Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4459/10 (D. S.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Djelotvoran pravni lijek
- Miješanje u pravo na dom
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4459/10
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4459/10, rješavajući apelacije Dragana Savovića i Nemanje Ćećeza, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobar 2013. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Dragana Savovića i Nemanje Ćećeza, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011 0 K 09- 000 001-p od 31. decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Savović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4459/10.
2. Nemanja Ćećez (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 23. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv istih presuda koje su navedene u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4584/10. Apelant je 25. januara 2011. godine dostavio dopunu apelacije. S obzirom da apelacija nije sadržavala punomoć za zastupanje u smislu člana 19 stav 6 Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 15. januara 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 29. januara 2013. godine dostavio traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije kojim su osporene iste presude, odnosno koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 4459/10, AP 4584/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4459/10.
4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu:Tužilaštvo) u oba predmeta je zatraženo 15. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. januara 2013. godine, Okružni sud 1. februara 2013. godine a Tužilaštvo 4. februara 2013. godine.
6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. februara 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine prvoapelant, drugapelant i ostali optuženi proglašeni su krivim što su u periodima i na mjestima preciziranim u presudi počinili radnje takođe precizirane u presudi čime su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina a drugoapelant na kaznu zatvora od šest godina. Na osnovu člana 44 stav 1 KZ RS, u izrečenu kaznu zatvora prvoapelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3, u vezi s članom 96 stav 2 tač. a), e) i ž) i stavom 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), drugoapelant je s ostalim saoptuženim obavezan da solidarno naknade troškove postupka, paušala i branitelja po službenoj dužnosti, plate iznos preciziran u presudi osim prvoapelanta koji je oslobođen obaveze plaćanja troškova. Na osnovu člana 62 st. 1 i 2 KZ RS i člana 224 stav 5 istog zakona, od prvoapelanta i saoptuženog poimenično navedenog u presudi, oduzeta je droga u vrsti i količini takođe preciziranoj u presudu.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni, između ostalog, utvrđeno da su prvoapelant i drugoapelant s licima poimenično navedenim u presudi bili pripadnici zločinačkog udruženja koje je organizovao i kojim je rukovodio Nikola Šaraba; da je prvoapelant, u periodima i na mjestima preciziranim u presudi, po nalogu organizatora zločinačkog udruženja, od lica poimenično navedenih u presudi vršio primopredaju i prodaju opojne droge kokaina u količinama takođe preciziranim u presudi, kao i da je drogu skrivao u automobilu i svojoj kući, a koja je pronađena prilikom pretresa te kuće i pomoćnih objekata na lokaciji navedenoj u presudi, a koji su obavljeni u više navrata. Takođe je utvrđeno da je i drugoapelant, po nalogu istog lica, vršio preprodaju kokaina na mjestima, u periodima i količinama preciziranim u presudi.
10. Zatim, Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, među kojima su bili i saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, nalazi i mišljenje vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica i CD-multimedija, kao i oduzetog praha za koji je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi kokain, uvid u listing dolaznih i odlaznih poziva koje je dostavio Telekom Srpske a.d. Banja Luka, i u naredbe Okružnog suda u Trebinju i CJB Trebinje, kao i saslušanja pojedinih saoptuženih a koji su svi registrovani u posebnim folderima preciziranim u presudi.
11. Zatim, Okružni sud je istakao da je shodno članu 147 stav 13 KZ RS zločinačka organizacija udruženje najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnog djela. Navedeno je i da zločinačku organizaciju, koja je osnov pojma organizovanog kriminala, odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza tokom cijelog inkriminisanog perioda, evidentno da postoji dobro organizovana grupa (iako nema konkretnih dokaza o pristupanju saoptuženih u zločinačku grupu) koja je organizovano djelovala s ciljem da vrši krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojne droge, te da postojanje zločinačke organizacije, čiji su pripadnici-saoptuženi zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo na šta, prije svega, upućuje način izvršenja krivičnih djela, brojnost preduzetih radnji kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje, te činjenica da su sve akcije i radnje bile tačno određene i unaprijed isplanirane pod rukovodstvom organizatora udruženja Nikole Šarabe čijih su se uputstava i naloga svi saoptuženi disciplinovano pridržavali. Navedeno je i da je nesporno da su se u najvećem dijelu svi saoptuženi poznavali, da ih je većina iz istog mjesta, a što nije neophodno da bi bio ispunjen uslov postojanja zločinačke organizacije, već je neophodno da postoji svijest svih članova udruženja da postoje drugi članovi i njihov zadatak u okviru organizacije, a što je u konkretnom slučaj.
