Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4377/10 (K. Š.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4377/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4377/10, rješavajući apelaciju Koste Šekarića i Save Jelačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Koste Šekarića i Save Jelačića, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kosto Šekarić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banje Luke, podnio je 12. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4377/10. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. st. 2. i 6. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljana prvostepena presuda niti punomoć za zastupanje), od prvoapelanta je 15. oktobra 2010. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Prvoapelant je 21. oktobra i 2. novembra 2010. godine dostavio tražene dopune apelacije. Prvoapelant je uz apelaciju dostavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji.

2. Prvoapelant je podnescima Jugoslava Milanovića, advokata iz Trebinja, ponovno 2. februara 2011. godine i 13. januara 2012. godine podnio zahtjeve za donošenje privremene mjere.

3. Savo Jeličić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Trebinja podnio je 18. oktobra 2010. godine također apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4465/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je 10. novembra 2010. godine, 6. decembra 2011. godine i 18. aprila 2012. godine donio odluke o privremenoj mjeri broj AP 4377/10 kojim je zahtjeve prvoapelanta za donošenje privremene mjere odbio kao neosnovane.

5. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije kojim su osporene iste presude, odnosno koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 4377/10 i AP 4465/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4377/10.

6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu AP 4377/10 zatraženo je 15. oktobra 2010. godine, a u predmetu AP 4465/10 15. januara 2013. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

7. U predmetu AP 4377/10 Okružno tužilaštvo je dostavilo odgovor 25. oktobra 2010. godine, Vrhovni sud 26. oktobra 2010. godine a Tužilaštvo 29. oktobra 2010. godine. U predmetu AP 4465/10 Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. januara 2013. godine, Okružni sud 1. februara 2013. godine a Tužilaštvo 4. februara 2013. godine.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni prvoapelantu 1. jula 2013. godine, a drugoapelantu 25. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine prvoapelant, drugapelant i ostali optuženi proglašeni su krivim što su u periodima i na mjestima preciziranim u presudi počinili radnje također precizirane u presudi čime su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, a drugoapelant i u vezi s krivičnim djelom izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 1. KZ RS, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina a drugoapelant na devet godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS u izrečenu kaznu zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Na osnovu člana 99. st 1. i 3. u vezi s članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) i stavom 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi su obavezani da solidarno naknade troškove postupka, paušala i branitelja po službenoj dužnosti, te plate iznos precizirane u presudi osim saoptuženog poimenično navedenog u presudi koji je oslobođen obaveze plaćanja troškova. Na osnovu člana 62. st. 1. i 2. KZ RS i člana 224. stav 5. istog zakona, od dvojice saoptuženih, poimenično navedenih u presudi, oduzeta je droga u vrsti i količini također preciziranoj u presudu.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je krajem marta i početkom aprila 2008. godine Igor Mastilović, u dogovoru sa Nikolom Šarabom, nabavljao neutvrđene količine opojne droge od lica preciziranih u presudi, koju je zajedno s Nikolom Krnjeušićem, pruzimao, između ostalog, u mjestu Bare kod Sarajeva i na Palama; da je zatim s licem po nadimku Kefa dogovarao kupoprodaju droge, a drugoapelant je, po nalogu Nikole Šarabe, za potrebe zločinačkog udruženja od Milivoja Kolaka i Branislava Simića nabavljao opojnu drogu, tako da je sredinom aprila preuzeo opojnu drogu od prvoapelanta koju je isporučio njima poznatom kupcu na dogovoreno mjesto; da je jednu količinu opojne droge Dragan Savović za potrebe zločinačkog udruženja skrivao u kući u kojoj je stanovao, a u kojoj su 14. aprila 2008. godine izvršili pretres pripadnici policije CJB Trebinje te su pronašli drogu u količini od 243,749 grama, kao i da je drugoapelant nabavio eksploziv i izradio eksplozivne naprave precizirane u presudi od kojih je jedna aktivirana a druga nije.

12. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, a među kojima su bili i saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, nalazi i mišljenje vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica kao i CD-multimedija i oduzetog praha, uvid u listing dolaznih i odlaznih poziva koji je dobijen od Telekoma Srpske a.d. Banja Luka, kao i saslušanja saoptuženih, koji su svi registrovani u posebnim folderima preciziranim u presudi.

13. Okružni sud je istakao da je prema članu 30. stav 2. Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Zakon), Posebno odjeljenje tog suda, nadležno za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, dok je Specijalno tužilaštvo, po osnovu čije optužnice je postupak i vođen, svoju nadležnost utemeljio na odredbi člana 3. stav 1. tačka b) istog zakona prema kojem je, između ostalog, propisana njihova nadležnost u slučajevima kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedice djela, krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih dijela i kada je predmet preuzelo Specijalno tužilaštvo kao predmet od posebnog značaja za Republiku Srpsku. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju glavni specijalni tužilac donio odluku-naredbu o preuzimanju predmeta broj A-493/08 od 25. augusta 2008. godine, koja je uložena u predmetni spis. Zbog navedenog, Okružni sud je naveo da su neosnovani prigovori saoptuženih da u konkretnom slučaju nema nadležnosti tog suda.

14. Dalje, Okružni sud je istakao da je prema članu 147. stav 13. KZ RS zločinačka organizacija udruženje najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenje krivičnog djela. Navedeno je i da zločinačku organizaciju koja je osnov pojma organizovanog kriminala odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza tokom cijelog inkriminiranog perioda, evidentno da postoji dobro organizovana grupa (iako nema konkretnih dokaza o pristupanju saoptuženih u zločinačku grupu), koja je organizovano djelovala s ciljem da vrši krivično djelo neovlaštene proizvodnje i promet opojne droge. To je zločinačka organizacija, čiji su pripadnici-saoptuženi zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo. Na to, prije svega, upućuje način izvršenja krivičnih djela, brojnost poduzetih radnji kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje, te činjenica da su sve akcije i radnje bile tačno određene i unaprijed isplanirane pod rukovodstvom organizatora udruženja Nikole Šarabe, čijih su se uputstava i naloga svi saoptuženi disciplinovano pridržavali. Navedeno je i da je nesporno da su se u najvećem dijelu svi saoptuženi poznavali, da ih je većina iz istog mjesta, a što nije neophodno da bi bio ispunjen uslov postojanja zločinačke organizacije, već je neophodno da postoji svijest svih članova udruženja da postoje drugi članovi i da imaju zadatke u okviru organizacije, a što je u konkretnom slučaj.

15. Prema obrazloženju Okružnog suda, na održanim pretresima izveden je i dokaz preslušavanjem audio zapisa presretnutih telefonskih razgovora svih optuženih, a taj dokaz je pribavljen na osnovu naredbi Okružnog suda u Trebinju preciziranih u presudi u okviru posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija koje su predviđene ZKP-om. Navedeno je da niko do saoptuženih nije osporio da mu pripada glas koji se čuje na audio zapisu i koji je registrovan u transkriptima i nisu osporavali sadržaj preslušanih razgovora. Okružni sud je istakao da su svi saoptuženi pokušali uvjeriti sud da se radi o sasvim drugim stvarima a ne o prodaji, kupovini, čuvanju i pakovanju opojne droge, a što taj sud nije prihvatio budući da je sadržina preslušanih razgovora potkrijepljena svim ostalim provedenim dokazima između kojih su i iskazi saslušanih svjedoka poimenično navedenih u presudi, koji su detaljno interpretirani u presudi. Sud je naveo da je očekivano da počinioci ovakvog krivičnog djela prilikom međusobne telefonske komunikacije ne spominju drogu nego se služe drugim prethodno dogovorenim terminima, jer je logično i očekivano da je takvo nešto dogovoreno s ciljem da se onemogući organima gonjenja da ih otkriju a na šta, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje i činjenica da su i sami saoptuženi prilikom razgovora upozoravali svoje sagovornike da govore u šiframa upozoravajući da je moguće da se njihovi telefoni prisluškuju.

16. Okružni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju izvršeni i vještačenje sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od saoptuženih, a sve po osnovu naredbi Specijalnog tužilaštva. Navedeno je da su izvršeni i pretresi u skladu s izdatim naredbama suda prilikom kojih je pronađen i oduzet nepoznati prah i staklena bočica, kao i tri uzorka praha bijele boje upakovanog u PVC vrećice za koje je na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva izvršeno vještačenje i utvrđeno da je u oduzetoj praškastoj materiji prisutan kokain. Prema obrazloženju presude, kokain se nalazi na važećoj listi opojnih droga (tabela 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom, pod rednim brojem 52, a koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/06) čiji je promet zakonom ograničen a za čije držanje i promet nesumnjivo saoptuženi nisu imali ovlaštenje. Također je navedeno da je prilikom pretresa pronađena i eksplozivna naprava čije je vještačenje povjereno Kriminalističko-tehničkom centru MUP-a RS i za koju je utvrđeno da se radi o eksplozivnoj klasičnoj napravi sačinjenoj od vojnog eksploziva pentrita, vrlo velike razorne moći koja se aktivira pomoću mobilnog telefona, ali da se nije mogla aktivirati zbog toga što provodnici elektro-detonatorske kapisle nisu bili spojeni na odgovarajuće elektronske elemente.

17. U odnosu na utvrđenu krivicu apelanata, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je drugoapelant drogu preuzimao i u kafani koja je vlasništvo prvoapelanta, gdje je droga prepakovana i ponovo prosljeđivana po cijeni od 40,00 do 50,00 eura. Navedeno je i da je utvrđeno da su saoptuženi drogu čuvali i skrivali u navedenoj kafani koja je vlasništvo prvoapelanta, kao i da je prvoapelant samo u toku jednog mjeseca obavio 23 telefonska razgovora s organizatorom zločinačkog udruženja, što je sve zabilježeno u folderima čiji su brojevi i sadržaji detaljno precizirani u presudi. Navedeno je i da je zahtjev, između ostalih, i prvoapelanta za njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka odbijen u smislu odredbi člana 270. ZKP RS jer je sud mišljenja da je on nepotreban i da bi bio usmjeren ka izbjegavanju krivične odgovornosti. Okružni sud je naveo i da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je drugoapelant nabavio i navedenu eksplozivnu napravu koja zbog naprijed navedenih razloga nije mogla biti aktivirana, kao i napravu sačinjenu od eksploziva TNT koju je prema nalogu organizatora zločinačkog udruženja postavio pod vozilo precizirano u presudi, a koja je postavljena i aktivirana s ciljem zastrašivanja i održavanja discipline ostalih članova zločinačkog udruženja.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da su se u radnjama apelanata stekla sva obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret, te je uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti za svakog od apelanata koje su precizirane u presudi, donio odluku kao u dispozitivu. Pri tom je Okružni sud naveo da je kod drugoapelanta kao olakšavajuću okolnost cijenio da je drugoapelant mlađa osoba, dok je kao otežavajuću okolnost uzeo da je drugoapelant više puta do tada osuđivan, te je cijeneći stepen društvene opasnosti djela, preduzete radnje i uloge svakog od saoptuženih prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela, kao i vodeći računa o individualizaciji kazne kao načelu po kojem svaki optuženi odgovara za radnje koje je lično preduzeo i u granicama svoje krivične odgovornosti, svakom od saoptuženih izrekao kazne zatvora precizirane u presudi.

19. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih saosuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je u odnosu na apelante žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine a drugoapelantu u trajanju od sedam godina u koje im je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru. Vrhovni sud je obrazložio da su apelanti u žalbama naveli da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je sud bio nepropisno sastavljen kao i da je u predmetu sudio stvarno nenadležni sud. U odnosu na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je prvostepeni sud utvrdio sve krucijalne činjenice iz kojih jasno proizlazi krivica apelanata za počinjenje djela koja su im stavljena na teret i da je navedena utvrđenja i pravne stavove prvostepeni sud obrazložio na način koji prihvata i taj sud zbog čega Vrhovni sud ove žalbene navode apelanata smatra neosnovnim.

20. U odnosu na žalbene navode, između ostalih i prvoapelanta, da je u toku krivičnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud je ocijenio da su ti navodi neosnovani. Vrhovni sud je naveo da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je, prema navodima Vrhovnog suda, kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni neki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno.

21. U odnosu na prigovore svih apelanata vezane za zakonitost pribavljanja listinga telefonskih razgovora i vještačenja MUP-a RS, odnosno državnog organa, Vrhovni sud je istakao da je iz spisa predmeta utvrdio da postoji Naredba Okružnog suda, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kpp-08-000 054-p od 18. novembra 2008. godine kojom je naloženo operaterima M:tel Telekomunikacije Republike Srpske da dostave listinge svih odlaznih i dolaznih poziva za nabrojane SIM kartice, na osnovu čega su traženi listinzi dostavljeni Okružnom sudu, zatim da postoji i 16 naredbi za pretresanje, 23 zapisnika o pretresanju, uz isto toliko potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, 12 foto-dokumentacija, kao i 3 zapisnika o vaganju. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje je određena svaka istražna radnja, a sve shodno odredbama čl. 219, 226. i 228. ZKP RS. Vrhovni sud je također naveo da je u svakom konkretnom slučaju naredba o određivanju posebnih istražnih radnji i u odnosu na prvoapelanta donesena na obrazložen prijedlog tužioca. Zatimn, Vrhovni sud je istakao da su tvrdnje prvoapelanata da je zbog načina vođenja postupka povrijeđeno njegovo pravo na privatnost i da su indicije do kojih se došlo putem telefonskih razgovora u kontradiktornosti s dokazima u spisu, ostale uopštene i nekonkretizovane.

22. Konačno, Vrhovni sud je istakao da su, međutim, osnovane žalbe u pogledu visine izrečenih kazni zatvora. Vrhovni sud je obrazložio da, iako je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje kazni svim saoptuženim taj sud smatra da, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za predmet, prvostepeni sud ipak nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti za svakog saoptuženog i da se ista svrha kažnjavanja može postići i nižim kaznama, pa je iz tog razloga Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kaznama, na način preciziran u dispozitivu.

23. Protiv navedene presude apelanti i ostali saoptuženi su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava i člana 5. Evropske konvencije. Prvoapelant kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je osuđen na temelju samo jednog telefonskog razgovora u kojem uopšte nije bila spominjana droga, te da ni iz ostalih dokaza ne proizlazi da je učinio djelo za koje je osuđen. Zbog navedenog prvoapelant smatra da je prekršen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti, jer je obaveza sudova da sude u korist optuženog a nikako u korist tužioca. Smatra i da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na odbranu jer nisu prihvaćeni svjedoci koje je odbrana predložila tako da su svjedoci samo selektivno saslušani o jednom dijelu događaja, kao i da u obrazloženju presuda nedostaje jasna naznaka iskazi kojih svjedoka su prihvaćeni a kojih nisu. Prvopelant smatra da je i on trebao biti saslušan kao svjedok jer ne postoji nikakva zakonska odrednica koja propisuje da se svjedoku ne vjeruje jer je optuženi. Osim toga, prvoapelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što u presudi nije utvrđeno vrijeme, mjesto i način izvršenja spornog krivičnog djela, kao i zbog toga što nije naznačena blanketna norma koja se odnosi na vrstu i količinu droge budući da nigdje nije precizirano o kojoj se drogi radi.

25. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da mu je kazna prestrogo odmjerena, te da je istina da je u mladosti već osuđivan na manje kazne ali da se svrha kažnjavanja, u konkretnom slučaju, mogla postići i nižom kaznom.

b) Odgovor na apelaciju

26. U odgovorima na sve apelacije Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacija doslovno prepisani iz žalbi protiv prvostepenih presuda o čemu se taj sud u svojoj presudi već izjasnio te da smatra da su apelacije neosnovane.

27. U odgovoru na apelacije Okružni sud je naveo da je postupak protiv apelanata vođen u skladu s odredbama ZKP RS, da su svim apelantima obezbijeđeni uslovi za odbranu u punom kapacitetu, da je na osnovu dokaza koji su cijenjeni kako posebno tako i u međusobnoj povezanosti, nesporno utvrđeno da postoji zločinačka organizacija čiji su pripadnici bili apelanti, te da su apelacije neosnovane.

28. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo je navelo hronologiju predmeta i prijedlog da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

29. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:

Član 224. st. 1. i 2 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina. Član 383a. st. 1. i 2.

(1) Ko organizuje udruženje koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko postane član udruženja iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom do dvije godine.

Član 402. stav 1.

(1)Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom drugom opšteopasnom radnjom ili opšteopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

30. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi,kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 226. st. 1. i 2.

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 227. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,

v) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima,

d) prikriveni istražitelj,

đ) simulovani i kontrolirani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine,

e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora.

Član 270.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296.stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]

VI. Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 21. augusta 2010. godine, a drugoapelant 20. augusta 2010. godine. Apelacije su podnesene 12. oktobra odnosno 18. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

35. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Osim toga, prvoapelant smatra da su mu prekršena i prava iz člana 6. st. 2. i 3. tačka d), kao i pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;

38. Apelanti smatraju da je u postupku protiv njih pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri čemu drugoapelant ističe da mu je izrečena prestroga kazna. Osim toga, prvoapelant navodi da je u postupku protiv njega prekršen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, da su svjedoci selektivno ispitivani kao da je i sam mogao biti saslušan kao svjedok zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na odbranu, te da u presudi nije utvrđeno mjesto, vrijeme i način izvršenja krivičnog djela za koje je osuđen niti navedena blanketna norma vezana za vrstu droge.

39. U odnosu na navode oba apelant o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na oba apelanta utvrđene sve krucijalne činjenice i nesporno utvrđeno da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pri tom pozvali na relevantne odredbe KZ RS kojim su propisani elementi bića krivičnih djela, dovodeći utvrđene činjenice u kontekst s tim odredbama, te da su zaključili da su radnjama apelanata ispunjena bića krivičnih djela iz čl. 224. (u radnjama oba apelanta) i 402. (u radnjama drugoapelant) KZ RS, te je apelantima izrekao kazne zatvora u skladu s odredbama tog zakona, a data obrazloženja u vezi s tim, prema mišljenju Ustavnog suda, ne djeluju proizvoljno i u skladu sa standardima Evropske konvencije.

41. Ustavni sud zapaža i da, suprotno navodima prvoapelanta, iz osporenih presuda proizlazi da su u postupku jasno utvrđeni period, način i mjesta na kojima je predmetno krivično djelo učinjeno kao i da je iz činjenica predmeta vidljivo da su sudovi utvrdili da se radilo o držanju, nabavljanju, preprodaji odnosno prometu opojne droge kokain iz člana 224. st. 1. 2. KZ RS. Ustavni sud primjećuje i da je, suprotno navodima prvoapelanta, u osporenim presudama navedeno da je kokain proglašen opojnom drogom i zabranjen za promet i držanje te da je, s tim u vezi, navedeno da je proglašenje opojnom drogom i zabrana prometa kokainom propisana odredbama Zakona o sprečavanju i zloupotrebi opojnih droga u čijem je popisu opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga u tabeli 2 pod rednim brojem 52 naveden kokain kao opojna droga čiji je promet ograničen a za čije odobrenje saoptuženi pa ni prvoapelant nisu imali ovlaštenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da krivica prvoapelanta nije, kako on tvrdi, utvrđena samo na osnovu jednog telefonskog razgovora, već, kako, na osnovu više takvih razgovora (23 razgovora obavljena samo u toku jednog mjeseca), tako i na osnovu iskaza više svjedoka koji su interpretirani u presudi a iz kojih proizlazi da je u prvoapelantovoj kafani droga čuvana, sakrivana i razmjenjivana, a u čemu je prvoapelant, prema provedenim dokazima, i sam učestvovao. Osim toga, Ustavni sud, u vezi s prvoapelantovim navodima da niti jednim propisom nije zabranjeno saslušanje optuženog kao svjedoka, podsjeća i da je odredbama člana 270. stav 2. ZKP RS, na koje su se redovni sudovi i pozvali, propisano diskreciono pravo sudije da ne dozvoli provođenje dokaza za koje smatra da su nepotrebni kao i da iz činjenica predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju zahtjev za davanje iskaza ne samo prvoapelanta nego i ostalih saosumjničenih, odbijen jer je mišljenje suda bilo da bi oni bili usmjereni ka izbjegavanju krivične odgovornosti. Također, Ustavni sud zapaža da iz prvostepene presude proizlazi da je redovni sud jasno i poimenično naznačio imena svjedoka čiji su iskazi prihvaćeni i razloge prihvatanja kao i imena svjedoka čiji iskazi nisu prihvaćeni i razloge neprihvatanja, kako u odnosu na utvrđivanje krivice prvoapelanta tako i ostalih saoptuženih.

42. Osim toga, u vezi s navodima drugoapelanta da mu je kazna prestrogo odmjerena Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je drugostepeni sud prilikom preinačavanja prvostepene presude i izricanja nove kazne zatvora drugoapelantu u obzir uzeo sve olakšavajuće i sve otežavajuće okolnosti za apelanta koje je utvrdio prvostepeni sud, visinu zaprijećenih kazni za djela za koja je proglašen krivim i da mu je, vodeći računa o svrsi krivičnog kažnjavanja, izrekao kaznu zatvora u kraćem trajanju smatrajući da se svrha kažnjavanja može postići i tako odmjerenom kaznom zatvora, a što je sve u skladu s odredbama relevantnog krivičnog zakonodavstva. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz načina i postupka na koji je drugoapelantu izrečena sporna kazna zatvora ne proizlazi nikakva proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, niti drugoapelant postupanje i razloge tog suda bilo čime dovodi u pitanje osim vlastitog mišljenja da je kazna prestrogo odmjerena i da se svrha kažnjavanja mogla postići i nižom kaznom. Zbog navedenog Ustavni sud navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

43. U vezi s prvoapelantovim navodima da mu je u postupku okončanom osporenim presudama prekršen princip in dubio pro reo i presumpcija nevinosti, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav

2. ZKP BiH) i da pri tom da obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

44. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je prvoapelant nesporno počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o prvoapelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.

45. U vezi s daljim prvoapelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. U stvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom i neće se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene jer je to isključivo uloga redovnih sudova. Osim toga član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim uzimajući u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/02, tačka 19. i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).

46. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je, suprotno tvrdnjama prvoapelanta, prvoapelantu omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu, u smislu da mu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze u svoju korist i da su pri tom sudovi dali argumentovano obrazloženje zašto su neke od dokaza prihvatili a neke ne (uključujući i razloge odbijanja zahtjeva za saslušanje prvoapelanta, a što je elaborarirano u prethodnim tačkama ove odluke), što samo po sebi ne vodi kršenju prava iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu doveli prvoapelanta u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim prvoapelantove navode o povredi garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije

47. Konačno, imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u odnosu na oba apelanta nije izostalo sveobuhvatno izvođenje i analiza dokaza i činjenica, te da obrazloženja osporenih presuda u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, provođenja dokaza, primjene materijalnog i procesnog prava i ravnopravnosti stranaka u postupku, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

48. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su prvoapelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije i drugoapelantovi o kršenju prava iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, neosnovani. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prvoapelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. i drugoapelantovog iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

49. Prvoapelant navodi da mu je prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da prvoapelant osim paušalnog navoda o kršenju tog prava u apelaciji ničim ne obrazlaže njegovo eventualno kršenje niti se iz konteksta apelacije može izvući bilo kakav zaključak iz kojeg bi proizlazilo da prvoapelant zaista i pokreće pitanje kršenja ovog prava. Zbog navedenog Ustavni sud neće ni razmatrati prvoapelantove navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. 2. i 3. tačka d) kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv prvoapelanata utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je prvoapelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, kada je apelantu omogućeno da pod istim uslovima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, kao i kada su redovni sudovi detaljno utvrdili način, mjesto i period u kojem je djelo izvršeno pri tom u presudama jasno naznačivši propis na osnovu kojeg se kokain smatra za opojnu drugo čiji su promet i posjedovanje zabranjeni.

51. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u odnosu na drugoapelanta nesporno utvrđeno da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i kada mu je, uz primjenu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, izrečena kazna zatvora u trajanju koje je u skladu s odredbama krivičnog zakonodavstva.

52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4377/10 (K. Š.) | Sudska praksa | Aktio