Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1379/10 (M. M.,F. M. i I. P.,G. R. i D. M.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1379/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 1379/10, rješavajući apelaciju Miladina Milojčića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Miladin Milojčić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-16/09 od 4. marta 2010. godine;
Franjo Marjanović i Ivica Popović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001846 09 Rev od 14. septembra 2010. godine;
Goran Rajčić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000379 08 Rev od 22. septembra 2010. godine;
Dobrislav Milinković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 001235 09 Rev od 22. septembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 1379/10
1. Miladin Milojčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj GŽ-16/09 od 4. marta 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tužena je obavezana da apelantu za period od 1. januara 2006. do 28. februara 2007. godine isplati novčane iznose na ime dijela plate po osnovu minulog rada i doprinosa iz Fonda PIO Republike Srpske, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio povećanje osnovne plate za 20% mjesečno i doprinose za penzijsko osiguranje za ovo potraživanje odbijen kao neosnovan. AP 5536/10
2. Franjo Marjanović i Ivica Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijeli su 10. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001846 09 Rev od 14. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im je nezakonito prestao radni odnos kod tužene, te da ih je tužena dužna vratiti na posao. Osim toga, dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da im tužena isplati naknade iz radnog odnosa odbijen je kao neosnovan budući da je, prema stavu sudova, ovo pravo vezano za utvrđenje nezakonitog prestanka radnog odnosa o kojem sudovi nisu ni rapravljali. AP 5568/10
3. Goran Rajčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, podnio je 11. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000379 08 Rev od 22. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa, povratak na posao, te isplatu neisplaćenih plata i naknade za odvojeni život. Utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos kod tužene jer je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, te da je, stoga, rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu sa zakonom.
AP 5604/10
4. Dobrislav Milinković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uvca, podnio je 10. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 001235 09 Rev od 22. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu ostvarenih, a neisplaćenih plata za period od 2002. do 2006. godine. U predmetnom postupku je utvrđeno na osnovu pravomoćne presude donesene 2005. godine u krivičnom postupku protiv apelanta da je apelant kao direktor tužene 2003. godine iskoristio svoj službeni položaj na način da je sam sebi isplatio plate, zbog čega je oglašen krivim za krivično djelo nesavjestan rad u službi i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca i naknadu štete sada tuženoj, a nakon čega je razriješen dužnosti direktora te mu je 2007. godine prestao radni odnos kod tužene. S tim u vezi, sudovi su utvrdili da apelant nije dostavio sudu dokaze o tome koje poslove je obavljao u periodu od razrješenja dužnosti do donošenja rješenja o prestanka radnog odnosa, kako bi dokazao osnovanost svog potraživanja plata za sporni period.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1379/10.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić