Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1165/10 (O. S.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Reformatio in peius
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1165/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1165/10, rješavajući apelaciju Ostoje Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ostoje Savića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Savića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ostoja Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Milica Cvijanović, advokati iz Banje Luke, podnio je 1. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se ne izvršava Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine. Ova apelacija je zavedena kao AP 1165/10. Apelant je 9. jula 2010. godine dopunio ovu apelaciju i dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine, koje je, također, osporio.

2. Apelant je 9. jula 2010. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine (kojim je apelant, između ostalog, dopunio apelaciju broj AP 1165/10) koja je zavedena kao AP 2879/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 1165/10 i AP 2879/10 odnose na isti krivični postupak, odnosno da je riječ o istom apelantu u redovnom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 1165/10.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Okružnog tužilaštva Banja Luka, odnosno Republičkog tužilaštva Republike Srpske 24. januara 2011. godine i 1. marta 2013. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužiteljstvo Banja Luka 28. januara i 15. februara 2011. godine, te 5. marta 2013. godine dostavili su odgovore na apelaciju.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. marta 2013. godine.

7. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1165/10 od 13. maja 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 000 147 08 K od 8. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim, zato što je u vremenskom periodu od 25. maja 2008. godine do 29. juna 2008. godine u Banjoj Luci, a nakon što je R.S. počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske na štetu Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka, organizirao bjekstvo sa područja Banje Luke, tako što je stupio u telefonski kontakt sa L.R. iz Sanskog Mosta i sa njime dogovorio prebacivanje i smještaj R.S. u Sanskom Mostu, gdje je on lišen slobode. Dakle, pružio je pomoć počiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, čime je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Okružni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora od pet mjeseci, te ga obavezao na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelantova odgovornost za predmetno krivično djelo, prvenstveno, proizlazi iz iskaza svjedoka L.R., koji poznaje apelanta od djetinjstva, te koji je izjavio da ga je apelant pozvao na telefon, da su dogovorili sastanak, da ga je na tom sastanku apelant obavijestio da je R.S. otuđio novac iz banke, da se negdje skriva, da mu treba pronaći „nešto sigurnije“ dok se ne steknu uvjeti da se preda policiji, te kada je on odlučio da će mu pomoći, da je apelant organizirao prebacivanje R.S. u Sanski Most. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je apelant počinio predmetno krivično djelo sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da pomaže licu koje je počinilo krivično djelo, tj. da mu pomaže da ne bude otkriveno. U odnosu na navode odbrane da ne postoji dokaz da je R.S. počinio predmetno krivično djelo, odnosno da je proglašen krivim za izvršeno krivično djelo, tj. da ne postoji dokaz da je djelo izvršio počinilac kojem bi bila pružena pomoć, Okružni sud je istakao da je tačno da je krivični postupak pokrenut jednom optužnicom protiv R.S. i apelanta, ali je sud nakon priznanja R.S. da je počinio krivično djelo teška krađa, koje je dao na usmenom pretresu održanom 24. septembra 2008. godine, razdvojio postupak i odlučio da će u odnosu na apelanta voditi glavni pretres, a u odnosu na R.S. održat će ročište za razmatranje izjave o priznanju krivice. Dakle, apelantova odbrana je bila prisutna na pretresu kada je R.S. priznao krivicu, tako da dokazivanje posebnim dokazom izvršenje krivičnog djela teška krađa je potpuno nepotrebno kako zbog navedenog, tako i zbog činjenice da se izvršenje tog krivičnog djela od R.S. može smatrati notornom činjenicom.

10. Odlučujući o žalbi apelantovih branilaca, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 000147 09 Kž od 24. marta 2009. godine, kojim je žalbu uvažio i ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa odredbom člana 291. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (član 299. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku - prečišćeni tekst, „Službeni glasnik RS“ broj 100/09, u daljnjem tekstu: ZKP), izreka presude kojom se optuženi proglašava krivim mora sadržavati činjenice i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela za koje je optuženi proglašen krivim. Međutim, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela pomoć počiniocu nakon izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZ. Za postojanje ovog krivičnog djela u osnovnom obliku iz stava 1, pored ostalog, neophodno je da je optuženi bio svjestan da je lice kojem pomaže počinilo krivično djelo pri čemu optuženi ne mora znati koje je krivično djelo počinjeno. Za postojanje kvalificiranog oblika tog djela, pored navedenog, potrebno je i postojanje svijesti o činjenicama koje čine kvalifikatorno obilježje krivičnog djela čijem počiniocu optuženi pomaže. U izreci pobijane presude opisano je da je apelant pružio pomoć R.S. kao počiniocu krivičnog djela pri čemu nisu navedene stvarne okolnosti izvršenja toga djela, kao niti postojanje svijesti optuženog o tim stvarnim okolnostima, uključujući i kvalifikatornu okolnost (visina prisvojenog novca).

11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 000 147 09 Kžk od 26. maja 2009. godine apelant je oslobođen optužbe. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Tužilaštvo na pretresu izmijenilo činjenični opis dispozitiva tako što je preciziralo vrijeme izvršenja krivičnog djela (u toku juna 2008. godine), te opis dopunilo prvenstveno unošenjem elemenata subjektivnog karaktera i navođenjem stvarnih okolnosti krivičnog djela koje je izvršilo lice kojem je apelant pružio pomoć (nakon saznanja da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio oko milion KM, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć…). Vrhovni sud je istakao da je odbrana osnovano prigovorila iznoseći stav da se radi o izmjeni optužnice i da se na ovaj način povređuje princip reformatio in peius, jer se u dispozitivu optužnice na ovaj način unose nedostajući elementi bića krivičnog djela koje je optužnicom stavljeno na teret apelantu zbog čega se apelant stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na prvostepenu presudu, koja je ukinuta samo po žalbi apelantovih branilaca. Vrhovni sud je istakao da je odlučio da ne prihvati ovako izmijenjenu optužnicu, tako da će presudu donijeti po optužnici koja je egzistirala pri donošenju prvostepene presude. Dalje, u skladu sa odredbama člana 234. stav 1. tačka v) ZKP (član 242. stav 1. tačka v) ZKP - prečišćeni tekst, „Službeni glasnik“ broj 100/09), optužnica treba sadržavati opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja djela, predmet i sredstvo kojim je djelo izvršeno, te okolnosti potrebne da se djelo što preciznije odredi. Pošto u činjeničnom opisu nisu sadržani svi elementi bića krivičnog djela, to proizlazi da djelo ovako opisano u optužnici nije krivično djelo.

12. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud donio je Rješenje broj 11 0 K 000147 09 Kžž od 12. novembra 2009. godine kojim je žalbu uvažio i ukinuo oslobađajuću presudu Vrhovnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, u skladu sa odredbom člana 282. ZKP, tužilac može, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Ove odredbe se, u skladu sa članom 323. stav 1. ZKP, primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Raspolaganje optužnicom je pravo tužioca koji optužnicu može izmijeniti prema svojoj subjektivnoj procjeni. Sud je ovlašten da samo odlučuje o tome da li će dopustiti odgađanje pretresa radi pripremanja odbrane, ali ne i o tome da odbije izmjenu optužnice. Pitanje zabrane reformatio in peius ocjenjuje se prilikom donošenja presude prema toj novoj izmijenjenoj optužnici. Zbog navedenog, vijeće je nepravilno primijenilo odredbu člana 282. ZKP, a to je utjecalo na zakonito i pravilno donošenje presude.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine apelant je proglašen krivim, zato što je u toku juna 2008. godine u Banjoj Luci, nakon što mu je bilo poznato da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio milion maraka, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć tako što je organizirao njegovo bjekstvo sa područja Banje Luke, na način da je stupio u telefonski, a zatim i lični kontakt sa njima zajedničkim prijateljem L.R. iz Sanskog Mosta, te dogovorio prebacivanje i pronalazak sigurnijeg mjesta za skrivanje R.S. u Sanskom Mostu, što je L.R. učinio, preuzeo R.S. i smjestio ga u iznajmljeni stan u kojem je boravio do 29. juna 2008. godine, kada je lišen slobode. Dakle, pružio je pomoć počiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, čime je počinio krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZRS. Vrhovni sud je osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te ga obavezao na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku, na pretresu održanom pred drugostepenim vijećem, Tužilaštvo ostalo pri izmijenjenoj optužnici, a apelantova odbrana je predložila da se apelant oslobodi optužnice i ukazala da je izmjenom činjeničnog opisa optužnice povrijeđen princip zabrane preinačenja nagore, a da u ranijem činjeničnom opisu nisu sadržana obilježja krivičnog djela, kao i to da nema dokaza da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Vrhovni sud je naveo da su, u skladu sa odredbama člana 331. ZKP (prečišćeni tekst - „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09), prihvaćeni svi dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom iz kojih slijedi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Tužilaštvo, u smislu člana 290. ZKP, ima pravo na glavnom pretresu vršiti izmjenu optužnice. To proizlazi iz odredbe člana 331. stav 1. ZKP prema kojoj se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku saglasno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. To pravo tužilac ostvaruje prema svojoj subjektivnoj procjeni činjeničnog stanja i ono proizlazi iz njegovog prava disponiranja optužnicom. Izmijenjenom optužnicom sud je vezan prilikom donošenja presude u smislu člana 294. stav 1. ZKP. Zbog navedenog, predmet odlučivanja je izmijenjena optužnica. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je odredbama člana 321. ZKP propisana zabrana reformatio in peius, tako što je određeno da, kada je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda ne smije biti izmijenjena na njegovu štetu. Budući da se pobijana presuda pobija samo apelantovom žalbom, proizlazi obaveza suda da se bavi i tim pitanjem koje je isticala apelantova odbrana, i to u vezi sa izmijenjenom optužnicom u drugostepenom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je razmatrao da li je izmijenjenom optužnicom apelant doveden u teži položaj u odnosu na prvostepenu presudu. Upoređujući i analizirajući činjenični opis iz optužnice, Vrhovni sud je istakao da izmjenom optužnice apelant nije doveden u teži položaj, jer se i izmjenom optužnice apelantu stavlja na teret isto krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, a u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a niti se izmjenom povećava količina kriminalnog supstrata koja bi eventualno mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti. Prema izmijenjenoj optužnici, predmet optuženja su iste radnje, samo su potpunije i preciznije opisane, tako da apelant nije doveden u teži položaj, tj. nije došlo do povrede principa zabrane preinačenja nagore. U odnosu na prigovore u vezi sa činjeničnom osnovom na kojoj je zasnovana presuda, Vrhovni sud je naveo da je krivični postupak pokrenut jednom optužnicom u kojoj je R.S. stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela teška krađa, a apelantu pomoć počiniocu nakon izvršenog krivičnog djela. R.S. je na glavnom pretresu održanom 24. septembra 2008. godine priznao krivicu za ovo krivično djelo, a nakon toga u odnosu na apelanta razdvojen je postupak.

14. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da presuda sadrži onaj minimum objektivnih i subjektivnih elemenata koji apelantove radnje kvalificiraju kao krivično djelo iz člana 363. stav 2. KZ. Izmjenom optužnice nije dodata nova količina kriminalnih aktivnosti i djelo učinila težim, tako da nije povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Zbog navedenog, drugostepeni sud nije počinio povrede ZKP koje bi zahtjev činile osnovanim.

15. Odlučujući o žalbi apelantovih branilaca na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. januara 2010. godine, Vrhovni sud donio je Rješenje broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine kojim je žalbu odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena na pretresu održanom nakon ukidanja osuđujuće prvostepene presude. Budući da su i prvostepena i drugostepena presuda osuđujuće, nisu ispunjeni uvjeti za izjavljivanje žalbe protiv drugostepene presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u predmetnom postupku Vrhovni sud proveo glavni pretres postupajući po izmijenjenoj optužnici, da je prihvatio sve dokaze koje je izveo Okružni sud, te da je donio potpuno nezakonitu presudu kršeći princip reformacio in peius. Glavni pretres se mogao voditi samo po optužnici koja je bila osnova za donošenje prvostepene presude, a ne po izmijenjenoj optužnici. Osim toga, Vrhovni sud ukinuo je prvostepenu presudu zbog toga što optužnica nije sadržavala obilježja bića krivičnog djela iz člana 362. stav 2. KZRS. Stav Vrhovnog suda da se odredba člana 282. ZKP primjenjuje i na pretres pred drugostepenim sudom nije prihvatljiv. Apelant navodi da je neshvatljivo da isti sud jednom misli i tvrdi jedno, a drugi put o istom pitanju tvrdi drugo.

17. Apelant, dalje, ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe KZ, odnosno da izreka presude ne sadrži podatak pred kojim sudom, u kojem postupku i za koje djelo je R.S. proglašen krivim, te, s tim u vezi, krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela ne može egzistirati ukoliko nema osnovnog djela, tj. činjenični opis radnje koja se stavlja apelantu na teret ne sadrži opis krivičnog djela niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.

18. Apelant navodi da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu. Naime, ako se prihvati ovakvo postupanje Vrhovnog suda, onda niko od optuženih neće biti zaštićen odredbom člana 321. ZKP a sud će stati na stranu tužioca i dopustiti mijenjanje optužnice na štetu optuženih. Osim toga, Vrhovni sud je povrijedio i princip zakonitosti i jednakost strana u postupanju, tj. Vrhovni sud, osim što je povrijedio odredbe ZKP, povrijedio je pravne standarde, dopuštajući da on bude proglašen krivim za radnje koje mu nisu bile stavljene na teret prvostepenom presudom na koju je samo on uložio žalbu, a koje nisu predstavljale krivično djelo niti u objektivnom, niti u subjektivnom smislu.

19. Apelant je 9. jula 2010. godine dopunio apelaciju i dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine koje je, također, osporio. Apelant je istakao da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je u rješenju navedeno da je rješenje doneseno nakon održane javne rasprave, što nije tačno. Apelant je ponovio navode iz apelacije u odnosu na presudu Vrhovnog suda kojom je odlučivao o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

20. Apelant je i u apelaciji koju je podnio protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine (broj AP 2879/10) istakao, između ostalog, da je u rješenju navedeno da je ono doneseno nakon održane javne rasprave, što nije tačno, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi principa reformatio in peius, jer odredbe člana 321. ZKP nisu povrijeđene. Naime, presuda koja se pobija apelacijom nije izmijenjena na apelantovu štetu, a tužilac na pretresu koji se vodi prema pravilima koja važe za glavni pretres pred prvostepenim sudom bio je ovlašten da izmijeni optužnicu koja je poslužila za donošenje presude koja se pobija. Iz navedenog slijedi da apelant nije doveden u teži položaj od onog u kojem se nalazio nakon izricanja prvostepene presude, jer je i tom presudom i presudom koja se pobija apelacijom osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci.

22. Okružni sud je naveo da se apelacija isključivo odnosi na presudu Vrhovnog suda, tako da nema potrebe da se izjašnjava o navedenom.

23. Okružno tužilaštvo Banja Luka je navelo da nisu osnovani navodi iz apelacije, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela

Član 363. st. 1. i 2. (1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osuđeno lice ili preduzima druge radnje kojima se ide za tim da se ne izvrši kazna, izrečena mjera bezbjednosti, ili da se ne primijene vaspitne zavodske mere, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. (2) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 242. stav 1. tačka v)

Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

v) opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

Član 290.

Izmjena optužnice Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 294. stav 1.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Član 299. stav 1. tačka a)

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:a)za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe krivičnog zakona;

Član 321.

Zabrana reformatio in peius

Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 331. stav 1.

Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.a)Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine

28. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u vezi sa Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine, kojim je odlučivano o žalbi na drugostepenu presudu, Ustavni sud je pošao od navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda, te odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; […]

29. Za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti na pitanje da li je postupak u kojem je odlučivano o procesnoj dopustivosti žalbe protiv drugostepene presude Vrhovnog suda predstavljao postupak u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine žalba apelantovih branilaca odbačena kao nedopuštena. Prema tome, proizlazi da u ovom postupku nije utvrđivana osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta, već da je odlučivano o procesnoj dopustivosti žalbe protiv drugostepene Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk od 26. januara 2010. godine. Iz navedenog slijedi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Pošto Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od člana 6. Evropske konvencije, apelacija je u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine inkompatibilna ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

30. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. b)Dopustivost u odnosu na presude Vrhovnog suda br. 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine i 11 0 K 000147 09 Kžk od 26. januara 2010. godine

31. Dakle, apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 09 Kžk od 26. januara 2010. godine. Apelant je dopunom apelacije od 9. jula 2010. godine osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kvlz od 8. aprila 2010. godine kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2010. godine, a dopuna apelacije je podnesena 9. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant ističe da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neozavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.

36. U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenog krivičnog djela koje je propisano zakonom i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

37. Ustavni sud zapaža da se navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na povredu principa zabrane reformacio in peius, budući da apelant navodi da je doveden u teži položaj od onoga u kojem se nalazio nakon osuđujuće presude Okružnog suda na koju je samo on izjavio žalbu. Osim toga, navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe KZ, odnosno izreka presude ne sadrži podatak pred kojim sudom, u kojem postupku i za koje djelo je R.S. proglašen krivim, te, s tim u vezi, krivično djelo pomoć počiniocu poslije izvršenja krivičnog djela ne može egzistirati ukoliko nema osnovnog djela. Apelant navodi i da mu je, zbog toga što je sud prihvatio izmjenu optužnice, povrijeđeno pravo na odbranu, pravo na jednakost strana u postupanju i da je povrijeđen princip zakonitosti.

38. U odnosu na apelantove navoda da je pobijanim presudama prekršen princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud podsjeća da je conditio sine qua non primjene ovog principa da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije izreći težu kaznu od one koja je izrečena prvostepenom presudom.

39. Ustavni sud, prije svega, smatra da je činjenični opis krivičnog djela pomoć počiniocu nakon izvršenog krivičnog djela u prvostepenoj presudi glasio u vremenskom periodu od 25. maja 2008. godine do 29. juna 2008. godine u Banjoj Luci, a nakon što je R.S. počinio krivično djelo teška krađa iz člana 232. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske na štetu Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka, organizirao bjekstvo sa područja Banje Luke, tako što je stupio u telefonski kontakt sa L.R. iz Sanskog Mosta i sa njime dogovorio prebacivanje i smještaj R.S. u Sanskom Mostu, gdje je on lišen slobode. Ustavni sud, dalje, smatra da je na prvostepenu presudu samo odbrana izjavila žalbu, odnosno da je prvostepena presuda ukinuta samo po žalbi apelantovog branioca. Iz rješenja kojim je ukinuta prvostepena presuda slijedi da je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela pomoć počiniocu nakon izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 2. KZ. Međutim, u izreci pobijane presude opisano je da je apelant pružio pomoć R.S. kao počiniocu krivičnog djela pri čemu nisu navedene stvarne okolnosti izvršenja toga djela, kao niti postojanje svijesti optuženog o tim stvarnim okolnostima, uključujući i kvalifikatornu okolnost (visina prisvojenog novca), što je suprotno odredbi člana 291. stav 1. tačka a) ZKP. Postupajući dalje u predmetu, Vrhovni sud održao je glavni pretres na kojem je Tužilaštvo izmijenilo optužnicu, tako da činjenični opis djela glasi u toku juna 2008. godine u Banjoj Luci, nakon što mu je bilo poznato da je R.S. s namjerom pribavljanja protivpravne imovinske koristi iz sefa glavnog trezora oštećene Balkan Investment Bank a.d. Banja Luka uzeo i prisvojio milion maraka, s namjerom da on ne bude otkriven pružio mu pomoć tako što je organizirao njegovo bjekstvo sa područja Banje Luke, na način da je stupio u telefonski, a zatim i lični kontakt sa njima zajedničkim prijateljem L.R. iz Sanskog Mosta, te dogovorio prebacivanje i pronalazak sigurnijeg mjesta skrivanja R.S. u Sanskom Mostu, što je L.R. učinio, preuzeo R.S. i smjestio ga u iznajmljeni stan u kojem je boravio do 29. juna 2008. godine, kada je lišen slobode. Međutim, Vrhovni sud nije prihvatio ovako izmijenjenu optužnicu, smatrajući da se na ovaj način povređuje princip reformatio in peius, nego je presudu donio po prvobitnoj optužnici i oslobodio apelanta optužbe. Navedeno je obrazložio time što se u dispozitivu optužnice na ovaj način unose nedostajući elementi bića krivičnog djela koje je optužnicom stavljeno na teret apelantu zbog čega se apelant stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na prvostepenu presudu, koja je ukinuta samo po žalbi apelantovih branilaca. Postupajući po žalbi Tužilaštva, Vrhovni sud je ukinuo oslobađajuću presudu Vrhovnog suda i odredio održavanje glavnog pretresa. Postupajući dalje u predmetu, Vrhovni sud je prihvatio izmijenjenu optužnicu i donio osuđujuću presudu, zato što Tužilaštvo u smislu člana 290. ZKP ima pravo na glavnom pretresu vršiti izmjenu optužnice. To proizlazi iz odredbe člana 331. stav

1. ZKP prema kojoj se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku saglasno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Izmijenjenom optužnicom sud je vezan prilikom donošenja presude u smislu člana 294. stav 1. ZKP. Zbog navedenog, predmet odlučivanja je izmijenjena optužnica. Odredbama člana 321. ZKP propisana je zabrana reformatio in peius, tako što je određeno da, kada je žalba izjavljena samo u korist optuženog, presuda ne smije biti izmijenjena na njegovu štetu. Budući da se pobijana presuda pobija samo apelantovom žalbom, proizlazi obaveza suda da se bavi i tim pitanjem. Izmjenom optužnice apelant nije doveden u teži položaj, jer se i izmjenom optužnice apelantu stavlja na teret isto krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, a u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a niti se izmjenom povećava količina kriminalnog supstrata koja bi, eventualno, mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti. U suštini, radi se o istom događaju, predmet optuženja su iste radnje, samo što su izmjenom te radnje potpunije i preciznije opisane. Navedeni stav potvrđen je presudom Vrhovnog suda donesenom po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

40. Ustavni sud je ustanovio da odredbe člana 242. stav 1. tačka v) ZKP propisuju da optužnica sadrži opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi. Dalje, ustanovio je da odredbe člana 299. stav 1. tačka a) istog zakona propisuju da u presudi u kojoj se optuženi proglašava krivim sud će izreći: za koje se djelo proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona. Osim toga, da odredbe člana 321. istog zakona propisuju, ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Ustavni sud ponavlja da je u ponovnom postupku Tužilaštvo izmijenilo činjenični opis dispozitiva optužnice i da je odbrana prigovorila iznoseći stav da se radi o izmjeni optužnice i da se na ovaj način povređuje princip zabrane reformatio in peius, jer se u dispozitivu optužnice na ovaj način unose nedostajući elementi bića krivičnog djela koje je optužnicom stavljeno na teret apelantu, zbog čega se apelant stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na prvostepenu presudu, koja je ukinuta samo po žalbi apelantovih branilaca. Ustavni sud primjećuje da je sastav vijeća Vrhovnog suda u oba stepena bio isti. Međutim, apelant u apelaciji ovo pitanje nije pokrenuo, a u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji.

41. Ustavni sud ponavlja da je samo odbrana izjavila žalbu, odnosno da je presuda Okružnog suda ukinuta samo po žalbi apelantovog branioca, tj. da Tužilaštvo nije izjavilo žalbu. Ustavni sud, također, ponavlja da iz predočenog slijedi da je na glavnom pretresu u ponovnom postupku preciziran činjenični opis djela, a da je, u smislu člana 291. stav 1. tačka a) ZKP, prvostepena presuda ukinuta, zato što je Tužilaštvo podiglo takvu optužnicu koja u činjeničnom opisu nije sadržavala sve elemente bića krivičnog djela, niti je tokom prvostepenog postupka vršilo bilo kakve izmjene u tom smislu. Ustavni sud naglašava da ne dovodi u pitanje stav Vrhovnog suda po žalbi na oslobađajuću presudu, odnosno po zahtjevu za zaštitu zakonitosti da u smislu člana 290. ZKP tužilac ima pravo na glavnom pretresu vršiti izmjenu optužnice (ukoliko tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, a u šta se Ustavni sud nije upuštao), niti stav da se, u skladu sa odredbama člana 331. stav 1. ZKP, odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku saglasno primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom. Međutim, stav Vrhovnog suda da apelant nije doveden u teži položaj, jer se i izmjenom optužnice apelantu stavlja na teret isto krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, a u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, a niti se izmjenom povećava količina kriminalnog supstrata koja bi, eventualno, mogla ukazivati na povećani stepen krivične odgovornosti je potpuno proizvoljno. Naime, u konkretnom slučaju suština navoda o povredi principa reformatio in peius nije u tome da li jesu ili nisu u optužnicu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik, nego u tome da prvostepena presuda nije sadržavala sve elemente bića krivičnog djela propisane zakonom, tj. da ne bi bilo djela da nije dopuštena izmjena optužnice koja je izvršena u postupku koji je vođen samo po žalbi odbrane. Dakle, Vrhovni sud nije dao odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius kada je na glavnom pretresu u ponovnom postupku optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi koji čine biće krivičnog djela za koje je apelant optužen, što prvobitna optužnica nije sadržavala, a što je bilo razlog za ukidanje presude po toj optužnici. Umjesto navedenog, Vrhovni sud je obrazložio da nema povrede navedenog principa, zato što u optužnicu nisu unesene činjenice i okolnosti koje bi krivičnom djelu dale teži oblik. Ustavni sud naglašava da u svakom pojedinačnom predmetu vrši analizu u smislu navedenih standarda koji se odnose na princip zabrane reformatio in peius i pri tome ponavlja da niti u jednom dijelu ne dovodi u pitanje mogućnost izmjene optužnice na glavnom pretresu i pred drugostepenim sudom nakon ukidanja prvostepene presude. Istovremeno, prava tužioca prema ZKP na dispoziciju elementima optužnice nakon potvrđivanja nisu, niti se dovode u pitanje, niti su umanjena ovom odlukom. U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da Vrhovni sud nije dao odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine krivično djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica, po kojoj je donesena prvostepena presuda koja je po žalbi odbrane ukinuta, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu.

42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

43. Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati ostale apelantove navode u odnosu na druge aspekte člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je već utvrđena povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Vrhovni sud nije dao argumentiran odgovor na to zašto nije povrijeđen princip reformatio in peius u situaciji kada je optužnica izmijenjena tako da su dodani elementi u činjeničnom opisu koji čine krivično djelo za koje je apelant optužen, a prvobitna optužnica po kojoj je donesena prvostepena presuda, koja je po žalbi odbrane ukinuta, nije sadržavala te iste elemente u činjeničnom opisu.

45. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 000147 10 Kžž 2 od 8. aprila 2010. godine, apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

46. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1165/10 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio