Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/10 (S. K.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Autorsko pravo
  • Autorsko djelo
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-970/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 970/10, rješavajući apelaciju Sulejmana Kupusovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Kupusovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000826 od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pz-07-000170 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-

357/04 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Kupusović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000826 od 15. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pz-07-000170 od 21. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-

357/04 od 10. aprila 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 10. maja 2013. godine apelant je, 26. maja 2013. godine, dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-357/04 od 10. aprila 2006. godine, donesenoj po tužbi apelanta protiv „Mebius film“ d.o.o. Sarajevo i Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-

Pz-07-000170 od 21. oktobra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je bez ikakvog valjanog pravnog razloga jednostrano raskinut Ugovor o autorskom djelu od 30. aprila 2002. godine (u daljnjem tekstu: autorski ugovor), zaključen između apelanta i prvotuženog, pa da su tuženi dužni solidarno da apelantu, na ime neisplaćene autorske naknade po autorskom ugovoru za 11 mjeseci, isplate iznos od 33.000,00 KM (tačka 1. izreke presude). Također, odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da su tuženi ubacivanjem pasažnih kadrova zgrada dugačkih švenkova, ponavljanjem prikazanih scena i njihovim nagrđivanjem, forsiranjem glasne muzike i eliminiranjem pojedinih scena u već montiranim i pripremljenim epizodama 12, 13, 14, 15, 16. i 17. za emitovanje „Vize za budućnost", bez njegovog znanja i odobrenja, deformisali, osakatili i mijenjali njegovo djelo, pa da su dužni da mu, na ime povrede moralnih prava, solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM (tačka 2. izreke presude). Odbijen je i apelantov zahtjevom da se utvrdi da su tuženi bez sačinjenog ugovora o autorskom djelu, bez isplate autorskog honorara, izričite zabrane i bez apelantovog odobrenja premontirali i emitovali „Novogodišnju vizu“ u trajanja od 115 minuta u tri elitna i dva reprizna termina krajem 2002. i početkom 2003. godine, pa da su dužni da mu na ime neisplaćene autorske naknade i emitovanja autorskog djela bez odobrenja solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM (tačka 3. izreke presude). Odbijen je i apelantov zahtjev da se zabrani tuženima da bez njegove autorizacije i sačinjavanja novog ugovora o autorskom djelu prikazuju i emituju „Novogodišnju vizu“ u svom programu, drugim televizijskim stanicama, bioskopskim salama, video i digitalnim medijima i na međunarodnim festivalima (tačka 4. izreke presude), kao i da se donesena presuda objavi na trošak tuženih putem svih najgledanijih i najslušanijih RTV stanica i u svim dnevnim novinama (tačka 5. izreke presude), te apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi postupka (tačka 6. izreke presude). Istom presudom, Općinski sud je obavezao apelanta da prvotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 7.119,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 1.696,50 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je utvrdio da su apelant, u svojstvu autora – saradnika i prvotuženi u svojstvu producenta, 30. aprila 2002. godine zaključili autorski ugovor kojim je apelant angažiran za reditelja igrane TV serije pod naslovom „Viza za budućnost“, uz ustupanje autorskih prava prvotuženom za eksploataciju navedenog djela u TV medijima i svim drugim medijima. Autorskim ugovorom se apelant obavezao da će, kao reditelj navedene TV serije, obaviti sve poslove u okviru rada svog zanimanja reditelja i u okviru programskih i proizvodnih načela, koja će zajednički postaviti s prvotuženim (član 1), dok se prvotuženi obavezao da će apelantu isplaćivati honorar za svaki mjesec u iznosu od 3.000,00 KM (član 3). Osim toga, navedeno je da se apelant saglasio da zaključenjem autorskog ugovora sva autorska prava na autorskom djelu prelaze u vlasništvo prvotuženog (član 6), te se saglasio i da prvotuženi može garantovana prava prenijeti na treće osobe naručioce, koproducente, te emitovanje i prikazivanje djela u svjetskim okvirima u bioskopskim salama, televizijskim stanicama, izdavačkoj djelatnosti, video i digitalnim medijima, kao i prikazivanje na međunarodnim festivalima (član 7). Apelant se ovim ugovorom također obavezao na poštovanje poslovne tajne o autorskom i finansijskom angažmanu u projektu, kao i da nema pravo samoinicijativno komunicirati s medijima, bez dozvole prvotuženog, iz razloga čuvanja poslovnog integriteta projekte (član 9). Utvrđeno je da se svaka pojedinačna epizoda smatra završenom kada je prihvate prvotuženi i televizija kao krajnji korisnik, te da se apelant obavezuje da će, u slučaju da krajnji korisnik iz opravdanih razloga ne prihvati finalne epizode, postupiti po primjedbama i otkloniti ih u naknadno utvrđenom roku.

4. Osim toga, Općinski sud je istakao da su, 16. maja 2002. godine, drugotuženi i prvotuženi zaključili ugovor čiji je predmet bilo produciranje TV igrane serije za emitovanje na programima drugotuženog pod nazivom „Viza za budućnost“. Navedenim ugovorom se prvotuženi obavezao da će sa svim autorima, izvođačima i trećim licima zaključiti ugovore u skladu sa Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu), tako da drugotuženi nema nikakvih obaveza prema eventualnim potraživanjima tih lica za ugovoreni vid eksploatacije serije, kao i za eventualnu prodaju TV serije (član 2).

5. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je dopisom od 24. decembra 2002. godine prvotuženi obavijestio apelanta da raskida autorski ugovor, zbog toga što je apelant prekršio, i pored njegovog upozorenja, član 9. tog ugovora. Također je navedeno da je dopisima od „21. decembra 2001. do 23. decembra 2002. godine“, apelant vršio pritisak na pojedine glumce i autore - saradnike angažovane na navedenom projektu, sa ciljem da prekine rad, da je fizičkim nasrtajem i pokušajem da prodre u stan Faruka Sokolovića pokušao silom ući u taj objekat, da je zadržavanjem poslovnog dokumenta ugrozio dalju postprodukciju projekta, te da je u oktobru 2002. godine bez dozvole prvotuženog iz njegovog prostora iznio kasetu sa sirovim materijalom predmetne serije, čime je izvršio otuđenje vlasništva prvotuženog. Među parničnim strankama je bilo sporno, kako je naveo Općinski sud, da li je autorski ugovor raskinut bez valjanog razloga, da li su tuženi imali pravo da bez apelantove dozvole mijenjaju pojedine epizode serije, kao i da li su imali pravo da bez apelantovog odobrenja emituju „Novogodišnju vizu“. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da se autorskim ugovorom apelant, kao autor saradnik, saglasio da se pojedinačno svaka epizoda smatra završenom kada je prihvate prvotuženi i televizija kao krajnji korisnik, te da ukoliko krajnji korisnik ne prihvati final epizode da je apelant obavezan da pristupi po primjedbama i otkloni ih u naknadno utvrđenom roku. Općinski sud je istakao da je iz pisama koja su izmijenili apelant i prvotuženi u momentu kada je između njih došlo do nesporazuma utvrđeno da je prije otkaza daljnje saradnje između njih, te raskida autorskog ugovora, prvotuženi u više navrata apelantu upućivao pisma koja su se odnosila na određene korekcije pojedinih epizoda, što je na kraju i rezultiralo raskidom ugovora.

6. Navedeno je da je među strankama nesporno da je autorski ugovor sklopljen nakon što su se o njegovim bitnim sastojcima saglasile obje ugovorne strane, u skladu s članom 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i da su, u skladu s članom 17. ZOO-a, učesnici u obligaciono-pravnom odnosu dužni da izvrše obaveze preuzete ugovorom i odgovorne su za njihovo ispunjenje. Općinski sud je istakao da su se u konkretnom slučaju ispunile pretpostavke za raskid ugovora, predviđene članom 133. ZOO-a, jer je u toku postupka utvrđeno da je između strana došlo do takvih nesuglasica, koje su komentarisane i u medijima, što je protivno člana 9. autorskog ugovora, a sve to je dovelo do nastupanja takvih okolnosti koje otežavaju ispunjenje ugovora, te je postalo očigledno da autorski ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana.

7. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi ubacivanjem pasažnih kadrova zgrada, dugačkih švenkova, ponavljanjem prikazanih scena i njihovim nagrđivanjem, te eliminisanjem pojedinih scena u već montiranim i pripremljenim epizodama, bez apelantovog znanja i odobrenja, deformisali i osakatili njegovo djelo, te da su na ime povrede njegovih moralnih prava dužni isplatiti iznos od 10.000,00 KM, neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant zaključenim autorskim ugovorom svoja autorska prava ustupio prvotuženom „Mebius filmu“, kao producentu, za eksploataciju navedenog djela u TV medijima i svim drugim medijima, te da je, u skladu s članom 6. predmetnog ugovora, dao saglasnost da se sva autorska prava na autorsko djelo prenesu u vlasništvo producenta, u konkretnom slučaju prvotuženog. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, nisu povrijeđena apelantova moralna prava, jer je apelant svoja autorska prava u skladu s odredbama člana 55. Zakona o autorskom pravu prenio bez ograničenja na prvotuženog.

8. Zatim, Općinski sud je naveo da je radi utvrđivanja osnovanosti dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi bez sačinjenog ugovora o autorskom djelu i bez isplate autorskog honorara, izričite zabrane i bez njegovog odobrenja emitovali „Novogodišnju vizu“, proveo dokaze saslušanjem svjedoka Hasana Džafića, Minke Muftić i Izudina Bajrovića. Navedeno je da su ti svjedoci izjavili da nisu zaključivali nikakav poseban ugovor za „Novogodišnju vizu“, te da su za nju bili plaćeni u visini njihove mjesečne plaće, što je potvrdila i Šuhreta Sokolović u svom iskazu na glavnoj raspravi. Općinski sud je naveo da je ovim iskazima u cijelosti vjerovao, jer ne protivrječe međusobno, niti ostalim provedenim dokazima. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da su tuženi zaključili s ostalim glumcima ili saradnicima nove ugovore o autorskom djelu, a kako nije osporio činjenicu da mu je prvotuženi na ime autorske naknade za „Novogodišnju vizu“ isplatio iznos koji je bio utvrđen autorskim ugovorom, to je i ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva sud odbio.

9. Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, jer je utvrdio da apelant nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa njim, budući da je drugotuženi za sve radnje koje je preduzeo, a koje se odnose na emitovanje „Novogodišnje vize“, imao pravo u skladu s ugovorom zaključenim s prvotuženim.

10. Osim toga, Općinski sud je istakao da je na ročištu za glavnu raspravu od 9. marta 2006. godine, odbio apelantov prijedlog da se kao novi dokaz, u smislu člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), provede dokaz čitanjem ugovora zaključenog između Hasana Džafića i prvotuženog, s obzirom da je apelant od momenta podnošenja tužbe, 2003. godine, do održavanja pripremnog ročišta imao na raspolaganju vrijeme od oko tri godine u kome je svakako imao mogućnost da predlaže dokaze koji bi se provodili na ročištu za glavnu raspravu, a da sudu nije dokazao da taj dokaz nije imao mogućnost predložiti na pripremnom ročištu. Osim toga, Općinski sud je naveo da je odbio i apelantov prijedlog da se kao dokaz čitaju isječci iz dnevne štampe, budući da novinski isječci ne mogu biti dokaz na kome jedna strana temelji svoje navode.

11. Kantonalni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilne primjene materijalnog prava i odredaba parničnog postupka. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da su u obrazloženju pobijane presude navedeni jasni, potpuni i određeni razlozi o svim činjenicama odlučnim za rješenje predmetne pravne stvari.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000826 od 15. decembra 2009. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepnih sudova, te je istakao da su Općinski i Kantonalni sud pravilno odlučili kada su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan budući da je apelant, kako je utvrđeno, autorskim ugovorom prenio sva autorska prava na prvotuženog. Naročito je Vrhovni sud istakao da je neosnovan revizijski prigovor u pogledu osnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu iznosa od 10.0000,00 KM na ime njegovih moralnih prava, jer su i prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelant ugovorom od 30. aprila 2002. godine svoja autorska prava, u skladu s odredbama člana 55. Zakona o autorskom pravu, prenio bez ograničenja na prvotuženog. Također, Vrhovni sud je istakao da apelant u postupku nije dokazao da je došlo do povrede njegovih prava kao autora i da je prvotuženi postupao suprotno odredbama člana 45. Zakona o autorskom pravu jer, i prema stavu Vrhovnog suda, budući da je apelant prenio „sva autorska prava u vlasništvo producenta“, prvotuženi kao producent nije bio dužan pribavljati bilo kakvu suglasnost za izmjenu u smislu odredbi člana 45. Zakona o autorskom pravu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da drugotuženi prema odredbama ugovora nije u obavezi da apelantu izmiri bilo kakvu naknadu po osnovu emitovanja emisije „Viza za budućnost“ jer nije bio u ugovornom odnosu s apelantom.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, te navodi da su odluke redovnih sudova proizvoljne i donesene po „uzoru na spojene posude“. Ističe da su redovni sudovi proizvoljno odlučili, vezano za pojedine dijelove postavljenog tužbenog zahtjeva, i to kako „u pogledu postojanja posebnih ugovora sa drugim autorima za 'Novogodišnju vizu' u trajanju od 115 minuta“ tako i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva, pobliže opisanog u tački 2. izreke prvostepene presude, te u vezi s tim opisuje određene nelogičnosti, koje su dovele do „deformisanja“ njegovog autorskog djela. Smatra da je Vrhovni sud, suprotno zakonu i autorskom ugovoru, zaključio da prvotuženi, kao producent nije bio dužan da pribavlja bilo kakvu saglasnost za izmjene serije, u smislu člana 45. Zakona o autorskim pravu, čime, kako apelant tvrdi, pokazuje ignorisanje i nepoznavanje pojma autorskog prava i uloge režisera kao ključnog autora. Navodi da autorsko pravo s aspekta duhovne i moralne kategorije ostaje trajno i neuništivo, a autor se jedini može suprotstaviti svakom deformisanju, sakaćenju ili drugom mijenjanju djela kao i svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled (član 31. Zakona o autorskom pravu). Zatim, apelant smatra da odluke redovnih sudova nisu rezultat provedenih dokaza, jer su sudovi kao razlog raskida autorskog ugovora naveli da je apelant prekršio odredbu člana 9. autorskog ugovora budući da je komunicirao s medijima, bez dozvole producenta, a s druge strane, sudovi ne prihvataju kao dokaz isječke iz pisanih medija koje je predložio apelant.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 20. Zakona o autorskom pravu posebno propisan način uređenja autorskih prava koje se odnose na filmsko djelo, te da je tim članom propisano da se odnos između proizvođača filmskog djela i autora filmskog djela uređuju ugovorom koji zaključuju u pismenom obliku te da se ugovorom, između ostalog uređuju i prava koja se prenose na proizvođača. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je članom 6. Ugovora koji je apelant zaključio s prvotuženim 30. aprila 2002. godine navedeno da je „autor-suradnik saglasan da ovim ugovorom sva autorska prava na autorsko djelo prelaze u vlasništvo producenta“. Dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant bez ikakvog ograničenja prenio sva autorska prava u vlasništvo prvotuženog, koji je producent, odnosno proizvođač predmetnog autorskog djela, kao što su to zaključili i redovni sudovi na sve tri instance a data obrazloženjima, s obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da ni sam apelant, kako to proizlazi iz osporenih odluka, nije sudu, u vrijeme i u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a (član 7, 77, 81. i 102. ZPP-a) ponudio dokaze da je zaista došlo do „deformisanja, sakaćenja ili drugog mijenjanja djela ili upotrebe djela“ na način kojim bi se vrijeđala njegova čast i ugled.

18. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga u pogledu apelantovih tvrdnji da je sud neosnovano odbio njegov prijedlog za provođenje određenih dokaza (uvidom u isječke novinskih članaka), Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim postupanjem Općinski sud dao obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne izgleda proizvoljno. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-970/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio