Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5503/10 (B. Đ.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5503/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5503/10, rješavajući apelaciju Bože Đukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Đukanovića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 03 0 V 000815 10 Gž od 29. oktobra 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Božo Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 8. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 V 000815 10 Gž od 29. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Milene Zekan (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača) zatraženo je 23. septembra 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. oktobra 2010. godine, a protivnica predlagača 4. oktobra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 7. i 17. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio prijedlog za fizičku diobu nekretnina upisanih u PL broj 305. k.o. Zvornik, i to dvorište i kuća (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) na kojim je s Milenom Zekan upisan sa dijelom ½. Apelant je predložio diobu stambenog objekta po ½ po bruto površini objekta. Protivnica predlagača u odgovoru na prijedlog je izjavila da ne pristaje na predloženi način diobe zbog nefunkcionalnosti jer bi dobila neupotrebljivu stambenu jedinicu.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 83 0 V 000815 08 V od 20. augusta 2010. godine izvršena je dioba predmetnih nekretnina na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja. Istim rješenjem je obavezan apelant da izgradi pregradni zid u prizemlju i potkrovlju sporne zgrade u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti rješenja. Sastavni dio rješenja su skice vještaka građevinske struke Dragana Jevtića od 2. novembra 2009. godine označene kao „bruto podjela objekta“ i skica vještaka geodetske struke od 1. jula 2010. godine označena kao skica broj 2.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je prilikom diobe vodio računa, koliko je to bilo moguće, o činjenici da su predmet diobe nekretnine koje su stranke naslijedile rješenjem o nasljeđivanju i po kojem im pripada po ½. Podjela objekta je izvršena tačno po jednu polovinu po bruto površini objekta, čime su stranke dobile iste površine kao stambeni prostor i iste površine zemljišta pod objektom. Diobom zemljišta ispred i iza objekta prema bruto podjeli objekta dobivena je prava linija i ona se poklapa s diobom zemljišta pod objektom. Podjelu objekta i zemljišta prema faktičkom stanju, odnosno po neto korisnoj površini objekta koju je vještak predložio u svom nalazu sud je smatrao lošim rješenjem za stranke u postupku, s obzirom da je apelant nezadovoljan postojećim stanjem jer soba broj 3 ima površinu 17 m² i nalazi se u prizemlju i koristila ju je protivnica predlagača, a apelant je u potkrovlju koristio 10,96 m² prostora i zadržavanjem faktičkog stanja ne bi bio podijeljen tavanski prostor koji nije uređen. Okolnost da protivnica predlagača diobom zemljišta dobiva veću površinu te neuređeni tavanski prostor po mišljenju suda na izvjestan način predstavlja kompenzaciju što je diobom izgubila (dio sobe broj 3), dok će apelant o svom trošku izgraditi pregradni zid u prizemlju i potkrovlju čime će sudionici imati veće mogućnosti eventualnog prometa svojih dijelova nekretnina.

9. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepenog rješenja izjavio protivnik predlagača Okružni sud je rješenjem broj 83 0 V 000815 10 Gž od 29. oktobra 2010. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenja tako što je odbio prijedlog apelanta da se izvrši fizička dioba predmetnih nekretnina koje su naznačene u dispozitivu prvostepenog rješenja. Obavezan je apelant da protivnici predlagača nadoknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 451,00 KM.

10. Žalbene navode protivnice predlagača da je nepravično dozvoljena fizička dioba po tzv. principu „bruto površine“ jer na taj način dobiva znatno manju korisnu izgrađenu stambenu površinu u kući u odnosu na apelanta (korisna izgrađena stambena površina za protivnicu predlagača iznosi 34,908 m² a za apelanta 50,067 m²) i da bi morala uložiti 7.580,00 KM radi stvaranja korisne stambene površine, Okružni sud je smatrao osnovanim. Iz podataka spisa, kako je pojasnio sud, proizlazi da u predmetnoj zgradi ne postoje dvije nezavisne funkcionalne stambene cjeline koje bi bile podjednake vrijednosti u skladu sa nespornom činjenicom da su stranke suvlasnici na predmetnoj zgradi sa dijelom ½. Prema stavu Okružnog suda neprihvatljivo je da se prvostepenim rješenjem određuje da će apelant o svom trošku izgraditi pregradni zid u sobi broj 3. u prizemlju i u potkrovlju da bi se formirale dvije jednake stambene cjeline po bruto površini. Naime, kako dalje navodi sud, u sudskoj praksi je zauzet stav da se rješenjem o fizičkoj diobi ne može određivati da se izvrše određeni građevinski radovi na zgradi da bi se omogućila fizička dioba zgrade srazmjerno veličini suvlasničkih dijelova suvlasnika, odnosno da se može odrediti fizička dioba zgrade samo kada postoje dijelovi zgrade kao posebne nezavisne funkcionalne stambene cjeline čija vrijednost odgovara vrijednosti suvlasničkih dijelova suvlasnika na zgradi. Ne postoji osnov da se izvrši dioba zgrade na način kako je određeno dispozitivom prvostepenog rješenja, pa je Okružni sud zaključio da se shodno tome iz istih razloga na navedeni način ne može vršiti ni dioba zemljišta koje sa zgradom čini jednu funkcionalnu cjelinu.

11. Vezano za diobu preostalog zemljišta, Okružni sud smatra da se na osnovu podataka u spisu ne bi moglo zaključiti da je moguća fizička dioba tog zemljišta tako da se formiraju dvije parcele umjesto postojeće jedne. Naime, vještak građevinske struke je paušalno naveo da je moguća fizička dioba zemljišta, a prvostepeni sud je propustio da zatraži da se geometar izjasni na okolnosti da li je prema urbanističkom planu dozvoljeno formiranje dvije nove parcele za predmetno zemljište, da identifikuje to zemljište po podacima starog katastarskog premjera, a sve to da bi se rasvijetlilo da li se radi o gradskom građevinskom zemljištu i da li parcele za to zemljište mogu biti predmet cijepanja, te ko je upisan s pravom svojine ili drugim pravom s određenim udjelom na spornom zemljištu u staroj zemljišnoj knjizi. Međutim, s obzirom da iz navedenih razloga ne postoji osnov da se odredi fizička dioba sporne zgrade i zemljišta kao jedne cjeline, Okružni sud smatra da nema potrebe da se poduzimaju naznačene radnje. Na kraju Okružni sud navodi da okolnost da je protivnik predlagača vršio određene radove na dijelu zgrade koji posjeduje bez apelantove saglasnosti sama po sebi ne sprječava apelanta da prijedlogom traži civilnu diobu predmetne zgrade i zemljišta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza te proizvoljnoj primjeni Zakona o vanparničnom postupku. Navodi da je Okružni sud pogrešno ocijenio nalaz vještaka geodetske i građevinske struke koji su se jasno izjasnili da je moguća podjela kako u građevinskom smislu tako i s aspekta cijepanja parcela. Smatra da je „onemogućen da ostvari svoje pravo na diobu“ i da sud nije mogao odbiti njegov prijedlog za diobu nekretnina „već preinačiti i izvršiti diobu prema svojoj ocjeni ali tek nakon ponovo izvedenih dokaza“. Navodi da je „onemogućen da izdvoji svoj suvlasnički dio i slobodno raspolaže sa svojom imovinom na kojoj ima pravo svojine“.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana te posebno ističe da je apelant isključivo tražio fizičku diobu predmetnih nekretnina (a ne civilnu diobu), a da je fizička dioba nemoguća iz razloga navedenih u obrazloženju presude. Apelant ima mogućnost da podnese prijedlog za civilnu diobu predmetnih nekretnina i da se na taj način riješi pitanje diobe.

14. U odgovoru na apelaciju protivnica predlagača je istakla da je apelacija neosnovana i predložila da se kao takva odbije.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o vanparničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) relevantne odredbe glase:

Član 173.

(1)Postupak diobe stvari i imovine u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike.

(2)Prijedlog sadrži sve podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika. Za nepokretnost moraju se navesti zemljišnoknjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu svojine, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima kao i o posjedu nepokretnosti.

(3)Prijedlog se podnosi sudu na čijem području se stvar ili imovina nalazi, a ako se stvari ili imovina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Član 177.

(1)Ako lica iz člana 176. ovog zakona ne postignu poravnanje o uvjetima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kad je to nužno, i vještačenje, pa će na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili imovine u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i lica koja po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo.

(2)Pri odlučivanju kome treba pripasti određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba pripasti tom suvlasniku. (3)Ako se dioba stvari ima izvršiti njenom prodajom, prodaja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku.

Član 178.

(1)Rješenje o diobi sadrži: predmet, uvjete i način diobe, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđene diobom.

(2)Rješenjem o diobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 83 0 V 000815 10 Gž od 29. oktobra 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. novembra 2010. a apelacija je podnesena 10. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60. dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

20. Apelant osporava odluku Okružnog suda, tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

23. U konkretnom slučaju vanparnični postupak je vođen radi „fizičke diobe nekretnina“, u vezi s čim Ustavni sud smatra da se, u pogledu pitanja primjenjivosti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, može mutatis mutandis primijeniti njegova ranija praksa koja u relevantnom dijelu glasi: ...u vanparničnom postupku pojavio se «spor» koji se tiče načina podjele imovine, a odnosi se na pitanje da li je moguća fizička dioba ili je jedina opcija prodaja nekretnine. Ustavni sud smatra da odluka o ovom «sporu» može imati odlučujući utjecaj na neka druga građanska prava apelanta (npr. pravo na dom), te da je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 264/07 od 3. jula 2009. godine, stav 31. objavljeno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba)... Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

24. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu Zakona o vanparničnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05).

25. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala i da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Okružni sud je preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantov prijedlog da se izvrši fizička dioba predmetnih nekretnina jer je iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom ocijenio da u spornoj zgradi ne postoje dvije nezavisne funkcionalne stambene cjeline koje bi bile podjednake vrijednosti u skladu s činjenicom da su stranke suvlasnici s udjelima od po ½. Okružni sud je također obrazložio da je sudska praksa zauzela stav da se rješenjem o fizičkoj diobi ne može određivati da se izvrše određeni građevinski radovi na zgradi da bi se omogućila fizička dioba zgrade srazmjerno veličini suvlasničkih dijelova, odnosno da se može odrediti fizička dioba samo kada postoje dijelovi zgrade kao posebne nezavisne funkcionalne stambene cjeline čija vrijednost odgovara vrijednosti suvlasničkih dijelova suvlasnika na zgradi. Sud je posebno naglasio da okolnost što je protivnica predlagača vršila određene radove na dijelu zgrade koji posjeduje ne sprečava apelanta da prijedlogom traži civilnu diobu zgrade i zemljišta.

26. Ustavni sud ukazuje da u slučaju kada fizička dioba zgrade nije moguća sud može na zahtjev suvlasnika, ukoliko to okolnosti slučaja opravdavaju, odlučiti da stvar pripadne jednom suvlasniku pošto drugim suvlasnicima isplati vrijednost njihovih dijelova u roku koji sud odredi a na prijedlog suvlasnika fizička dioba nedjeljive zgrade može se izvršiti prodajom ako nema zahtjeva da zgrada pripadne jednom od suvlasnika. U konkretnom slučaju u zgradi koja je predmet fizičke diobe apelanta i protivnice predlagača ne postoje dvije nezavisne funkcionalne stambene cjeline čija vrijednost odgovara vrijednosti suvlasničkih dijelova sa po ½. S obzirom da stranke u postupku nisu predložile da sporna zgrada pripadne jednom od suvlasnika pošto se drugom isplati vrijednost njegovog dijela niti je apelant predložio prodaju nekretnina - civilnu diobu, Okružni sud je donio rješenje kojim je odbio prijedlog da se izvrši fizička dioba nekretnina. Ustavni sud napominje da, kada suvlasnik traži fizičku diobu stvari koja nije moguća a nijedan suvlasnik ne traži prodaju stvari (civilnu diobu), redovni sud bi prekoračio zahtjev ukoliko bi odredio prodaju - civilnu diobu. U konkretnom slučaju, s obzirom da fizička dioba nekretnina nije moguća apelant ima mogućnost da u skladu s odredbom člana 177. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku predloži prodaju nekretnina koja će se dozvoliti i izvršiti po odredbama Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće izvršiti fizičku diobu nekretnina na način kako je izvršio prvostepeni sud, te da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da Okružni sud nije na arbitraran način primijenio odgovarajuće pozitivne zakonske odredbe i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelantovih prava na pravično suđenje. U rješenju su navedeni potrebni razlozi za njegovo donošenje i dato je detaljno jasno i iscrpno obrazloženje odluke. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijane odluke.

27. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na štetu apelanta i kada obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da, iz istih razloga, nije prekršeno ni pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5503/10 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio