Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2323/10 (Vlada Republike Srpske,Općina Široki Brijeg,„Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ Banovići i Javno preduzeće „Vilenica-Vodovod“ Novi Travnik)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2323/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2323/10, rješavajući apelacije Vlade Republike Srpske i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Vlada Republike Srpske protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 004170 09 Rev od 30. marta 2010. godine;

Općina Široki Brijeg protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mals 004689 10 Pž od 7. jula 2010. godine;

„Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ Banovići protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004283 08 Gž od 19. novembra 2010. godine;

Javno preduzeće „Vilenica-Vodovod“ Novi Travnik protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-07-000516 od 28. oktobra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 2323/10

1. Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Banjoj Luci, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sa sjedištem u Banjoj Luci, podnio je 11. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 004170 09 Rev od 30. marta 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan na isplatu duga po osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnine, zajedno sa kamatama, te da naknadi troškove postupka tužitelju. Preinačivši obje nižestepene presude, Vrhovni sud je zauzeo stav da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je obaveza apelanta (plaćanje kupoprodajne cijene) dospjela tek po isteku fiskalne 2005. godine. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da u predmetnom ugovoru o tome nema ni riječi, niti se u njemu obaveza plaćanja kupoprodajne cijene vezuje za fiskalnu godinu pa se stoga u kokretnom slučaju imaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske na kojem nižestepeni sudovi temelje svoje odluke.

AP 3022/10

2. Općina Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo Široki Brijeg, podnio je 16. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mals 004689 10 Pž od 7. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu regresnog duga tužitelju, zajedno sa kamatama, te troškovima postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku, sudovi su utvrdili, nakon provedenog dokaznog postupka, da je apelant zbog propuštanja obavljanja društveno korisne odgovornosti solidarno odgovoran za materijalnu štetu nastalu uslijed saobraćajne nezgode do koje je došlo zbog oborinskih voda.

AP 285/11

3. „Elektroprivreda Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ Banovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004283 08 Gž od 19. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na plaćanje rente. Naime, sudovi su u predmetnom parničnom postupku utvrdili da je apelant tužitelju već isplaćivao rentu kao razliku njegovih penzionih primanja i penzionih primanja uporednog penzionera, a što je utvrđeno ranijom pravosnažnom presudom. Kako je tužitelj u predmetnom postupku dokazao, u smislu odredbe člana 196. Zakona o obligacionim odnosima, postojanje uvjeta za izmjenu odluke o renti, uslijed postojanja razlike u visini njegovih penzijskih primanja, sudovi su odlučili kao u dispozitivima svojih odluka.

AP 312/11

4. Javno preduzeće „Vilenica-Vodovod“ Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), koga ga zastupa Stana Imamović, advokat iz Travnika, podnio je 22. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000516 od 28. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan isplatiti tužiteljima potraživanja iz radnog odnosa. Vrhovni sud je svojom odlukom preinačio drugostepenu presudu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev. S tim u vezi je Vrhovni sud konstatovao da je pogrešan stav drugostepenog suda da prvostepeni sud nije mogao bez provedenog vještačenja vršiti obračun potraživanja tužitelja, s obzirom da je u konkretnom slučaju ukupni dužni iznos bilo moguće utvrditi sabiranjem i oduzimanjem plaćenih i neisplaćenih potraživanja, te imajući u vidu i osnovanost revizionog prigovora tužitelja da je apelant čak i priznao dio zahtjeva.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2323/10.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2323/10 (Vlada Republike Srpske,Općina… | Sudska praksa | Aktio