Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3737/13 (N. H.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3737/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3737/13, rješavajući apelaciju Nedžada Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Hodžića, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 008978 13 Kv 4 od 1. jula 2013. godine i S1 1 K 008978 13 Kro od 17. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, trenutno u pritvoru Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), kojeg zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda BiH br. S1 1 K 008978 13 Kv4 od 1. jula 2013. godine i S1 1 K 008978 13 Kro od 17. juna 2013. godine. Istovremeno apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi mu se ukinula mjera pritvora do donošenja nove odluke Suda BiH.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. septembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je odgovor dostavilo 30. septembra 2013. godine, a Sud BiH je svoj odgovor na apelaciju dostavio 1. oktobra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 4. oktobra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Prema stanju spisa Rješenjem Suda BiH broj S 1 1 K 008978 13 Krn 3 od 20. marta 2013. godine (koje apelant nije dostavio uz apelaciju) apelantu je određen pritvor, nakon što mu je rješenjem Suda BiH od 19. marta 2013. godine ukinut pritvor u drugom predmetu koji se vodi pred Sudom BiH.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Kro od 17. juna 2013. godine apelantu je produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga predviđenih odredbom člana 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji po navedenom rješenju može trajati najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice (14. juni 2013. godine), odnosno do 14. juna 2016. godine ili do druge odluke navedenog suda.

8. U obrazloženju je navedeno da je sudija za prethodno saslušanje 14. juna 2013. godine potvrdio Optužnicu Tužilaštva BiH broj T 20 0 KTRZ 0006627 13 od 12. juna 2013. godine, nakon detaljnog proučavanja dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, te utvrđivanja da postoji osnovana sumnja da su apelant i Dževad Salčin, kao osumnjičenici, učinili krivična djela koja su im stavljena na teret – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). U vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret u obrazloženju je navedeno da se sudija za prethodno saslušanje prilikom donošenja odluke rukovodio dokazima koji se odnose na formiranje i pripadnost apelanta Specijalnom odredu za posebne namjene Vrhovne komande Armije BiH „Zulfikar“ u kojem svojstvu je, kako se osnovano sumnja, tokom 1993. godine počinio inkriminirane radnje iz optužnice, što sve proizlazi iz sadržaja dokaza („Službeni list RbiH“ broj 4 od 20. maja 1992. godine, Uredba sa zakonskom snagom o Oružanim snagama RBiH, Spisak vojnika specijalnog odreda za posebne namjene i dr. dokazi koji su taksativno navedeni u fusnoti rješenja). Sud BiH je u svjetlu prethodno iznesenog ukazao i na svjedoka M.J. koji je u svom iskazu naveo, između ostalog. da ga je apelant prilikom sprovođenja iz zatočeničkog objekta „Silos“, općina Hadžići, u podrumske prostorije atomskog skloništa u prvoj polovini 1993. godine tukao rukama, nogama i kundakom puške po svim dijelovima tijela, kao i druge zatočenike koje je imenovao. Osim tog svjedoka Sud BiH se rukovodio i iskazima drugih svjedoka koji su u sličnom kontekstu spominjali apelanta. Na temelju sadržaja navedenih dokaza, te ostalih dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, Sud BiH je donio zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti optužnicom za koja mu se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, na koji način je ispunjena opšta materijalno-pravna pretpostavka za egzistiranje mjere pritvora, u smislu odredbe člana 132. stav 1. u vezi s članom 137. stav 2. tačka d), sve u ZKP BiH.

9. Obrazlažući posebni pritvorski osnov iz odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je vodio računa o standardima koje je prilikom odlučivanja o zakonitosti pritvora ustanovio Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), i to: karakter umiješane osobe, njen moral, njena imovina, veza sa državom u kojoj je osoba optužena kao i njeni međunarodni kontakti, pri čemu je sud imao u vidu Presudu Evropskog suda Neumeister protiv Austrije od 27. jula 1968. godine. Zatim, Sud BiH je podsjetio da se pred istim sudom vodi drugi krivični postupak koji je u fazi glavnog pretresa, u kojem je u odnosu na apelanta egzistirala mjera pritvora koja je zamijenjena mjerama zabrane. Međutim, kako je istaknuto u obrazloženju, zbog nepoštivanja određenih mjera zabrane apelantu je ponovo određen pritvor, pa je isti trajao od 26. marta 2010. godine do 19. marta 2013. godine. Upravo navedeno, prema mišljenju Suda BiH, u velikoj mjeri ukazuje na ličnost i karakter apelanta, koji je u istina odvojenom, ali sličnom predmetu, pokazao da nijedna mjera, izuzev mjere pritvora, ne može osigurati neometano vođenje postupka.

10. Sud BiH je u svjetlu navedenog istakao da se u odnosu na apelanta vode dva krivična postupka po potvrđenim optužnicama za krivična djela sa zapriječenom kaznom zatvora u trajanju od najmanje 10 godina, odnosno kaznom dugotrajnog zatvora koja okolnost, u svakom slučaju, može djelovati motivirajuće na apelanta da se da u bjekstvo. U tom kontekstu je navedeno da apelant pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo R Srbije, koja temeljem ustavnih ovlaštenja radi krivičnog gonjenja drugoj državi ne izručuje vlastite državljane. Uz to, kako je istaknuto, dokazi u spisu potvrđuju da apelant na teritoriji R Srbije ima prijavljeno prebivalište, te ličnu kartu koju su izdale ovlaštene institucije, kao i jake porodične i rodbinske odnose. Zatim, navedeno je da suprotno vezama sa R Srbijom, dokazi u spisu upućuju na zaključak da apelant ima obezbijeđena sredstva za egzistenciju (lična invalidnina i dodatak za tuđu njegu i pomoć), bez obzira na mjesto prebivališta, te da u BiH nije vlasnik nepokretne imovine, što su dodatne okolnosti koje ukazuju na realnu opasnost od bjekstva. Sud BiH je, slijedom svih navedenih razloga, prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH i apelantu produžio mjeru pritvora, u skladu s odredbom člana 137. stav 1. i stav 2. tačka d) u vezi s članom 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. Na kraju, Sud BiH se osvrnuo na prigovore odbrane koji se odnose na procesnu sposobnost apelanta pojasnivši u tom pravcu da je prigovor neosnovan, s obzirom da je apelant, zbog istih okolnosti, bio podvrgnut nizu pretraga i vještačenja, temeljem kojih je utvrđeno da je apelant u stanju da prati suđenje, ali da njegovo zdravstveno stanje zahtijeva pravljenje češćih pauza. Konačno, kako je u rješenju istaknuto, Sud BiH je po službenoj dužnosti razmotrio i primjenu blažih mjera, ali je nakon analize svih relevantnih činjenica u konkretnom predmetu izveden zaključak da sve okolnosti konkretnog slučaju nesumnjivo ukazuju da je trenutno neophodno obezbijediti nesmetano vođenje postupka, zbog čega je ocijenjeno da je mjera pritvora jedina mjera kojom se može postići takva svrha.

11. Odlučujući o žalbi apelantovog branitelja, podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Žalbeno vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 1 K 008978 13 Kv4 od 1. jula 2013. godine kojim je žalba odbijena. Osvrćući se na žalbene navode kojima je ukazano na nepostojanje osnovane sumnje u konkretnom slučaju drugostepeni sud je, suprotno žalbenim prigovorima, ocijenio da je osporena odluka detaljno i sveobuhvatno razmotrila okolnosti konkretnog slučaja i pri tome izvela ispravan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome je, kako je u obrazloženju istaknuto, pobijana odluka je pravilno identifikovala odlučne činjenice o postojanju osnovane sumnje i povezala ih s činjenicom da je optužnica u konkretnom predmetu potvrđena. Nadalje, drugostepeni sud je ocijenio ispravnom pobijanu odluku i u dijelu postojanja okolnosti koji ukazuju na opasnost od bjekstva, u smislu razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH. U tom kontekstu je dalje pojašnjeno da je prvostepeni sud, pri tome, cijenio odlučne činjenice i to da apelant ima državljanstvo druge države (R Srbije) i, s tim u vezi, eventualnu nemogućnost realizacije izručenja apelanta iz R Srbije, ukoliko bi, zbog ukidanja pritvora, apelant prešao na teritoriju te zemlje. Zatim, kako je istaknuto, prvostepeni sud je navedene okolnosti doveo u kontekst s apelantovom ličnošću i njegovim obrascem ponašanja, te je opet sve to doveo u vezu s nespornim činjenicama koje se ogledaju u visini zaprijećene kazne, što opet sve navedeno i za drugostepeni sud ukazuje na postojanje opasnosti od bjekstva, pa su i ovi žalbeni navodi odbijeni kao neosnovani.

12. Sud BiH je dalje naveo da, uprkos potenciranju žalbe na eventualnu procesnu nesposobnost apelanta, navedeni sud ne vidi da je ova okolnost odlučna za pozitivnu odluku o pritvoru, naglasivši da će se o ovoj okolnosti odrediti sudeće vijeće u nastavku postupka. Konačno, drugostepeni sud je još naveo da je slijedom obaveze, u skladu s članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 123. stav 2. i 131. stav 1. ZKP BiH, prvostepeni sud razmotrio i primjenu druge blaže mjere obezbjeđenja, ali je nakon sveukupne analize okolnosti slučaju zaključeno da je mjera pritvora najadekvatnija, a taj stav je kao pravilan prihvatio i drugostepeni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Smatra da su osporena rješenja suprotna citiranom članu Evropske konvencije, budući da Sud BiH nije konkretizovao da postoji stvarna opasnost da će apelant, bude li pušten iz pritvora, pobjeći. Osim toga, smatra da pri odlučivanju nisu cijenjene sve činjenice i okolnosti, u prvom redu njegovo teško zdravstveno stanje (100% invalid), koje su u pritvoru dodatno pogoršalo, te imovinske i porodične prilike. Zatim, smatra da tokom postupka nije uzeto u obzir da je apelant već proveo u pritvoru tri godine u drugom postupku, koji je u toku pred Sudom BiH za isto krivično djelo, počinjeno u istom vremenskom intervalu, kao pripadnik iste vojne formacije „Zulfikar“, ali na drugom području (Trusina), tako da prema apelantovom mišljenju primjenom načela ne bis in idem nije bilo moguće podići novu optužnicu, niti voditi dva paralelna postupka za isto krivično djelo, što sve ukazuje da nije bilo moguće odrediti novi pritvor u novom postupku. U tom kontekstu apelant se pozvao na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Šebalj protiv Hrvatske od 28. juna 2011. godine. Apelant priznaje da navedene okolnosti nisu isticane tokom postupka, ali potencira da se radi o bitnoj povredi krivičnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Osim toga, iz samog obrazloženja se jasno vidi da se sudovi pozivaju i koriste paralelni pritvorski spis kao na pravomoćnu presuđenu stvar, što jasno ukazuje na kršenje principa ne bis in idem.

b) Odgovor na apelaciju

14. Tužilaštvo BiH je, osvrćući se na apelacione prigovore, navelo, između ostalog, da su netačne tvrdnje da Sud BiH nije uzeo u obzir okolnost da je apelant 100% invalid, da je u drugom predmetu već proveo tri godine u pritvoru, te da nije cijenjena mogućnost određivanja blažih mjera kojim bi se postigla ista svrha. Zatim, kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi o kršenju načela ne bis in idem, u prvom redu zbog toga što apelant pogrešno tumači ovaj institut. U tom kontekstu je pojašnjeno da ista osoba može biti više puta optužena za isto krivično djelo u smislu pravne kvalifikacije, ali ne i istog činjeničnog supstrata. Pojašnjeno je da se navedeno načelo odnosi na identičan subjektivni i objektivni identitet optužbe s prethodnom optužbom po kojoj je Sud BiH već odlučivao, što nije činjenica u pogledu ove dvije optužnice. Dakle, kakao je istaknuto, u konkretnom slučaju ne postoji isti objektivni identitet između ove dvije optužnice, pa se stoga ne može primijenit pravni institut ne bis in idem. U vezi s apelantovim pozivanjem na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Šebelj protiv R Hrvatske Tužilaštvo BiH je navelo da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju zbog toga što su činjenice po osnovu predmetne apelacije u potpunosti drugačije. U tom kontekstu je pojašnjeno da protiv apelanta niti u jednom trenutku nisu postojala dva paralelna postupka odlučivanja o određivanju ili produžavanju mjere pritvora pred Sudom BiH, niti su ikada postojala dva paralelna rješenja Suda BiH o određivanju ili produženju mjere pritvora, budući da je u drugom predmetu apelantu ukinuta mjera pritvora rješenjem od 19. marta 2013. godine.

15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao, između ostalog, da je u kontekstu apelantovog zdravstvenog stanja u više navrata vršeno vještačenje, te da u spisu o tome postoji obimna ljekarska dokumentacija, između ostalog, nalaz tima psihijatara urađen po nalogu Suda BiH od 1. aprila 2013. godine iz koga proizlazi da ukupno ponašanje apelanta ima izrazito simulativan karakter, te da ne postoji mogućnost procjene stvarnih psihičkih posljedica pretrpljene moždane traume. Sud BiH je u tom kontekstu naveo da sve dok je u apelantovom ponašanju prisutan simulativni karakter, nije moguće utvrditi njegovo zdravstveno stanje, koje bi navedeni sud mogao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o pritvoru. Naglašeno je još da je na inicijativu odbrane 28. augusta 2013. godine donesena naredba o provođenju novog vještačenja apelanta, koje je u toku. U vezi s prigovorima o kršenju principa ne bis in idem Sud BiH je istakao, između ostalog, da se u konkretnom slučaju radi o dva činjenično potpuno odvojena događaja u čijem učinjenju je sudjelovao veći broj lica, da se radi o veoma složenim predmetima što implicira da protiv apelanta nije bilo moguće provesti jedinstvenu istragu i jedinstveni krivični postupak.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09 i 72/13) Član 131.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca, a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.

(3) Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 132. stav 1. tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Član 137. stav 1. i stav 2. tačka d) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008978 13 Kv 4 od 1. jula 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. jula 2013. godine a apelacija je podnesena 30. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, U vezi s ovim navodima Ustavni sud zapaža da, iako apelant to nije eksplicitno precizirao, iz navoda apelacije proizlazi da apelant zapravo ukazuje na kršenje prava iz člana 5. stav 1. tačka c. i stav 3. Evropske konvencije.

22. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

24. Apelant ukazuje da mu je Sud BiH pobijanim rješenjima nezakonito produžio pritvor jer nisu cijenjene sve posebne okolnosti za primjenu ove mjere osiguranja, odnosno da se radi o dvostrukom pritvoru jer je u drugom predmetu apelant već bio u pritvoru tri godine. U tom kontekstu apelant je ukazao da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo ne bis in idem zbog toga što se pred Sudom BiH po drugoj optužnici paralelno vodi drugi postupak za identično krivično djelo, što je za apelanta potpuno neprihvatljivo.

25. Ustavni sud je i u svojoj jurisprudenciji ukazao da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da lišavanje bude «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav

3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

26. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora protiv osumnjičenog ili optuženog težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

27. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava odluku o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da njemu bude produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije konkretizirao i objektivizirao razloge zbog kojih smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na neophodnost određivanja ove mjere osiguranja. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen rješenjem od 20. marta 2013. godine, tokom trajanja istrage, te da je odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice donesena iz razloga predviđenog u članu 132. stav 1. tačka a) ZKP, odnosno zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Ustavni sud, također, zapaža da je u tom pravcu Tužilaštvo BiH ponudilo dokaze o postojanju takvih naročitih okolnosti, te da je Sud BiH osporene odluke donio nakon detaljnog razmatranja tih dokaza. Iz osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH prilikom razmatranja prijedloga za produženje pritvora uzeo u obzir standarde koje je prilikom odlučivanja o zakonitosti pritvora u odluci Neumeister protiv Austrije ustanovio Evropski sud (karakter umiješane osobe, njen moral, imovinu, vezu s državom u kojoj je osoba optužena i njene međunarodne kontakte).

28. Dakle, Sud BiH je, cijeneći naročite okolnosti prilikom odlučivanja imao u vidu da apelant u drugom, odvojenom, ali sličnom predmetu nije poštovao mjere zabrane, koje su mu određene umjesto pritvora, zatim da se protiv apelanta vode dva krivična postupka sa zapriječenom kaznom u trajanju najmanje 10 godina, odnosno kaznom dugotrajnog zatvora, što bi ga eventualno moglo potaknuti na bjekstvo, zatim da apelant posjeduje i državljanstvo R Srbije, gdje mu je prijavljeno prebivalište, i gdje ima jake porodične i rodbinske odnose, potom da R Srbija ne izručuje svoje državljane radi krivičnog gonjenja, te da apelant u Bosni i Hercegovini ne posjeduje nekretnine, što je sve navedeno, uz postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, učvrstilo stav Suda BiH o neophodnosti pritvora. U vezi s činjenicom da apelant posjeduje dvojno državljanstvo Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da dvojno državljanstvo, samo po sebi, ne može biti osnov za zaključak da postoji opasnost od bjekstva, u smislu pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) ZKPBiH, niti se zbog ovih činjenica može svakoj osumnjičenoj osobi stavljati na teret bjekstvo od pravde u Bosni i Hercegovini (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3512/08 od 29. aprila 2009. godine, tačka 18). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u konkretnom slučaju, analizirajući dokumentaciju vezanu za određivanje pritvora i prijedlog Tužiteljstva BiH za produženje pritvora, jasno ukazao na postojanje niza drugih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, u smislu odredbe člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (karakter apelanta, težina krivičnih djela koja su počinjena, svijest o visini kazne, jake rodbinske veze, neposjedovanje nekretnina u BiH), zaključivši da sve te činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti od bjekstva i da kao takve mogu dovesti u pitanje okončanje istrage. Dakle, navedeno jasno ukazuje da postojanje dvojnog državljanstva nije bio jedini razlog koji je Sud BiH imao na umu prilikom odlučivanja.

29. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant navode o narušenom zdravlju tokom postupka dovodio u kontekst njegove procesne nesposobnosti o čemu su se Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, izjasnio istaknuvši da je Sud BiH do sada provodio više vještačenja i ljekarskih pregleda, kako bi se utvrdilo apelantovo stvarno zdravstveno stanje, te da je jedno takvo vještačenje upravo u toku, kako to proizlazi iz odgovora Suda BiH na apelaciju, što dovoljno govori o činjenici da Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, ima u vidu i vodi računa o apelantovom zdravstvenom stanju.

30. Zatim, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je određen dvostruki pritvor, budući da je već proveo u pritvoru tri godine u drugom paralelnom postupku u okviru kojeg je optužen za isto krivično djelo, pozivajući se u tom kontekstu na odluku Evropskog suda u predmetu Šebelj protiv Hrvatske od 28. juna 2011. godine. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da protiv apelanta niti u jednom trenutku nisu postojala dva paralelna postupka odlučivanja o određivanju ili produžavanju pritvora pred Sudom BiH, niti su postojala dva paralelna rješenja Suda BiH o određivanju ili produžavanja mjere pritvora, što bi eventualno vodilo ka kršenju apelantovih prava. Naprotiv, apelantu je u predmetnom postupku određen pritvor rješenjem od 20. marta 2013. godine, nakon ukidanja pritvora (rješenjem od 19. marta 2013. godine) u drugom, odvojenom postupku, za šta nije bilo procesnih prepreka, niti zakonskih ograničenja, pa u takvim okolnostima Ustavni sud u postupanju Suda BiH ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

31. Osim toga, apelantovo ukazivanje na kršenje načela ne bis in idem Ustavni sud također smatra neosnovanim, prije svega imajući u vidu suštinu ovog instituta koji podrazumijeva identičan subjektivni i objektivni identitet optužbe, te postojanje pravosnažne odluke, koje u konkretnom slučaju nema, budući da su postupci u toku, pri čemu i sam apelant tvrdi da se radi o istom krivičnom djelu, učinjenom u istom vremenskom periodu, kao pripadnik iste vojne formacije, ali na drugom mjestu (Trusina), što jasno ukazuje da u konkretnom slučaju ne postoji ni objektivni identitet optužbe.

32. Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju ocijenio sve odlučne činjenice koje su mu prezentirane s ciljem utvrđivanja da postoje «posebne okolnosti» koje opravdavaju produženje pritvora apelantu po osnovu opasnosti od bjekstva, pri čemu je cijenio i apelantovo zdravstveno stanje, i dao razloge zašto apelantovi navodi u tom pogledu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Budući da je Sud BiH, dakle, svoje zaključke konkretizirao i zasnovao na objektivnim saznanjima, te da je o tome u osporenim rješenjima dao obrazloženja koja zadovoljavaju standarde člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u slučaju kada je apelantu produžen pritvor zbog mogućnosti bjekstva, s obzirom da postoje objektivne okolnosti koje upućuju na mogućost apelantovog bjekstva, na koji način bi se ugrozilo vođenje predmetnog krivičnog postupka.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3737/13 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio