Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3878/10 (A. L.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3878/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3878/10, rješavajući apelaciju Aleksandra Labusa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Labusa, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002240 10 Kž 3 od 15. juna 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 002240 09 K od 5. marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksandar Labus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002240 10 Kž 3 od 15. juna 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002240 09 K od 5. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 8. novembra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 14. novembra 2012. godine, Okružni sud 23. novembra 2012. godine i Okružno tužilaštvo 21. novembra 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovom punomoćniku 24. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Optužnicom Okružnog tužilaštva broj KT-II-188/09 od 12. novembra 2009. godine, apelantu, D. R. i E. L. je stavljeno na teret da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometlj opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS). U toku glavnog pretresa D. R. i E. L. su priznali krivicu prema navodima optužnice, pa je postupak protiv njih razdvojen i posebno dovršen. Apelantu je na pretresu od 3. marta 2010. godine stavljeno na teret da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS.

7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 002240 09 K od 5. marta 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Na glavnom pretresu su izvedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane, a apelant je tokom cijelog postupka negirao da je počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je, cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te dovodeći ih u vezu s navodima odbrane, na nesumnjiv način utvrdio da se u apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja krivičnog djela koje je apelant počinio u vrijeme i na način naveden u izreci presude. Naime, iz materijalnih dokaza (predmeta oduzetih od apelanta) i hemijskog vještačenja oduzetih predmeta, Okružni sud je utvrdio da je ispitan uzorak biljne materije, da sadrži psioaktivnu supstancu tetrahidrokanabinol i da je smeđi prah koji je oduzet od apelanta i dostavljen na vještačenje opojna droga heroin, a upresovana biljna materija opojna droga marihuana. Veći broj svjedoka optužbe, koji su potvrdili da su u ljeto 2009. godine bili heroinski ovisnici i ukazali od koga su nabavljali drogu, su svoje iskaze promijenili na glavnom pretresu istakavši da su ih inspektori natjerali da daju takve izjave. Zbog toga je Okružni sud, provjeravajući te navode, u svojstvu svjedoka saslušao kriminalističke inspektore V. M. i O. S. čijim je iskazima poklonjena vjera jer su identični i ubjedljivi, a osim toga radi se o ovlaštenim službenim licima koji su profesionalci u svojoj struci. Apelantova odbrana u toku postupka nije osporila činjenicu da je kod apelanta pronađena droga heroin i marihuana u količinama koje su navedene u izreci presude, ali je tokom postupka nastojala dokazati da je apelant drogu kupio i držao za vlastite potrebe, s obzirom da je on heroinski ovisnik. Radi dokazivanja navedene činjenice, Okružni sud je u svojstvu svjedoka saslušao apelanta i svjedoka D. R. nakon čega je utvrđeno, suprotno tvrdnji odbrane, da je heroin vagan u apelantovoj kući te su apelantovi navodi da je drogu vagao za ličnu upotrebu ocijenjeni kao netačni i nelogični. Okružni sud je nakon analize svih izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrdio da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS u vrijeme i na način naveden u izreci presude. Apelant je, kako je zaključio Okružni sud, krivično odgovoran jer nema osnova koji bi dovodili u pitanje ili isključivali njegovu krivičnu odgovornost, a u pogledu njegove vinosti (subjektivnog odnosa prema izvršenju krivičnog djela) sud je utvrdio da je krivično djelo počinio s direktnim umišljajem, jer je u potpunosti bio svjestan i htio je izvršenje krivičnog djela. Navedeno je da se apelantov umišljaj sastoji u svijesti da neovlašteno stavlja u promet supstance za koje je nesumnjivo znao da su proglašene za opojne droge, a takođe je bio svjestan da u radnjama izvršenja ovog krivičnog djela učestvuje više lica, dakle bio je svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu krivične sankcije, nalazeći da će se kaznom zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci postići svrha kažnjavanja kako u pogledu specijalne tako i u pogledu generalne prevencije u smislu odredbe člana 28 KZ RS.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 002240 10 Kž 3 od 15. juna 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je uopšten stav žalbe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer se krivično djelo proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS koje je apelantu stavljeno na teret sastoji u tome da ga je izvršilo više lica. Stoga, kriminalna aktivnost svjedoka D. R. koji je opojnu drogu nabavljao od apelanta i dalje je prodavao trećim licima nije irelevantna već predstavlja odlučnu činjenicu u ovom predmetu, s obzirom na ukupnu aktivnost ovih lica u vršenju predmetnog krivičnog djela. Osim toga, suprotno tvrdnjama iz žalbe, prvostepeni sud je pažljivo cijenio sve izvedene dokaze i dovodio ih u međusobnu vezu, te na osnovu takve analize donio zaključke kojima je nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da s pravom nije prihvaćena teza odbrane da je droga pronađena kod apelanta služila za njegove lične potrebe jer je u suprotnosti s iskazima svjedoka V. G. i N. L. koji ga direktno terete, a osim toga i način pakovanja droge i vaga koja je oduzeta od apelanta ukazuju da apelant nije bio samo konzument sporne droge već i trgovac. Zbog navedenog, Vrhovni sud je apelantovu žalbu ocijenio neutemeljenom i prvostepenu presudu potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). S tim u vezi je naveo da su pobijane presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, nedostatku analize provedenih dokaza i izvođenju pravilnog zaključka, što je po apelantovom mišljenju posljedica proizvoljnog zaključka suda prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica. Apelant smatra da su osporene presude proizvoljne i da iz provedenih dokaza nije moglo da se zaključi da je kriv za krivično djelo za koje je osuđen, zbog čega je povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, obrazloženje presude po apelantovom mišljenju ne zadovoljava minimalne zahtjeve pravičnog suđenja niti ispunjava zahtjeve brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presuda protiv koje je apelant izjavio apelaciju sadrži razloge i u skladu je s odredbama Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije.

11. Okružni sud je naveo da apelant pobija činjenične navode i primjenu materijalnog prava, a da su činjenice na kojima je zasnovana presuda jasno navedene u presudi pa je ocijenjeno da bi bilo suvišno obrazlaganje ovog dijela apelacije. Okružni sud smatra da su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva apelantova prava koja mu garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija, te da nije došlo do kršenja apelantovih prava koja je naveo u apelaciji.

12. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije već iznošeni u žalbi protiv prvostepene presude, da je apelantu tokom postupka bilo omogućeno korišćenje svih procesnih prava, da je imao dvostepeni sudski postupak, da su sudovi izveli sve predložene dokaze i pravilno ih cijenili, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03. 108/04, 37/06 i 70/06) u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:

Član 28.

U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona Član 37. stav 1.

Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavauće i otežavajuće okolnosti) a naročito stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djeo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

Član 224. st. 1. i 2.

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje ovog djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08, Prečišćeni tekst, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 287.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 291.

(1) Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga.

(2) Ukoliko stranke i branilac nemaju novih dokaznih prijedloga ili prijedlozi budu odbijeni, sudija, odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.

Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključke je li neka činjenica dokazana.

Član 296.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002240 10 Kž 3 od 15. juna 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 9. septembra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

19. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. […]

21. Ustavni sud prije svega konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Dakle ishod postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenljiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita jesu li osporenim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje na koja je apelacijom ukazano.

22. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza, presumpciju nevinosti i kršenje principa in dubio pro reo.

23. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. U kontekstu navedenog, razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, odnosno Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procjene. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnim postupku RS, u kom odredba člana 295 glasi: Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana, pa čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza oslobođena je pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

25. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, odnosno da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen. Naime prvostepeni sud je, suprotno navodima apelacije, posebno naglasio da su iskazi svjedoka optužbe promijenjeni na glavnom pretresu i iz tog razloga provjereni ocjenom iskaza svjedoka – kriminalističkih inspektora koji su zajedno saslušavali svjedoke optužbe, a osim toga svi iskazi svjedoka (optužbe i odbrane) su cijenjeni u kontekstu materijalnih dokaza i hemijskog vještačenja predmeta oduzetih od apelanta. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, naveo iscrpnu argumentaciju iz koje proizilazi da su navodi iz apelantove žalbe paušalni i da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo jasne razloge zbog kojih je vjerovao iskazima svjedoka kriminalističkih inspektora, te da je prvostepena presuda osim na iskazima svjedoka zasnovana i na materijalnim dokazima.

26. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu presudu, na koje je Vrhovni sud u potpunosti odgovorio, niti apelant navodi i jednu posebnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su svi navodi apelanata koji se odnose na navodno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

28. U vezi s apelantovim navodima da je u postupku koji je protiv njega vođen povrijeđen princip iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su sudovi ocijenili provedene dokaze i, na osnovu toga, primijenili materijalno pravo, u kom pogledu je izvršena analiza u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti iz bilo čega može da se utvrdi da je sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovani.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada su nadležni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo i kada je nakon sveobuhvatne analize dokaza, pojedinačno i međusobnoj vezi, jasno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen na kaznu zatvora

32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3878/10 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio