i da se u ovakvim postupcima koriste posebne tablice koje definiraju postupak i način iskazivanja procenta umanjenja životne aktivnosti.

9. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 038819 10 Gž od 15. septembra 2010. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu 5. izreke tako da je tužena obavezana da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos veći od prvobitno dosuđenog, a koji je preciziran u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do konačne isplate, dok je odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosio na st. 2. i 3. prvostepene presude i u tom dijelu je osporenu presudu potvrdio. Presudom je odbijena žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u st. 1. i 4. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je navedeno da taj sud smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je tužena obavezana da apelantu naknadi nematerijalnu štetu preciziranu u presudi.

10. Navedeno je da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud prilikom određivanja stepena umanjenja životne sposobnosti trebao voditi računa o procentu invalidnosti koja je apelantu utvrđena kao ratnom vojnom invalidu. Okružni sud je naveo ratna vojna invalidnost predstavlja kategoriju tjelesnog oštećenja čiji se procenat i kategorija utvrđuju u upravnom postupku, a umanjenje ili gubitak opšte životne aktivnosti predstavlja vid neimovinske štete koji nastaje onda kada zbog tjelesne povrede kod povrijeđenog ili oboljelog nastupi nemogućnost funkcioniranja organa u cjelini ili jednog njegovog dijela, a što se manifestira kroz pojačane napore u vršenju životnih aktivnosti. Okružni sud je naveo da, s druge strane, invalidnina predstavlja naknadu za tjelesno oštećenje koju apelant prima u skladu sa Zakonom o pravima vojnih invalida, boraca i porodica poginulih boraca i koja ne isključuje pravo na naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, te da ta dva vida naknade ne isključuju jedan drugi.

11. Prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovani su apelantovi navodi vezani i za početak toka zatezne kamate na iznos dosuđene naknade za nematerijalnu štetu. Okružni sud je, naime, naveo da su kamate dosuđene pravilno i to shodno odredbama člana 277. ZOO jer je danom presuđenja utvrđena obaveza tužene i samim tim je tog dana dospjela na naplatu, a visina nematerijalne štete kao oblik satisfakcije se cijeni u skladu s mjerilima i kriterijima koji utiču na duševne patnje a koji su prisutni u vrijeme presuđenja. Okružni sud je naveo da je, međutim, osnovana apelantova žalba u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenih troškova postupka, te je prvostepenu presudu preinačio u tom dijelu na način preciziran u presudi, dok je neosnovana u dijelu u kojem je tražena naknada cjelokupnih troškova za vještačenje bez obzira na uspjeh u parnici budući da se, kako je obrazložio Okružni sud, prilikom dosuđivanja troškova postupka u obzir uzimaju cjelokupni troškovi nastali povodom parnice i njihovo dosuđivanje se vrši na osnovu uspjeha u parnici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te smatra i da odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine. Apelant smatra da su sudovi u upravnom postupku nesumnjivo morali voditi računa o utvrđenom stepenu invaliditeta, te da je svima jasno da se nematerijalna šteta ne može utvrđivati na osnovu tablica i mišljenja vještaka. Apelant smatra da su mu i zakonske zatezne kamate dosuđene nepravilno, te da su trebale biti dosuđene od dana kada je započeo liječenje jer je šteta tad i dospjela za naplatu, te da su mu i troškovi postupka nepravilno dodijeljeni jer mu je trebalo dodijeliti kompletan iznos troškova za vještačenje. Zbog navedenog smatra da je i diskriminiran u postupku. Apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju u iznosu od 3.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga iznesenih u svojoj presudi, te da je apelacija neosnovana.

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su navodi vezani za meritum predmeta neosnovanim, budući da je presuda donesena u skladu sa zakonom, ali da su tačni apelantovi navodi da je postupak trajao od 1999. godine.

V. Relevantni propisi

15. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 386. st. 1. i 2.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. st.1. i 2.

1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

2)Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog bola ili strana (nematerijalna šteta) Član 200.

1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 203.

Sud će na zahtjev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

Član 277. stav 1.

1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 038819 10 Gž od 15. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2010. godine a apelacija je podnesena 1. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da ni odluka u njegovom predmetu nije donesena u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava

23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili iznose nematerijalne štete koja pripada apelantu, zakonske zatezne kamate i troškove postupka pri tom se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi u svojim presudama, suprotno apelantovim navodima, dali jasnu distinkciju između pravila za utvrđivanje stepena invalidnosti i pravila za utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti, te da iz činjenica predmeta proizlazi da su prilikom utvrđivanja iznosa naknade nematerijalne štete apelantu odluke donijeli slijedom navedenih pravila i na osnovu odredbi ZOO koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode vezane za visinu dosuđene naknade nematerijalne štete smatra neosnovanim.

26. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odluku o početku toka zatezne kamate donijeli shodno odredbama čl. 186. i 277. ZOO, pri tom dajući obrazloženje za svoju odluku koje korespondira sa stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama donesenim povodom sličnih pravnih i činjeničnih pitanja, kao npr. u odlukama broj AP 3985/08 i AP 1590/10 (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine i AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja a ne od dana podnošenja tužbe, o čemu su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja.

27. S druge strane, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2141/05 od 20. oktobra 2006. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), također rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da su redovni sudovi, suprotno stavovima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH izraženom u Zaključku od 9. aprila 2003. godine (objavljenom u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 2002/2003), a koji se odnosi na primjenu čl. 186. i 277. ZOO, prema kojem zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe, apelantici u navedenom predmetu, iako je tražila kamatu od dana podnošenja tužbe, kamatu dosudili od dana preciziranja tužbenog zahtjeva. Pri tom je Ustavni sud naveo i da, u tom predmetu, za ovakav pravni stav nisu pruženi razumni i jasni razlozi, nego je proizvoljno i suprotno članu 21. Zakona o Vrhovnom sudu FBiH, kojim se propisuje da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjeljenja obavezujuće za sva vijeća u sastavu sudskog odjeljenja, donesena osporena odluka.

28. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tražio zakonsku zateznu kamatu od dana početka liječenja a ne od dana podnošenja tužbe, te da su redovni sudovi dali obrazloženje zašto apelantu ne pripada zakonska zatezna kamata od tog dana ističući da je nastanak nematerijalne štete utvrđen tek donošenjem prvostepene presude a ne danom početka liječenja. S obzirom na navedeno, te kako u konkretnom slučaju o predmetu i nije bilo odlučivano pred Vrhovnim sudom FBiH čime bi primjena navedenog stava bila obavezna, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

29. Neosnovanim Ustavni sud smatra i apelantove navode o pogrešno dosuđenim troškovima postupka koji su se ticali izvršenog vještačenja, a koji su dosuđeni u procentu koji je u skladu s procentom uspjeha u parnici. Naime, iz naprijed citiranih relevantnih zakonskih odredbi (član 386. ZPP) proizlazi da sud troškove dosuđuje u odnosu na cjelokupnu parnicu i uspjeh u odnosu na uspjeh u parnici, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

B) Pravo na suđenje-razumnom roku

30. Apelant nadalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1999. godine.

a) Relevantni principi

31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

32. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav

1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant tužbom pokrenuo pred Osnovnim sudom 17. juna 1999. godine, a da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 15. septembra 2010. godine. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak trajao ukupno 11 godina i tri mjeseca, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila naknada nematerijalne štete zbog oboljenja u vrijeme kada je apelant bio pripadnik Vojske RS. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

35. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud postupak po apelantovoj tužbi započeo tek nakon 10 godina od dana podnošenja tužbe te da je, nakon toga, postupak na obje sudske instance okončan za svega godinu dana. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je Osnovni sud bio punih 10 godina neaktivan u apelantovom predmetu, što taj sud i ne sporni u svom odgovoru na apelaciju pri tom ne dajući nikakav argumentiran razlog za svoje nepostupanje u predmetu koji nije naročito složen. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

37. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na nediskriminaciju

38. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što mu je dosuđen manji iznos naknade za nematerijalnu štetu od onog koji je očekivao. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava te kako apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Pitanje naknade nematerijalne štete

41. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio, zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

42. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te posljedice postupka, kao i činjenicu da je apelacija podnesena nakon okončanja predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi odluke u pogledu visine dosuđene naknade za pretrpljenu štetu, u vezi s početkom toka zakonske zatezne kamate i u vezi s dosuđenim troškovima postupka, donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO i ZPP i kada su pri tom dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete na dvije sudske instance trajao preko 11 godina.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

46. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.

47. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4670/10 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio