Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3065/13 („BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda iz Vukovara)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3065/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3065/13, rješavajući zahtjev „BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „BOROVO“ d.d.

proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vukovara, R Hrvatska, kojeg zastupa Zdravko Grabovac advokat iz Teslića, podnio je 11. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine. Apelant je 19. jula 2013. godine dostavio dopunu apelacije sa kojom je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „preduzeću „BOMEL“ A.D. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zabranio prodaju, zamjenu darovanje, prenos prava, raspolaganje, davanje u zakup i osnivanje novih hipoteka i slično na poslovnom prostoru u Tesliću preciziranom u presudi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja i kojom bi se naložilo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove područna jedinica Teslić (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da ovu mjeru obezbjeđenja odmah provede a u slučaju eventualnog provođenja ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženog i „MG-MIND“ d.o.o. Mrkonjić Grad, vrati upis na tuženog, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Stavom 1. presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Ps 001481 08 Ps od 14. oktobra 2009. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik i posjednik poslovnog prostora u Tesliću čiji su podaci precizirani u presudi. Stavom 2. naloženo je Republičkoj upravi da na navedenoj nekretnini izvrši promjene u A listu i da umjesto tuženog uknjiži apelanta kao korisnika zemljišta u dijelu 121/846 i kao korisnika na zgradi u A1 listu i podulošku 2 u dijelu 1/1 i da izvrši promjenu upisa u izvodu iz knjige položenih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: KPU), list broj 41 k.o Teslić Grad, tako što će umjesto tuženog uknjižiti apelanta kao vlasnika na poslovnom prostoru izgrađenom na kč.br. 396/5 u p.l. br. 187. Stavom 3 je naloženo z.k. kancelariji Osnovnog suda u Tesliću da izvrši promjenu u B listu z.k. uloška broj 186 tako što će umjesto tuženog uknjižiti apelanta na nekretninama iz A lista u dijelu sa 121/846. Stavom 4 obavezan je tuženi da apelantu preda u posjed i korištenje predmetni poslovni prostor kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom 5 odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se u izvodu iz KPU, list broj 41 k.o. Teslić Grad u rubrici tereti i ograničenja, odredi upis brisanja založnog prava–hipoteke na predmetnom poslovnom prostoru upisanog u korist NLB Razvojna banka Banja Luka (u daljnjem tekstu: založni povjerilac) kao osiguranja za povrat kredita u iznosu preciziranom u presudi kao i da se naloži katastarskom operatu Republičke uprave da o upisu brisanja založnog prava obavijesti založnog povjerioca.

3. U obrazloženju je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je ugovorom od 5. maja 1965. godine prednik apelanta (Jugoslovenski kombinat gume i obuće Borovo) sa Skupštinom opštine Teslić ugovorio izgradnju predmetnog poslovnog prostora u kojem prednik apelanta učestvuje kao suinvestitor za potrebe svoje prodavnice u Tesliću; da je po tom osnovu prednik apelanta sa GZO „Graditelj“ iz Teslića sklopio 1967. godine ugovor o visini troškova za investiciono i tekuće održavanje a 1978. godine sa SIZ-om stanovanja ugovor o visini troškova za investiciono i tekuće održavanje zajedničkih dijelova zgrade; da je apelant organiziran kao d.o.o. spajanjem 13 preduzeća i organizacija 28. oktobra 1991. godine i da je bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora do početka rata; da je odlukom od 28. februara 1994. godine tranformiran u d.d.; da je prednik tuženog osnovan 11. novembra 1991. godine prilikom čijeg osnivanja je u organizacioni sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor; da se na predmetnom poslovnom prostoru kao vlasnik upisao tuženi u junu 2005. godine i da se u tom poslovnom prostoru nalazi prodavnica tuženog. Navedeno je i da je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju potvrdio da su poslovni prostor za koji je ugovore zaključio prednik apelanta i poslovni prostor na kojem se kao vlasnik upisao tuženi, jedan te isti poslovni prostor. Utvrđeno je da prednik apelanta nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora jer nije bila uspostavljena knjiga položenih ugovora kao i da je aktom osnivanja pravnog prednika tuženog „Borovo Balprom“ d.o.o. Banja Luka, pravni prednik tuženog stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora i nakon rješenja o izlaganju se upisao kao njegov vlasnik.

4. Osnovni sud je istakao da je na osnovu svega navedenog, prema mišljenju tog suda, pravni prednik apelanta imao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na tom poslovnom prostoru a u smislu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kojom je propisan način sticanja vlasništva na osnovu zakona, na osnovu pravnog posla, nasljeđivanjem i odlukom državnog organa a na način i pod uvjetima propisanim zakonom. Navedeno je da, s druge strane, pravni prednik tuženog u aktu o osnivanju nije mogao imati valjan uvjet za sticanje prava vlasništva niti mu je rješenje o izlaganju moglo poslužiti kao osnov za upis jer tuženi u postupku izlaganja komisji za izlaganje u smislu odredbi Zakona o premjeru i katastru nekretnina nije pružio podatke o vlasniku, nositelju prava raspolaganja i korištenja čime nije ni mogao steći pravo na upis vlasništva. Navedeno je da je tuženi uz zahtjev za upis u knjigu položenih ugovora morao, između ostalog, priložiti i ovjeren ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora ali tuženi takav ugovor nije imao jer nije pravni sljednik pravnog prednika apelanta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

5. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 85 0 Ps 001481 09 Pž 2 od 12. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u cjelosti prihvatajući činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda.

6. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine reviziju usvojio i presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalba tuženog usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena i odbijen tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. aprila 2013. godine u roku od 30 dana dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog odbijen. U obrazloženju je navedeno da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo budući da je prednik apelanta bio preduzeće u društvenoj svojini u skladu sa tada važećim zakonskim propisima kao i da je izgrađeni predmetni poslovni prostor također bio u društvenoj svojini na kojoj nije moglo biti uspostavljeno pravo vlasništva. Vrhovni sud je istakao da je predmetni poslovni prostor ulazio u osnovna sredstva prednika apelanta koji je istim mogao raspolagati, upravljati i koristiti ga ali nije mogao biti nositelj prava vlasništva. Navedeno je da je, s druge strane, prednik tuženog osnovan 11. novembra 1991. godine i da je tada u sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor koji je osnovom odredbi Zakona o privatizaciji iz društvene prešao u državnu svojinu nakon čega je, prema obrazloženju, izvršena transformacija vlasničke strukture tuženog u čiji program privatizacije je unesen i predmetni poslovni prostor na osnovu čega je, prema zaključku Vrhovnog suda, tuženi i postao vlasnikom tog poslovnog prostora. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud zaključio da apelant nije aktivno legitimisan u ovom sporu pa je donio odluku kao u dispozitivu.

7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne propise te da je zanemario činjenicu da pravna lica do 1990. godine uglavnom nisu imala pravo vlasništva nego raspolaganja, upravljanja i korištenja ali da sud time zanemaruje i notornu činjenicu da takva prava sud u Strazburu priznaje kao svojevrsna vlasnička ovlaštenja. Apelant navodi i da je Vrhovni sud pogrešno postupio kada se pozvao na princip reciprociteta navodeći odluke Vrhovnog suda Hrvatske i ističući da apelant nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu zanemarujući činjenicu da je pravni prednik apelanta zaključio ugovor o izgradnji predmetnog poslovnog prostora i bio u njegovom posjedu sve do izbijanja rata. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u određenim sličnim predmetima postupao drugačije i donosio odluke suprotne osporenoj. Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da je Ustavni sud u svom sličnom predmetu broj AP 3850/09 utvrdio kršenje prava na pravično suđenje kao i zbog činjenice da bi daljnjim rasparčavanjem predmetnog poslovnog prostora apelantu nastupila još veća ekonomska šteta, apelant traži da Ustavni sud donese naprijed citiranu privremenu mjeru.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi nastupanje „još veće ekonomske štete“ i jer je Ustavnom sudu ukazao na različito postupanje sudova u identičnim odnosno sličnim predmetima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da tvrdnja da bi nedonošenjem privremene mjere apelantu nastupila još veća ekonomska šteta ne predstavlja dovoljan i argumentiran razlog zbog kojeg bi trebalo donijeti privremenu mjeru. Također, Ustavni sud smatra da bi, uzimajući u obzir ostale naprijed navedene razloge koje apelant ističe u korist donošenja privremene mjere, predstavljalo ulaženje u meritum predmeta i samim tim prejudiciranje ishoda odluke o apelaciji budući da se ti razlozi i odnose na suštinu predmeta. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3065/13 („BOROVO“ d.d. proizvodnja i… | Sudska praksa | Aktio