12. Shodno obrazloženju Okružnog suda, na održanim pretresima izveden je i dokaz preslušavanjem audio zapisa presretnutih telefonskih razgovora svih optuženih a taj dokaz je, kao i svi ostali, pribavljen na osnovu naredbi CJB i Okružnog suda u Trebinju, preciziranih u presudi u okviru posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija koje su predviđene odredbama čl. 115 do 128 ZKP RS. Navedeno je da niko do saoptuženih nije osporio da mu pripada glas koji se čuje na audio zapisu i koji je registrovan u transkriptima i nisu osporavali sadržaj preslušanih razgovora. Okružni sud je istakao da su svi saoptuženi pokušali da uvjere sud da se radi o sasvim drugim stvarima a ne o prodaji, kupovini, čuvanju i pakovanju opojne droge, a što taj sud nije prihvatio budući da je sadržina preslušanih razgovora potkrijepljena svim ostalim provedenim dokazima između kojih su i iskazi saslušanih svjedoka poimenično navedenih u presudi, a koji su detaljno interpretirani u presudi. Sud je naveo da je očekivano da počinioci ovakvog krivičnog djela prilikom međusobne telefonske komunikacije ne pominju drogu nego se služe drugim prethodno dogovorenim terminima, jer je logično i očekivano da je takvo nešto dogovoreno s ciljem da se onemogući organima gonjenja da ih otkriju na šta, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje i činjenica da su i sami saoptuženi prilikom razgovora upozoravali svoje sagovornike da govore u šiframa upozoravajući da je moguće da se njihovi telefoni prisluškuju.
13. Okružni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju izvršeni i vještačenje sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od saoptuženih, a sve po osnovu naredbi Specijalnog tužilaštva. Navedeno je da su izvršeni i pretresi u skladu s izdatim naredbama suda prilikom kojih su pronađeni i oduzeti nepoznati prah i staklena bočica, kao i tri uzorka praha bijele boje upakovanog u PVC kesice za koje je, na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva, izvršeno vještačenje i utvrđeno da je u oduzetoj praškastoj materiji prisutan kokain. Prema obrazloženju presude, kokain se nalazi na važećoj listi opojnih droga (tabela 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom, pod rednim brojem 52, koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/06) čiji je promet zakonom ograničen a za čije držanje i promet nesumnjivo saoptuženi nisu imali ovlašćenje. Takođe je navedeno da je prilikom pretresa pronađena i eksplozivna naprava čije je vještačenje povjereno Kriminalističko-tehničkom centru MUP-a RS i za koju je utvrđeno da se radi o eksplozivnoj klasičnoj napravi sačinjenoj od vojnog eksploziva pentrita, vrlo velike razorne moći, koja se aktivira pomoću mobilnog telefona ali da ona nije mogla da se aktivira zbog toga što provodnici elektro-detonatorske kapisle nisu bili spojeni na odgovarajuće elektronske elemente.
14. Okružni sud je, takođe, u presudi detaljno interpretirao izjave brojnih svjedoka te obrazložio, za svaku izjavu posebno, da li je taj sud prihvata ili ne i iz kojih razloga. Za svjedoke takođe poimenično navedene u presudi, istaknuto je da u njihove izjave hronološki i sadržajno bitne i u potpunosti u saglasnosti s ostalim materijalnim dokazima, kao i da je taj sud u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka Dragana Jelića koji je, kako je naveo Okružni sud, i sam pripadao istom zločinačkom udruženju i iz kojeg je izašao budući da je kao otac troje maloljetne djece shvatio i svjedočio na koji je način kokain poguban za mlade ljude. Osim toga, Okružni sud je u odnosu na prigovore branitelja apelanata vezane za ovog svjedoka, koji je sklopio sporazum sa Tužilaštvom i protiv kojeg je postupak razdvojen, naveo da te navode nije mogao da prihvati jer je iskaz tog svjedoka u cijelosti u saglasnosti s preslušanim transkriptima telefonskih razgovora, djelom i s iskazom svjedoka poimenično navedenog u presudi i drugim dokazima, te i zbog činjenice da je taj svjedok odbio da svjedoči protiv onih saoptuženih s kojima nije imao direktne kontakte. Navedeno je i da je vrijednost i vjerodostojnost tog iskaza sud cijenio u skladu s odredbama člana 295 stav 2 ZKP RS, imajući u vidu i sve ostale dokaze provedene u postupku.
15. Okružni sud je u vezi s pozivanjem prvoapelanta na postupak u predmetu broj 71 0 K 01 7955 08 K, u kom je tokom pretresa vozila kojim je upravljao apelant pronađena droga u količini preciziranoj u presudi, i u postupku u kom je donesena presuda od 1. jula 2008. godine kojom je Nikola Šaraba pravosnažno osuđen zbog krivičnog djela iz člana 224 stav 1 KZ RS a protiv prvoapelanta postupak obustavljen, naveo da je pozivanje na ovaj predmet kao presuđenu stvar neosnovano budući da postupak protiv apelanta nije pravosnažno okončan nego obustavljen. Okružni sud je takođe detaljno naveo brojeve i datume naredbi ovlašćenih lica na osnovu kojih je izvršeno pretresanje prvoapelantove kuće, te istakao da su prilikom tih pretresa oduzeti predmeti precizirani u presudi, za koje su izdate odgovarajuće potvrde, kao i da su sačinjeni zapisnici prilikom svakog pretresa, a sve u skladu sa odredbama ZKP kojima je regulisan postupak pretresa i oduzimanja predmeta. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je uz primjenu preciziranih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti za svakog od apelanata posebno, donio presudu kao u dispozitivu.
16. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih saosuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je žalbe djelimično uvažio u odnosu na apelante tako da je za prvoapelanta preinačena prvostepena presuda tako što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci u koje mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi; djelimično je uvažena i žalba drugoapelanta, tako da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina.
17. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su prvoapelant i ostali saoptuženi, poimenično navedeni u presudi, prvostepenu presudu pobijali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, te odluke o kaznama koje su im izrečene dok su prvoapelant i drugoapelant prvostepenu presudu pobijali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a drugoapelant i zbog odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su žalbeni navodi koji su se odnosili na povredu odredaba krivičnog postupka neosnovani, budući da su u osporenoj presudi, kako je naveo Vrhovni sud, dati razlozi o odlučnim činjenicama o tome da su svi saoptuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Vrhovni sud je naveo i da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa, osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je, prema navodima Vrhovnog suda, kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja, a teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka.
18. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni neki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda pravilnim pristupom vijeće je odbilo određene prijedloge branitelja apelanata kao nepotrebne u smislu člana 278 stav 2 ZKP RS i dalo razloge u obrazloženju rješenja zbog kojih odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da zaključi da je ponuđeni, odnosno predloženi dokaz nepotreban ili nedozvoljen, i da ga odbije.
19. Zatim, a u vezi sa žalbenim navodima prvoapelanta kao i ostalih saoptuženih koji su se odnosili na nezakonito pribavljene dokaze, Vrhovni sud je naveo da je članom 10 ZKP RS-Prečišćeni tekst, propisano šta se smatra nevaljanim dokazima, te da iz stanja spisa proizilazi da u konkretnom slučaju niti jedan dokaz ne može da bude smatran nevaljanim. Osim toga, a u vezi sa zakonitošću pribavljanja listinga telefonskih razgovora i vještačenja MUP-a RS, odnosno državnog organa, Vrhovni sud je istakao da je iz spisa predmeta utvrdio da postoji naredba Okružnog suda, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kpp-08-000 054-p od 18. novembra 2008. godine kojom je naloženo operaterima M:tel Telekomunikacije Republike Srpske da dostave listinge svih odlaznih i dolaznih poziva za nabrojane SIM kartice, na osnovu čega su traženi listinzi dostavljeni Okružnom sudu, zatim da postoji i 16 naredbi za pretresanje, 23 zapisnika o pretresanju, uz isto toliko potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, 12 fotodokumentacija, kao i tri zapisnika o vaganju i dr. Shodno obrazloženju Vrhovnog suda, pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje je određena ova istražna radnja. Vrhovni sud je takođe naveo da je u svakom konkretnom slučaju naredba o određivanju posebnih istražnih radnji i u odnosu na prvoapelanta donesena na obrazložen prijedlog tužioca, a sve shodno odredbama ZKP RS kojim je regulisano pitanje posebnih istražnih radnji. Zatim, Vrhovni sud je istakao da su tvrdnje apelanata da je zbog načina vođenja postupka povrijeđeno njihovo pravo na privatnost i da su indicije do kojih se došlo putem telefonskih razgovora u kontradiktornosti s dokazima u spisu, ostale uopštene i nekonkretizovane.
20. U odnosu na navode prvoapelanta, drugoapelanta i ostalih saoptuženih o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio sve krucijalne činjenice iz kojih jasno proizilazi krivica apelanata za počinjenje djela koja su im stavljena na teret, te da je navedena utvrđenja i pravne stavove prvostepeni sud obrazložio na način koji prihvata i taj sud zbog čega Vrhovni sud ove žalbene navode apelanata smatra neosnovanim. Vrhovni sud je istakao i da su u osporenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, provedenim dokazima kao i posebno o iskazima svjedoka na način kako to zahtijevaju odredbe čl. 295 i 304 stav 7 ZKP RS-Prečišćeni tekst, pa je i ove žalbene navode odbio kao neosnovane.
21. Na kraju, u odnosu na žalbene navode vezane za troškove postupka, Vrhovni sud je naveo da su oni neosnovani budući da je članom 99 stav (4) ZKP RS predviđena mogućnost da se optuženi, koji je proglašen krivim, djelimično ili u cjelini oslobodi troškova postupka iz člana 96 stav (2) tačka a) do ž) istog zakona, pod uslovom ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili lica koje je dužan da izdržava. Vrhovni sud je obrazložio da ovakve okolnosti nisu utvrđene u postupku pred prvostepenim sudom niti su drugoapelant i saoptuženi poimenično navedeni u presudi ukazali na te okolnosti, niti se u žalbama ukazuje na određene dokaze koji bi upućivali na nemogućnost plaćanja troškova postupka bez dovođenja u pitanje izdržavanja saoptuženih ili lica koja su dužni da izdržavaju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da imajući u vidu životnu dob saoptuženih, njihovu radnu sposobnost i zanimanja, taj sud nalazi da su neosnovani njihovi prigovori kojim osporavaju mogućnost da plate troškove postupka. Vrhovni sud je istakao da su, međutim, osnovane žalbe u pogledu visine izrečenih kazni zatvora. Vrhovni sud je obrazložio da, iako je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje kazni svim saoptuženim, taj sud smatra da, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za predmet, prvostepeni sud ipak nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti za svakog saoptuženog te se, obzirom da u odnosu na sve saoptužene postoje i osobito olakšavajuće okolnosti precizirane u presudi, ista svrha kažnjavanja može postići i nižim kaznama pa je iz tog razloga Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kaznama, na način preciziran u dispozitivu.
22. Protiv navedene presude apelanti i ostali saoptuženi su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Prvoapelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prvoapelant smatra da ničim nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen i da se sve zasniva na indicijama, niti je u presudama obrazloženo iz kojeg razloga se smatra da je bio član zločinačke organizacije. Navodi i da mu je stan nezakonito pretresen, te da droga nije pronađena u njegovom stanu nego u cvijetnjaku komšinice u flašici Vegete, kao i da je sav postupak nezakonito vodio MUP a ne sud bez obavještavanja nadležnog suda i bez sudskih naredbi. Apelant smatra da su izreka i svi ostali dijelovi prvostepene presude nerazumljivi jer nigdje nije navedeno od koga je on kupovao i kome je prodavao drogu, te da nije imao nikakve veze s drogom pronađenom u automobilu koji čak i nije bio njegov. Takođe smatra da se u konkretnom slučaju u odnosu na njega radilo o presuđenoj stvari, jer je Nikola Šaraba u drugom postupku koji je vođen protiv njega i u kom je osuđen na godinu dana zatvora, priznao da je droga njegova.
24. Drugoapelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. I drugoapelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da ničim nije dokazano da je počinio krivično djelo za koje je osuđen, te da osim telefonskih razgovora koji predstavljaju indiciju i nedozvoljeni su u krivičnom postupku nije izveden niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi proizilazila njegova krivica. Smatra i da je osuđen na osnovu iskaza svjedoka koji je sklopio sporazum s Tužilaštvom, što je prema drugoapelantovom mišljenju takođe nedopušteno. Drugoapelant smatra i da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek jer sud o njegovoj žalbi uopšte nije donio nikakvu odluku nego je paušalno osuđen na pet godina.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na sve apelacije Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacija doslovno prepisani iz žalbi protiv prvostepenih presuda, o čemu se taj sud u svojoj presudi već izjasnio te da smatra da su apelacije neosnovane.
26. U odgovoru na apelacije Okružni sud je naveo da je postupak protiv apelanata vođen u skladu s odredbama ZKP RS, da su svim apelantima obezbijeđeni uslovi za odbranu u punom kapacitetu, da je na osnovu dokaza koji su cijenjeni kako ponaosob tako i u međusobnoj povezanosti, nesporno utvrđeno da postoji zločinačka organizacija čiji su pripadnici bili apelanti, te da su apelacije neosnovane.
27. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo je navelo hronologiju predmeta i prijedlog da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V. Relevantni propisi
28. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 224. st. 1. i 2 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
Član 383a. st. 1. i 2.
(1) Ko organizuje udruženje koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ko postane član udruženja iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom do dvije godine.
29. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br.
50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi,kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 115.
Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (1) Pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih lica,kao i njihovih pokretnih stvari van stana može se preduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze učinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak.
(2) Pretresanje pokretnih stvari u smislu odredbe stava 1. ovog člana obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su im omogućiti pristup, predati medij na kome su pohranjeni podaci, te pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 129. stav 5. ovog zakona.
(3) Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja iz stava 2. ovog člana će se obaviti uz pomoć stručnog lica.
Član 117.
Naredba za pretresanje (1) Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uslovima propisanim ovim zakonom.
(2) Naredbu za pretresanje može izdati sud na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlašćenih službenih lica koja su dobila odobrenje od tužioca. Član 118.
Forma zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u pismenoj ili usmenoj formi. Ako se zahtjev podnosi u pismenoj formi, mora biti sastavljen, potpisan i ovjeren na način kako je to određeno u članu 119. stav 1. ovog zakona. Zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti u skladu sa članom 120. ovog zakona.
Član 124.
Postupak izvršenja naredbe za pretresanje (1) Prije početka pretresanja ovlašćeno službeno lice mora dati obavještenje o svojoj funkciji i razlogu dolaska i predati naredbu za pretresanje licu kod kojeg će se izvršiti pretresanje. Ako je nakon toga ovlašćenom službenom licu pristup uskraćen, može upotrijebiti silu u skladu sa zakonom.
(2) Prilikom izvršavanja naredbe za pretresanje kojim se određuje pretresanje stana i drugih prostorija, ovlašćeno službeno lice nije dužno obavijestiti bilo koga o svojoj funkciji i razlozima pretresanja, već može odmah ući u stan ili druge prostorije ako su one prazne ili ako ovlašćeno službeno lice opravdano smatra da su prazne i ako je ovlašćeno službeno lice naredbom izričito ovlašćeno da uđe bez prethodne najave.
(3) Korisnik stana i drugih prostorija pozvaće se da bude prisutan pretresanju, a ako je on odsutan - pozvaće se njegov zastupnik ili neko od odraslih članova domaćinstva ili susjeda. Ukoliko lice kod koga se pretresanje ima izvršiti nije prisutno, naredba se ostavlja u prostoriji gdje se vrši pretresanje, a pretresanje izvršava i bez njegovog prisustva.
(4) Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju lica prisustvuju svjedoci istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
(5) Prilikom vršenja pretresanja službenih prostorija pozvaće se njihov starješina ili rukovodilac da bude prisutan pretresanju.
(6) Ako se pretresanje mora preduzeti u vojnom objektu, pismena naredba o pretresanju dostavlja se vojnim vlastima, koje će odrediti najmanje jedno vojno lice da bude prisutno pretresanju.
Član 270.
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 296. stav 7.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]
VI. Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 20. avgusta 2010. godine a apelacija je podnesena 18. oktobra 2010. godine, dok je drugoapelant osporenu presudu primio 23. avgusta 2010. godine a apelacija je podnesena 23. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Prvoapelant i drugoapelant pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Dalje prvoapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, dok drugoapelant smatra da su mu prekršeni i pravo na djelotvoran pravni lijek i žalbu iz člana 13 Evropske konvencije i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
37. Apelanti smatraju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da ničim nije dokazano da su počinili krivično djelo za koje su osuđeni, kao i da su presude donesene na osnovu indicija u smislu transkripata telefonskih razgovora. Drugoapelant smatra da su presude donesene na osnovu iskaza svjedoka koji je bio saoptuženi i koji je sklopio sporazum sa Tužilaštvom. Prvoapelant smatra da su svi dokazi pribavljeni nezakonito jer niti za jednu istražnu radnju nije bilo odobrenja i naredbe suda, već da su one obavljane na osnovu naredbe MUP-a, da su izreka i obrazloženje presuda u odnosu na njega nerazumljive i da ničim nije dokazano da je bio član zločinačke organizacije, kao i da se u njegovom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je organizator udruženja u drugom postupku koji je vođen protiv njega priznao da je droga njegova.
38. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Osim toga, član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim uzimajući u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/02, tačka 19 i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).
39. U kontekstu navedenih stavova, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, u odnosu na oba apelanta utvrdili sve krucijalne činjenice i izveli zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pri tom pozvali na relevantne odredbe KZ RS kojim su propisani elementi bića krivičnih djela dovodeći utvrđene činjenice u kontekst sa tim odredbama, te da su zaključili da su radnjama apelanata ispunjena bića krivičnih djela iz čl. 224 i 383a. KZ RS te je apelantima izrekao kazne zatvora u skladu s odredbama tog zakona a data obrazloženja u vezi s tim, prema mišljenju Ustavnog suda, ne djeluju proizvoljno i u skladu sa standardima Evropske konvencije.
40. Zatim, apelanti navode da presretnuti telefonski razgovori predstavljaju samo indicije na osnovu kojih su osuđeni, te da su presude zasnovane samo na tim indicijama i na iskazu svjedoka koji je ranije sklopio sporazum s Tužilaštvom. S tim u vezi, a u odnosu na standarde iz člana 6 Evropske konvencije, takođe, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući pitanje dokazivanja putem indicija, u svojoj dosadašnjoj praksi istakao da činjenice koje sud treba da utvrdi mogu da se dokazuju neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Takođe, provedeni posredni dokazi moraju da budu u potpunom skladu i da predstavljaju ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, budući da drugoapelant problematizuje saslušanje svjedoka koji je sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznavanju krivice, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjom praksi zauzeo stav da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. U kontekstu navedenog, a u vezi s navodima apelanata da su osuđeni na osnovu indicija, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke navedeno da iz osporenih presuda, suprotno navodima apelanata, proizilazi da je Okružni sud utvrdio da na izvršenje krivičnih djela, osim detaljno preciziranih neposrednih dokaza, ukazuju i transkripti i snimci poslanih i primljenih telefonskih razgovora koji jasno svjedoče da su postojali intenzivni međusobni telefonski kontakti svih saoptuženih. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da provedeni dokazi čine čvrstu i logičku cjelinu, kako međusobno tako i s navedenim neposrednim dokazima, te da ne može da se zaključi da su apelanti osuđeni na osnovu indicija. Takođe, u konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda ne može da se zaključi niti da je iskaz svjedoka koji je sklopio sporazum s Tužilaštvom pribavljen na nezakonit način, zatim apelantima nije bila uskraćena mogućnost da tog svjedoka ispituju neposredno ili posredstvom svojih branilaca, kao i da njegov iskaz osporavaju isticanjem drugih dokaza, te najzad, da ne može da se zaključi da su sudovi propustili da ocijene ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi s ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode apelanata smatra neosnovanim.
42. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi, analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, došli do zaključka da su se u radnjama apelanata, koje su bile svjesno isplanirane i koje su apelanti htjeli da izvrše, te koje su preduzimane u saglasnosti s ostalim članovima zločinačkog udruženja, kao što je već rečeno, stekla obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Ustavni sud zapaža da su, suprotno navodima prvoapelanta, u prvostepenoj presudi detaljno navedeni mjesto, vrijeme i lica od kojih je apelant preuzimao i kojima je drogu predavao, kao i da su sve radnje vezane za prikupljanje dokaza koji su izvedeni u toku postupka, preduzete na osnovu naredbi Okružnog suda u Trebinju čiji su brojevi i datumi precizirani u presudi a koje su, kako je navedeno u presudama, donesene na osnovu odredbi čl. 115, 117, 118, i 124 ZKP RS kojima su regulisana pitanja pretresa. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi razmotrili i apelantove navode vezane za navodno nezakonito pribavljene dokaze i dali razloge zašto su navodi prvoapelanta i ostalih saoptuženih u tom dijelu neosnovani, odnosno zašto dokazi pribavljeni na osnovu tih naredbi ne predstavljaju nezakonite dokaze, a data obrazloženja u tom pogledu, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredbi ZKP RS-a na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavi sud ne smatra proizvoljnim niti u tom segmentu nalazi bilo šta što bi ukazivalo da su osporene odluke zasnovane na nezakonitom dokazu. Pri tome Ustavni sud zapaža i da osporene presude, suprotno apelacionim navodima, sadrže detaljna i jasna obrazloženja te da ona nisu u neskladu sa izrekom te presude. Osim toga, u vezi s navodom prvoapelanta da se u odnosu na njega radi o presuđenoj stvari, Ustavni sud primjećuje da postupak na koji se prvoapelant poziva nije pravosnažno okončan protiv prvoapelanta već protiv drugog lica, što su redovni sudovi i istakli u osporenim presudama, zbog čega apelant u tom kontekstu ne može da se poziva na navedenu presudu.
43. Dalje, a u vezi s navodima o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKP BiH) i da pri tom da obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te da dovede sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu.
44. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud, dakle, zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivična djela za koja su osuđeni. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanata, niti iz bilo čega može da se utvrdi da je sud postupao s predubjeđenjem o njihovoj krivici, odnosno da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovani.
45. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, te da su navodi apelanata o kršenju ovog prava neosnovani.
Pravo na dom
46. Prvoapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je MUP nezakonito izdao naredbu za pretres umjesto da je to učinio sud.
47. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
48. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih U odnosu na prvoapelantove navode o povredi ovog prava, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 2539/06 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2539/06 od 29. aprila 2009. godine, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrajući navode o kršenju prava na dom zbog, navodno, u toku istrage nezakonito izdate naredbe za pretres stana iz novembra 2005. godine, zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo zakonito. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je istakao stav da naredba o pretresu predstavlja radnju koja je preduzeta s ciljem da se dokaže krivično djelo, te da u tom smislu, naredba predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i mira, s jedne strane, i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera.
49. Imajući u vidu navedeni stav te elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je prilikom razmatranja pitanja kršenja prava na pravično suđenje zaključeno da, između ostalih, ni predmetne naredbe za pretres apelantove kuće nisu bile nezakonite, Ustavni sud smatra i da je miješanje u navedeno apalantovo pravo bilo zakonito, jer je naredba o pretresu, kako je već rečeno, zasnovane na odredbama čl. 115, 117, 118, i 124 ZKP RS koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek i žalbu
51. Drugoapelant smatra da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
52. Član 13 Evropske konvencije glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti.
53. Član 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako koje odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava,uključujući i osnove za njegovo korišćenje, uređuju se zakonom.
54. Kršenje navedenih prava drugoapelant vidi u, kako navodi, činjenici da o njegovoj žalbi drugostepeni sud nije uopšte odlučivao niti je dao bilo kakvo obrazloženje u pogledu njegovih žalbenih navoda. U vezi s ovim navodima drugoapelanta, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud decidno naveo žalbene prigovore koje je drugoapelant istakao, te da se o tim navodima i izjasnio i dao obrazloženje na način citiran u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je drugoapelant imao na raspolaganju i koristio zakonom propisan pravni lijek-žalbu o kojoj se redovni sud izjasnio a činjenica da žalba nije u potpunosti rezultirala povoljnim ishodnom po drugoapelanta (žalba je usvojena u dijelu u kom je osporavana visina izrečene kazne zatvora) ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i žalbu. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi drugoapelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII. Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada osporene presude nisu donesene na osnovu indicija niti samo na osnovu telefonskih razgovora ili iskaza svjedoka koji je sklopio sporazum s Tužilaštvom, već na osnovu sveobuhvatne analize brojnih dokaza izvedenih u toku postupka na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da su apelanti počinili predmetna krivična djela pri čemu nijedno suštinsko pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te kad osporene odluke sadrže detaljna i jasna obrazloženje, kako s aspekta utvrđenog činjeničnog stanja tako i s aspekta primjene materijalnog prava, kao i kada su sve radnje vezane za prikupljanje dokaza koji su izvedeni u toku postupka preduzete u skladu s odredbama ZKP RS.
56. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada je pretresanje prvoapelantovog doma učinjeno u skladu s procedurom propisanom ZKP RS i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite javnog reda i mira, i izdata je s ciljem da dokaže postojanje krivičnog djela.
57. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na žalbu iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je drugoapelant koristio pravo na žalbu, pri čemu se redovni sud u osporenoj presudi detaljno izjasnio o drugoapelantovim žalbenim navodima.
58. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić