Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4142/13 (S. H.)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4142/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-4142/13, rješavajući zahtjev Senada Hakalovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Senada Hakalovića za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora po presudi Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 007274 06 K od 1. jula 2008. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zahtjevu, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 007274 13 Iks od 4. septembra 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

2. Apelant je dopunio apelaciju 7. oktobra 2013. godine, te ponovo istakao zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud je rješenjem broj 56 0 K 007274 13 Iks od 4. septembra 2013. godine, a koje je u cjelini potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu molbu kojom je tražio odlaganje početka izvršenja izrečene kazne zatvora.

4. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizilazi da je apelantu presudom Općinskog suda u Konjicu od 1. jula 2008. godine, a koja je postala pravosnažna donošenjem presude Kantonalnog suda od 2. septembra 2009. godine, za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora od sedam mjeseci. Nadalje, ukazano je da je članom 17. stav 1. tačka f) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) propisano da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti kada je od pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena proteklo tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Nadalje, ukazano je da član 19. ZKP FBiH propisuje da se zastara prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, da sa svakim prekidom zastara počinje teći od početka, te da zastara izvršenja kazne u svakom slučaju nastupa kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršenja kazne. Nadalje, ukazano je da je, nakon pravosnažnosti prvostepene presude 2. septembra 2009. godine, Općinski sud u Konjicu, kao sud nadležan za izvršenje zatvorske sankcije, preduzimao sljedeće radnje: 21. januara 2010. godine upućen je poziv apelantu da se javi u sud na izdržavanje zatvorske kazne, 19. februara 2010. godine upućen je dopis i upit Sudu BiH, gdje se apelant nalazio u pritvoru, radi određivanja nadležnog suda koji će osuđenog uputiti na izdržavanje kazne zatvora, 13. decembra 2010. godine ponovo je upućen dopis Sudu BiH gdje se apelant nalazio u pritvoru sa upitom, 2. februara 2012. godine od PU Konjic zatraženi su podaci iz kaznene evidencije za apelanta potrebni za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora, 2. marta 2012. godine predmet je dostavljen Iks referentu Općinskog suda u Sarajevu radi upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, 21. avgusta 2013. godine apelantu je upućen poziv da se javi u sud radi upućivanje na izdržavanje kazne zatvora. Na temelju navedenog zaključeno je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara izvršenja pravosnažne zatvorske kazne, odnosno da bi apsolutna zastarjelost nastupila tek 2. septembra 2015. godine. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o lošijem zdravstvenom stanju te je ukazano da se iz predočene dokumentacije ne može zaključiti da je apelant obolio od neke teže akutne bolesti a na temelju čega je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi za odlaganje početka izvršenja kazne zatvora iz člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS FBiH).

5. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 5. st. 1. i 2. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je rješenjem Suda BiH od 19. septembra 2009. godine određen pritvor koji je ukinut rješenjem istog suda od 12. oktobra 2012. godine. Tvrdi da je 28. januara 2010. godine, tj. dok se nalazio u pritvoru, sam uputio zahtjev Općinskom sudu u Konjicu da mu, putem Suda BiH, dostavi uputni akt kako bi započeo izdržavanje izrečene kazne zatvora, ali da na ovaj zahtjev nije dobio odgovor, odnosno da mu nije uručen uputni akt do okončanja pritvora 12. oktobra 2012. godine. Nadalje, apelant tvrdi da je tek 21. avgusta 2013. godine primio poziv od Općinskog suda u Konjicu da se javi na izdržavanje kazne zatvora 30. avgusta 2013. godine i to nakon što je zatražio da se osuda briše jer je nastupila zastarjelost izvršenja izrečene kazne, a kojem zahtjevu sudovi nisu meritorno odlučili. Po apelantovom mišljenju, s obzirom da je presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora postala pravosnažna 2. septembra 2009. godine a da mu je uputni akt za izdržavanje izrečene kazne uručen tek 21. avgusta 2013. godine očigledno je da je prošlo više od tri godine koliko se traži za nastupanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne zatvora. Nadalje, apelant tvrdi da pojedinačno pobrojane radnje na koje ukazuje Kantonalni sud, ne mogu imati učinak prekida zastarjelosti. U vezi s tim, apelant ukazuje da su ove radnje preduzimane u vrijeme kada se nalazio u pritvoru po rješenju Suda BiH, dakle u vrijeme kada je bio dostupan organima gonjena, ali da mu nikada nije lično uručen uputni akt da se javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Apelant izričito navodi da nikad nije primio poziv od 21. januara 2010. godine da se javi na izdržavanje kazne, da mu dopisi suda od 19. februara i 13. decembra 2011. godine dostavljeni Sudu BiH nikad nisu uručeni, kao i da nikad nije obaviješten o dopisima upućenim PU Konjic i Općinskom sudu u Sarajevu. Apelant zaključuje da je od vremena kada je postala pravosnažna presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora uvijek bio dostupan organima gonjenja i da nije postojala niti jedna smetnja da mu bude uručen uputni akt, odnosno da mu je, iz sasvim nepoznatih razloga, bilo onemogućeno da zaprimi uputni akt za izdržavanje kazne a kako bi mogao i postupiti po istom. Po njegovom mišljenju, protekom tri godine od izricanja kazne, obzirom da akti koje je upućivao Općinski sud u Konjicu nikad nisu uručeni njemu, nastupila je relativna zastarjelost izvršenja kazne, pa je bez značaja zaključak Kantonalnog suda da bi apsolutna zastarjelost nastupila tek 2015. godine.

6. U dopuni apelacije i zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je istakao da se 20. septembra 2013. godine obratio Općinskom sudu u Konjicu sa zahtjevom da bude upućen na izdržavanje kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom, ali da je rješenjem navedenog suda ovaj zahtjev odbijen. Apelan ukazuje da je u ovom rješenju navedeno da je uputni akt, koji je bio dostavljen Sudu BiH i Općinskom sudu u Sarajevu vraćen Općinskom sudu u Konjicu nakon ukidanja mjere pritvora apelantu. Apelant smatra da ovo predstavlja još jedna dokaz da mu nikad nije uručen uputni akt, da su sudovi ti koji su ga zadržali ne proslijeđujući mu ga, niti ga obaviještavajući o istom, a za što ne postoji objašnjenje i zakonski osnov. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, ukazuje i na opravdanost već istaknutog zahtjeva za donošenje privremene mjere, čije usvajanje bi bilo od ogromnog značaja i za njegovu porodicu i njega jer ima četvoro djece i nezaposlenu suprugu, a koje izdržava baveći se poljoprivrednim radovima. Najzad, apelant tvrdi da je u njegovom slučaju nastupila relativna zastara izvršenja izrečene kazne, a zbog čega je značajno da bude udovoljeno njegovom zahtjevu za donošenje privremene mjere ili da o njegovoj apelaciji bude odlučeno prioritetno.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere istakao da iz apelacionih navoda nedvosmisleno proizilazi da su mi povrijeđena prava na koja je ukazao, pa da bi, s obzorom na navedeno, u interesu stranaka i vođenja postupka, Ustavni sud trebao donijeti privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. U dopuni apelacije apelant je u prilog donošenja privremene mjere istakao da ima četvoro djece, da je supruga nezaposlena, te da ih jedino on izdržava obavljanjem poljoprivrednih radova.

11. U tom kontekstu Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta otvaraju ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja apelantovih prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. i člana 6. Evropske konvencije. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi već i samo upućivanje apelanta na izdržavanje izrečene kazne zatvora dovelo u pitanje, prije svega, garancije iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je apelant jedini hranilac porodice, da je njegovo supruga nezaposlena, te ima četvoro djece. S obzirom da je Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao jedan od razloga za podnošenje zahtjeva za odlaganje izvršenja izrečene kazne propisana i situacija kada je osuđena osoba hranilac porodice pa bi njenim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje porodičnog domaćinstva, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoje razlozi zbog kojih ih i Ustavni sud ne bi tretirao dovoljnim i opravdanim pri odlučivanju o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, čije je usvajanje kako interesu apelanta kao stranke tako i postupka, s obzirom da je u konkretnom slučaju, prije svega, riječ o mogućem ugrožavanju slobode ličnosti, koja je po važnosti odmah iza prava na život i čiju povredu je veoma teško a često i nemoguće otkloniti naknadnim mjerama.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4142/13 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio