Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4491/10 (N. Š.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4491/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4491/10, rješavajući apelaciju N. Š. i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije N. Š., J. Š. i R. Š., podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. N. Š. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Trebinja, kog zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4491/10.

2. J. Š. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Trebinja, kog zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv istih presuda navedenih u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4492/10.

3. R. Š. (u daljnjem tekstu: trećeapelant) iz Trebinja, kog zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv istih presuda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke. Apelacija je registrovana pod brojem AP 4493/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije kojim su osporene iste presude, odnosno koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija pod brojevima AP 4491/10, AP 4492/10 i AP 4493/10 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4491/10.

5. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u sva tri predmeta zatraženo je 15. januara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. januara 2013. godine, Okružni sud 1. februara 2013. godine, a Tužilaštvo 4. februara 2013. godine.

7. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 25. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanata i ostalih optuženih (još devet lica), prvoapelant, drugapelant, trećeapelant i ostali optuženi proglašeni su krivim što su u periodima i na mjestima preciziranim u presudi počinili radnje takođe precizirane u presudi čime su počinili, i to prvoapelant krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (3) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS i u vezi s krivičnim djelom izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 KZ RS, a drugoapelant i trećeapelant krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav (2) KZ RS u vezi s krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZ RS, pa je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, drugoapelant na kaznu zatvora od sedam godina, a trećeapelant na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Na osnovu člana 44 stav 1 KZ RS u izrečenu kaznu zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi. Na osnovu člana 99 st 1 i 3 u vezi s članom 96 stav 2 tač. a), e) i ž) i stavom 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), saoptuženi su obavezani da solidarno naknade troškove postupka, paušala i branioca po službenoj dužnosti, plate iznose precizirane u presudi osim saoptuženog poimenično navedenog u presudi koji je oslobođen obaveze plaćanja troškova. Na osnovu člana 62 st. 1 i 2 KZ RS i člana 224 stav 5 istog zakona, od dvojice saoptuženih poimenično navedenih u presudi, oduzeta je droga u vrsti i količini takođe preciziranoj u presudu.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni, između ostalog, utvrđeno da je prvoapelant u periodima preciziranim u presudi, u Trebinju, radi sticanja finansijske dobiti, organizovao i rukovodio zločinačkim udruženjem u čijem sastavu su se nalazili drugoapelant, trećeapelant i ostali saoptuženi poimenično navedeni u presudi, a koje je zajednički djelovalo na području Republike Srpske tako što je svaki član udruženja imao naprijed određene uloge i zadatke, a čiju aktivnost je organizovao i kontrolisao prvoapelant primjenjujući metode zastrašivanja; da su svi zajedno od njima poznatih lica, suprotno odredbi člana 20 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, neovlašćeno kupovali, držali, posredovali u prodaji i prodavali opojnu drogu kokain, koja se nalazi na listi opojnih droga pod strogom kontrolom, kao i da su prvoapelant i ostali saoptuženi poimenično navedeni u presudi, uključujući i drugoapelanta i trećeapelanta, na mjestima, na način i u periodima preciziranim u presudi, nabavljali, skrivali i prometovali opojnu drogu kokain.

11. Zatim, utvrđeno je i da je prvoapelant u vrijeme precizirano u presudi, radi sprovođenja kontrole i discipline u zločinačkom udruženju a s ciljem da zastraši pojedine članove udruženja, naložio S. J. da nabavi određenu količinu eksploziva koje je ovaj od poimenično navedenih lica i nabavio, te da ju je po instrukciji prvoapelanta i postavio na asfaltnom dijelu kolovoza u blizini kafića „Etaž“ gdje su se okupljali pojedini članovi udruženja, ali da naprava iz tehničkih razloga nije eksplodirala, kao i da je zbog postojanja sumnje da D. J. prenosi policiji informacije o udruženju naložio da se pod njegov automobil golf čiji su podaci precizirani u presudi, postavi eksplozivna naprava koja je i aktivirana zbog čega je izazvao opasnost po život D. J. i njegove porodice, kao i materijalnu štetu na vozilu.

12. Navedeno je i da je utvrđeno i da su drugoapelant i trećeapelant kao pripadnici tog zločinačkog udruženja, zajedno, neovlašćeno radi prodaje, kupovali, držali i prenosili te posredovali u prodaji i kupovini supstanci koje su proglašene opojnom drogom, kokain, a sve na način, na mjestima i u periodima koji su detaljno precizirani u presudi. Obrazložen je i način na koji su drugoapelant i trećeapelant donosili, čuvali i odnosili uzorke i navedenu opojnu drogu, da su provjeravali njen kvalitet te da je drugoapelant, između ostalih poimenično navedenih članova udruženja, bio zadužen da nakon provjere, zavisno od kvaliteta (čistoće) nabavljene droge, vrši dodavanje primjesa radi povećanja kvantiteta što je vodilo povećanju dobiti udruženja. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, među kojima su bili i saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, nalazi i mišljenje vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica, te CD-multimedija i oduzetog praha, uvid u listing dolaznih i odlaznih poziva koje je dostavio Telekom Srpske a.d. Banja Luka, kao i saslušanja pojedinih saoptuženih koji su svi registrovani u posebnim folderima preciziranim u presudi.

13. Okružni sud je istakao da je prema članu 30 stav 2 Zakona o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Zakon) Posebno odjeljenje tog suda nadležno za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, dok je Specijalno tužilaštvo, po osnovu čije optužnice je postupak i vođen, svoju nadležnost zasnovalo na odredbi člana 3 stav 1 tačka b) istog zakona prema kom je, između ostalog, propisana njihova nadležnost u slučajevima kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedice djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih dijela i kada je predmet preuzelo Specijalno tužilaštvo kao predmet od posebnog značaja za Republiku Srpsku. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju glavni specijalni tužilac donio odluku-naredbu o preuzimanju predmeta broj A-493/08 od 25. avgusta 2008. godine, koja je uložena u predmetni spis. Zbog navedenog, Okružni sud je naveo da su neosnovani prigovori saoptuženih da u konkretnom slučaju nema nadležnosti tog suda.

14. Zatim, Okružni sud je istakao da je, prema članu 147 stav 13 KZ RS, zločinačka organizacija udruženje najmanje tri lica čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnog djela. Navedeno je i da zločinačku organizaciju, koja je osnov pojma organizovanog kriminala, odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije, discipline i podjele rada. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je na osnovu svih izvedenih dokaza tokom cijelog inkriminisanog perioda, evidentno da postoji dobro organizovana grupa (iako nema konkretnih dokaza o pristupanju saoptuženih u zločinačku grupu) koja je organizovano djelovala s ciljem da vrši krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojne droge, te da postojanje zločinačke organizacije, čiji su pripadnici-saoptuženi zajednički djelovali i izvršili navedeno krivično djelo na šta, prije svega, upućuje način izvršenja krivičnih djela, brojnost preduzetih radnji kao i sve okolnosti koje su pratile izvršenje, te činjenica da su sve akcije i radnje bile tačno određene i unaprijed isplanirane pod rukovodstvom organizatora udruženja, prvoapelanta, čijih su se uputstava i naloga svi saoptuženi disciplinovano pridržavali. Navedeno je i da je nesporno da su se u najvećem dijelu svi saoptuženi poznavali, da ih je većina iz istog mjesta, a što nije neophodno da bi bio ispunjen uslov postojanja zločinačke organizacije, već je neophodno da postoji svijest svih članova udruženja da postoje drugi članovi i njihov zadatak u okviru organizacije, a tako je u konkretnom slučaju.

15. Shodno obrazloženju Okružnog suda, na održanim pretresima izveden je i dokaz preslušavanjem audio zapisa presretnutih telefonskih razgovora svih optuženih, a to je dokaz pribavljen na osnovu naredbi Okružnog suda u Trebinju preciziranih u presudi u okviru posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija koje su predviđene ZKP-om. Navedeno je da niko od saoptuženih nije osporio da mu pripada glas koji se čuje na audio zapisu i koji je registrovan u transkriptima, a nisu osporavali ni sadržaj preslušanih razgovora. Okružni sud je istakao da su svi saoptuženi pokušali da uvjere sud da se radi o sasvim drugim stvarima a ne o prodaji, kupovini, čuvanju i pakovanju opojne droge, što taj sud nije prihvatio budući da je sadržina preslušanih razgovora potkrijepljena svim ostalim provedenim dokazima između kojih su i iskazi saslušanih svjedoka poimenično navedenih u presudi čiji sadržaj je detaljno interpretiran u presudi. Sud je naveo da je očekivano da počinioci ovakvog krivičnog djela prilikom međusobne komunikacije telefonom ne pominju drogu nego se služe drugim, prethodno dogovorenim terminima, jer je logično i očekivano da je takvo nešto dogovoreno s ciljem da se onemogući organima gonjenja da ih otkriju a na šta, prema obrazloženju Okružnog suda, upućuje i činjenica da su i sami saoptuženi prilikom razgovora upozoravali svoje sagovornike da govore u šiframa upozoravajući da je moguće da se njihovi telefoni prisluškuju.

16. Okružni sud je dalje naveo da su u konkretnom slučaju izvršeni i vještačenje sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica, da su privremeno oduzeti od saoptuženih, a sve po osnovu naredbi Specijalnog tužilaštva. Navedeno je da su izvršeni i pretresi u skladu s izdatim naredbama suda prilikom kojih je pronađen i oduzet nepoznati prah i staklena bočica, kao i tri uzorka praha bijele boje upakovanog u PVC kesice za koje je, na osnovu naredbe Specijalnog tužilaštva, izvršeno vještačenje i utvrđeno da je u oduzetoj praškastoj materiji prisutan kokain. Prema obrazloženju presude, kokain se nalazi na važećoj listi opojnih droga (tabela 2, supstance i biljke pod strogom kontrolom, pod rednim brojem 52, a objavljena je u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/06) čiji je promet zakonom ograničen, a za čije držanje i promet nesumnjivo saoptuženi nisu imali ovlašćenje. Takođe je navedeno da je prilikom pretresa pronađena i eksplozivna naprava čije je vještačenje povjereno Kriminalističko-tehničkom centru MUP-a RS i za koju je utvrđeno da se radi o eksplozivnoj klasičnoj napravi sačinjenoj od vojnog eksploziva pentrita vrlo velike razorne moći koja se aktivira pomoću mobilnog telefona, ali da se nije mogla aktivirati zbog toga što provodnici elektro-detonatorske kapisle nisu bili spojeni na odgovarajuće elektronske elemente.

17. Okružni sud je, takođe, u presudi detaljno interpretirao izjave brojnih svjedoka te obrazložio, za svaku izjavu posebno, da li je taj sud prihvata ili ne i iz kojih razloga. Za svjedoke, takođe poimenično navedene u presudi, istaknuto je da su njihove izjave hronološki i sadržajno bitne i u potpunosti u saglasnosti s preslušanim transkriptima razgovora tih svjedoka s prvoapelantom, kao i da je taj sud u cijelosti vjerovao iskazu svjedoka D. J. a koji je, kako je naveo Okružni sud, i sam pripadao istom zločinačkom udruženju i iz kog je izašao budući da je kao otac troje maloljetne djece shvatio i svjedočio na koji je način kokain poguban za mlade ljude. Osim toga, Okružni sud je u odnosu na prigovore branitelja apelanata vezane za ovog svjedoka koji je sklopio sporazum s Tužilaštvom i protiv kog je postupak razdvojen, naveo da te navode nije mogao da prihvati jer je iskaz tog svjedoka u cijelosti u saglasnosti s preslušanim transkriptima telefonskih razgovora, dijelom i sa iskazom svjedoka poimenično navedenog u presudi i drugim dokazima, te i zbog činjenice da je taj svjedok odbio da svjedoči protiv onih saoptuženih sa kojima nije imao direktne kontakte. Navedeno je i da je vrijednost i vjerodostojnost tog iskaza sud cijenio u skladu sa odredbama člana 295 stav 2 ZKP-a, imajući u vidu i sve ostale dokaze provedene u postupku.

18. Zatim, Okružni sud je naveo da je odbio prijedloge branitelja apelanta za saslušanje svjedoka poimenično navedenih u presudi, budući da su na ranije održanom ročištu ovi svjedoci već bili direktno i unakrsno saslušani na iste okolnosti na koje je branitelj prvoapelanta predložio da se ponovo saslušaju, a što je prema mišljenju tog suda bespredmetno. Zbog istog razloga Okružni sud je odbio i prijedlog prvoapelantove odbrane da se saslušaju ovlašćena službena lica-policajci poimenično navedeni u presudi, budući da su oni u pogledu okolnosti na koje je predloženo saslušanje, već sastavili službene izvještaje i druge službene akte koji su odbrani tokom postupka bili dostupni i čije bi prezentiranje samo vodilo oduglovačenju postupka.

19. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da su prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant, shodno odredbama člana 15 KZ RS, postupali s direktnim umišljajem budući da je nesporno da su znali i bili svjesni da su pripadnici organizovane kriminalne grupe, da su nesumnjivo svjesno preduzimali sve predmetne radnje u međusobnom dogovoru s ciljem da steknu novčanu korist u neograničenom vremenskom periodu, stalno uvećavajući prodaju opojne droge kokaina a s ciljem da povećaju ličnu dobit. Osim toga, a u odnosu na postupanje prvoapelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti, pri čemu je prvoapelant dao direktne naloge licu preciziranom u presudi vezano za nabavku i postavljanje eksplozivnih naprava, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je prvoapelant bio svjestan karaktera preduzetih radnji i svjestan posljedica koje mogu da nastupe, ali da je htio da nastupe te posljedice. Zbog toga je Okružni sud, uz primjenu preciziranih olakšavajućih i otežavajući okolnosti za svakog od apelanata posebno, donio presudu kao u dispozitivu.

20. Odlučujući o žalbi apelanata i ostalih saosuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je žalbe djelimično uvažio u odnosu na apelante na način da je djelimično usvojena žalba prvoapelanta i preinačena prvostepena presuda tako što je protiv apelanta odbijena optužnica u odnosu na radnje precizirane u presudi (događaj od 30. maja 2008. godine vezan za privremeno oduzimanje droge oduzimanje opojne doge u količini od 74.8833), dok je u preostalom dijelu u odnosu na prvoapelanta presuda preinačena u odluci o kazni tako što mu je za predmetna krivična djela za koja je proglašen krivim tom presudom, utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina a uzeta je kao utvrđena, u smislu člana 43 stav (1) KZ RS kazna zatvora u trajanju od jedne godine izrečena presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj i datum preciziran u presudi koja mu je izrečena zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav (1) KZ RS, pa ga je Vrhovni sud osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci u koje mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi; djelimično je uvažena žalba i drugoapelanta i trećeapelanta, tako da je drugoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina a trećeapelantu u trajanju od šest godina, u šta im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru precizirano u presudi.

21. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su apelanti prvostepenu presudu pobijali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda krivičnog zakona te odluke o kaznama koje su izrečene prvoapelantu i trećeapelantu. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da su žalbeni navodi koji su se odnosili na povredu odredaba krivičnog postupka neosnovani budući da su u osporenoj presudi, kako je naveo Vrhovni sud, dati razlozi o odlučnim činjenicama o tome da su svi saoptuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Vrhovni sud je naveo i da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je, prema navodima Vrhovnog suda, kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni neki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branitelja apelanata, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda pravilnim pristupom vijeće je odbilo određene prijedloge prvoapelantovog branioca kao nepotrebne u smislu člana 278 stav 2 ZKP i dalo razloge u obrazloženju rješenja zbog kojih odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da zaključi da je ponuđeni, odnosno predloženi dokaz nepotreban ili nedozvoljen, i odbije taj dokaz.

22. Zatim, a u vezi sa žalbenim navodima apelanata kao i ostalih saoptuženih koji su se odnosili na nezakonito pribavljene dokaze, Vrhovni sud je naveo da je članom 10 ZKP RS-Prečišćeni tekst, propisano šta se smatra nevaljanim dokazima te da iz stanja spisa proizilazi da u konkretnom slučaju niti jedan dokaz ne može da bude smatran nevaljanim. Osim toga, a vezano za zakonitost pribavljanja listinga telefonskih razgovora i vještačenja MUP-a RS, odnosno državnog organa, Vrhovni sud je istakao da je iz spisa predmeta utvrdio da, između ostalog, postoji Naredba Okružnog suda, broj 011-0-Kpp-08- 000 054-p od 18. novembra 2008. godine kojom je naloženo operaterima M:tel Telekomunikacije Republike Srpske da dostave listinge svih odlaznih i dolaznih poziva za nabrojane SIM kartice na osnovu čega su traženi listinzi dostavljeni Okružnom sudu, kao i još 16 naredbi za pretresanje, 23 zapisnika o pretresanju, uz isto toliko potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, 12 fotodokumentacija i tri zapisnika o vaganju. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje je određena ova istražna radnja. Vrhovni sud je takođe naveo da je u svakom konkretnom slučaju naredba o određivanju posebnih istražnih radnji i u odnosu na apelante donesena na obrazložen prijedlog tužioca. Zatim, Vrhovni sud je istakao da su tvrdnje apelanata da je zbog načina vođenja postupka povrijeđeno njihovo pravo na privatnost i da su indicije do kojih se došlo putem telefonskih razgovora u kontradiktornosti s dokazima u spisu, ostale uopštene i nekonkretizovane.

23. U odnosu na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica predmeta nesporno proizilazi da je prvostepeni sud utvrdio sve krucijalne činjenice iz kojih jasno proizilazi krivica apelanata za počinjenje djela koja su im stavljena na teret i da je navedena utvrđenja i pravne stavove prvostepeni sud obrazložio na način koji prihvata i taj sud, zbog čega Vrhovni sud ove žalbene navode apelanata smatra neosnovnim. S tim u vezi kao neosnovan odbijen je i žalbeni prigovor prvoapelanta da nije dokazano da je on organizovao i rukovodio zločinačkim udruženjem, iako je i sam potvrdio da se poznaje sa svim ostalim saoptuženima sa kojima je razmjenjivao telefonske pozive i da su svi dozvolili sebi određene nedozvoljene radnje koje su ih odvele u kriminal, ali ne organizovani, te da su se svi ponaosob bavili trgovinom drogom. Navedeno je da je na osnovu brojnih dokaza koji su precizirani u prvostepenoj presudi nesporno dokazano da je prvoapelant bio organizator zločinačkog udruženja a ostali saoptuženi članovi, te da navedena utvrđenja žalbama nisu dovedena u pitanje.

24. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da su, međutim, osnovane žalbe u pogledu visine izrečenih kazni zatvora. Vrhovni sud je obrazložio da, iako je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od značaja za utvrđivanje kazni svim saoptuženim taj sud smatra da, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za predmet, prvostepeni sud ipak nije adekvatno vrednovao sve olakšavajuće okolnosti za svakog saoptuženog te da se, obzirom da u odnosu na sve saoptužene postoje i osobito olakšavajuće okolnosti precizirane u presudi, ista svrha kažnjavanja može postići i nižim kaznama pa je iz tog razloga Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o kaznama, na način preciziran u dispozitivu.

25. Protiv navedene presude apelanti i ostali saoptuženi su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud Presudom broj 118 0 K 000699 10 Kvlz od 21. marta 2011. godine odbio kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

26. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Svi apelanti smatraju da je u postupku koji je vođen protiv njih prekršen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Navode da ničim nije sa sigurnošću utvrđeno da su počinili djela koja su im stavljena na teret i da su osuđeni samo na osnovu presretnutih telefonskih razgovora koji nemaju nikakav kvalitet pa ni kvalitet indicije. Apelanti navode da sudovi nisu ničim dokazali da su postupali s direktnim umišljanjem niti iz osporene presude proizilazi da je direktni umišljaj u odnosu na svakog od njih u presudi obrazložen. Prvoapelant smatra da su sudovi prihvatili dokaze Tužilaštva, dok dokaze prvoapelanta nisu prihvatili. Svi apelanti navode i da su osuđeni na osnovu iskaza svjedoka koji je ranije sklopio sporazum s Tužilaštvom, zbog čega smatraju da nisu imali pravo na odbranu u skladu sa zakonom.

b) Odgovor na apelaciju

27. U odgovorima na sve apelacije Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacija doslovno prepisani iz žalbi protiv prvostepenih presuda, o čemu se taj sud u svojoj presudi već izjasnio, te da smatra da su apelacije neosnovane.

28. U odgovoru na apelacije Okružni sud je naveo da je postupak protiv apelanata vođen u skladu sa odredbama ZKP RS, da su svim apelantima obezbjeđeni uslovi za odbranu u punom kapacitetu, da je na osnovu dokaza koji su cijenjeni kako ponaosob tako i u međusobnoj povezanosti, nesporno utvrđeno postojanje zločinačke organizacije čiji su pripadnici bili apelanti te da su apelacije neosnovane.

29. U odgovoru na apelacije Tužilaštvo je navelo hronologiju predmeta i prijedlog da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V. Relevantni propisi

30. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12 ) relevantne odredbe glase:

Član 224. st. 1. i 2 (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

Član 383a. st. 1. i 2.

(1) Ko organizuje udruženje koje ima za cilj vršenje krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ko postane član udruženja iz prethodnog stava, kazniće se zatvorom do dvije godine.

Član 402. stav 1.

(1)Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim gasom, jonizirajućim ili radioaktivnim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom, pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom drugom opšteopasnom radnjom ili opšteopasnim sredstvom, izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg obima, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

31. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim bitnim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 14.

Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 270.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Član 280.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili na dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili ospori svoj prethodni iskaz.

Član 287.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 296. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.[...]

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. avgusta 2010. godine a apelacije su podnesene 18. oktobra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije.

37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;

39. Ustavni sud zapaža da svi apelanti navode da je u postupku protiv njih pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je prekršen princip prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo budući da osim presretnutim telefonskim razgovorima, koji su na nivou indicije a ne dokaza, ničim nije dokazano da su počinili djela za koja su osuđeni, da prvoapelant navodi da su prihvaćeni samo svjedoci Tužilaštva ali ne i odbrane zbog čega smatra da mu je prekršeno i pravo na odbranu, da svi apelanti smatraju da im je pravo na odbranu prekršeno jer nisu imali isti tretman kao Tužilaštvo i jer smatraju da su osuđeni na osnovu iskaza lica koje je sklopilo sporazum s Tužilaštvom te da u presudi nije obrazloženo u čemu se sastoji direktan umišljaj svakog od njih.

40. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

Ustavni sud podsjeća i da prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296 stav 7 ZKP RS) i da pri tom da obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te da dovede sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu. Takođe, činjenice koje sud treba da utvrdi mogu da se dokazuju neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, provedeni posredni dokazi moraju da budu u potpunom skladu i da predstavljaju ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi npr. odluke Ustavnog suda broj AP 2650/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 32, i broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 31, dostupne na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. U stvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S tim u vezi Ustavni sud podsjeća i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom niti će se miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu ni u to kojim dokazima sudovi vjeruju na osnovu sudijske slobodne procjene, jer je to isključivo uloga redovnih sudova. Osim toga član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka nego samo argumente koje sud smatra relevantnim uzimajući u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/02, tačka 19 i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27).

42. U konkretnom slučaju, a u vezi s navodima o kršenju prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivična djela za koja su osuđeni. Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi, analizirajući svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj vezi, došli do zaključka da su se u radnjama apelanata, koje su bile svjesno isplanirane i koje su apelanti htjeli da izvrše, stekla obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret i za koje su proglašeni krivim i izrečene im kazne zatvora pri tom se pozivajući na relevantne odredbe KZ RS i ZKP RS. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dali i detaljna obrazloženja u pogledu postojanja direktnog umišljaja kod apelanata, a data obrazložena u tom dijelu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Zatim, a u vezi s navodima apelanata da su osuđeni na osnovu indicija, Ustavni sud podsjeća da je u prethodnim tačkama ove odluke navedeno da iz osporenih presuda proizilazi da je Okružni sud utvrdio da na izvršenje krivičnih djela, osim detaljno preciziranih neposrednih dokaza, ukazuju i transkripti i snimci poslanih i primljenih telefonskih razgovora koji jasno svjedoče da su postojali intenzivni međusobni telefonski kontakti svih saoptuženih, a koji čine čvrstu i logičku cjelinu kako međusobno tako i s navedenim neposrednim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi navodi apelanata. Zbog svega navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, neosnovani.

43. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da su donesenim presudama prekršeni princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud u kontekstu navedenog u prethodnoj tački ove odluke, zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju ili kršenje presumpcije nevinosti niti na bilo koji način dovode u sumnju ili ostavljaju nerazjašnjeno neko pitanje u smislu principa in dubio pro reo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti, i pored toga što nisu bili u obavezi da se brane, u postupku ničim nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja redovnih sudova niti su ponudili bilo kakav dokaz u svoju korist koji bi doveo u sumnju kako zaključke redovnih sudova tako i dokaze koje je ponudilo Tužilaštvo. Zbog navedenog Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

44. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelanti navode i kršenje prava na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije jer su, kako apelanti navode, osuđeni na osnovu iskaza svjedoka koji je zaključio sporazum s Tužilaštvom, da nisu tretirani na isti način kao Tužilaštvo te da prvoapelant navodi da mu je pravo na odbranu prekršeno i time što nisu data obrazloženja zašto njegovi dokazi nisu prihvaćeni. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su institucije Evropske konvencije usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uslovima» i uz «jednakost oružja». Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).

U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u svojoj praksi već izrazio mišljenje da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda ne može da se zaključi da su redovni sudovi propustili da utvrde da je iskaz ovog svjedoka pribavljen na nezakonit način u smislu člana 10 ZKP RS, budući da su razmotrili navode apelanata u tom pogledu i dali razloge zašto oni ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, zatim apelantima nije bila uskraćena mogućnost da tog svjedoka ispituju neposredno ili posredstvom svojih branilaca, kao i da njegov iskaz osporavaju isticanjem drugih dokaza, te najzad, ne može da se zaključi da su sudovi propustili da ocijene ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi s ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je, suprotno tvrdnjama apelanata, apelantima omogućeno da aktivno učestvuju u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu u smislu da im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pri tom, suprotno tvrdnjama prvoapelanta, sudovi dali argumentovano obrazloženje (koje je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke) zašto su neke od dokaza prihvatili a neke ne. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu doveli apelante u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. Zbog navedenog Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u krivičnom postupku koji je, između ostalih, vođen protiv apelanata, utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostalo sveobuhvatno izvođenje i analiza dokaza i činjenica, te da obrazloženja osporenih presuda u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, provođenja dokaza, umišljajnog postupanja apelanata, primjene materijalnog i procesnog prava i ravnopravnosti stranaka u postupku, u cijelosti zadovoljavaju kriterijume i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.

46. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 2 i 3 tačka d) kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata presude donijeli na osnovu dokaza a ne indicija, pri tom brižljivo ocijenjujući svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno, i kada presude nisu zasnovane samo na presretnutim telefonskim razgovorima i iskazu lica koje je ranije bilo član istog zločinačkog udruženja i protiv kog je krivični postupak razdvojen od postupka koji je vođen protiv apelanata veći na brojnim drugim dokazima preciziranim u presudama iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti, postupajući s umišljajem, počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno krucijalno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Nema kršenja navedenih prava ni kada je apelantima omogućeno da pod istim uslovima kao i Tužilaštvo učestvuju u predmetnom postupku.

48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4491/10 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio