Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/10 (B. B.,N. Š. i M. D.,I. Č.,„ELEKTROSRBIJA“ A.D. Beograd – Krnjača,Ž. J.,PP Adria-Komerc Bijeljina,„ČIVČIJA TURS” d.o.o. Banjaluka i M. N.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2636/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2636/10, rješavajući apelacije Bore Bjeljca i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Boro Bjeljac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001553 od 16. marta 2010. godine;
Nada Šakan i Milka Dronjak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 927 od 15. aprila 2010. godine;
Izet Čajo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001275 od 11. novembra 2010. godine;
„ELEKTROSRBIJA“ A.D. Beograd – Krnjača, Republika Srbija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 006883 09 Rev od 24. septembra 2010. godine;
Živko Janjetović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 003442 10 Rev od 7. septembra 2010. godine;
PP Adria-Komerc Bijeljina, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 000441 10 Rev od 28. septembra 2010. godine; „ČIVČIJA TURS” d.o.o. Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000010 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine, i
Milica Novković, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 001635 10 Gž od 29. septembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 2636/10
1. Boro Bjeljac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pertha, Zapadna Australija, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 070-0-Rev-08-001553 od 16. marta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv tuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti, predaje u posjed i isplate, te protivtužbeni zahtjev tuženog protiv apelanta radi vraćanja kupoprodajne cijene i isplate uloženih sredstava. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji nepokretnosti bio punovažan, te da apelant nije dokazao da prijenos vlasništva na predmetnim nekretninama nije izvršen na dobrovoljan način.
AP 3160/10
2. Nada Šakan i Milka Dronjak (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Beograda, Republika Srbija, koje zastupa prvoapelantica, podnijele su 21. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118-0-Rev-08-000 927 od 15. aprila 2010. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 12. augusta 2011., 8. maja 2012. i 21. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelantica i trećetužiteljice radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina i brisanja upisa u zemljišnoj knjizi. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni ugovor o prodaji nekretnina zaključen i izvršen prijenos vlasništva u vrijeme kada je brisana zabrana otuđenja i opterećenja predmetnih nekretnine, te stoga predmetni ugovor nije ništav jer nije zaključen protivno prinudnim propisima.
AP 3645/10
3. Izet Čajo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 20. maja 2010. godine podnesak Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-892/04 od 11. februara 2009. godine, koji je prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-29/10, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 23. augusta 2010. godine formiran apelacioni predmet. Apelant je 23. februara 2011. godine dopunio apelaciju na način da je dostavio presudu Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-
09-001275 od 11. novembra 2010. godine kojom je odbijena/odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj GŽ-892/04 od 11. februara 2009. godine. Podnesak je registriran kao nova apelacija pod brojem AP 882/11 koja je spojena sa apelacijom broj AP 3645/10. Osim toga, apelant je dopunio apelacije 24. augusta i 22. septembra 2010., 5. januara i 11. marta 2011., 13. februara, 14. juna, 24. augusta i 29. oktobar 2012., te 26. septembra i 7. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi raskida ugovora o zamjeni nekretnina iz 2001. godine i isplate, odbačen apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja, dok je predmet u dijelu koji se odnosio na protivtužbu tuženog radi isplate vratio na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je neosnovana apelantova tužba, jer je zamijenjena nekretnina imala svojstva za redovnu upotrebu, a apelant nije obavijestio tuženog o postojanju skrivenih nedostataka niti se mogao pozivati na eventualne skrivene nedostatke za koje nije dokazao da su postojali za vrijeme zaključenja predmetnog ugovora.
AP 5238/10
4. „ELEKTROSRBIJA“ A.D. Beograd – Krnjača, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroljub B. Obradović, advokat iz Valjeva, Republika Srbija, podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda RS broj 71 0 Ps 006883 09 Rev od 24. septembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužitelja protiv apelanta i utvrđeno da je raskinut aneks ugovora za izvođenja radova, zbog neispunjenja obaveza apelanta i obavezan apelant da vrati tužitelju avans, te je odbijena apelantova protivtužba protiv tužitelja radi isplate duga za izvršene radove. U toku postupka je utvrđeno da je apelant izveo određene radove i da po proteku ugovorenog roka nije želio nastaviti sa izvođenjem radova, te je tužitelj obavijestio apelanta o raskidu ugovora – aneksa ugovora, čime je otpao pravni osnov primljenog a neiskorištenog avansa, te je apelant obavezan na povrat istog. S druge strane, redovni sudovi su odbili apelantovu protivtužbu zbog zastarjelosti potraživanja.
AP 5275/10
5. Živko Janjetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgradaca, kojeg zastupa Ranko Trivić, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 26. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda RS broj 72 0 P 003442 10 Rev od 7. septembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. marta i 23. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina i brisanja upisa u zemljišnim knjigama. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva i da je predmetni ugovor pravno valjan u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, jer je na osnovu provedenih vještačenja nesporno utvrđeno da je predmetni ugovor potpisala apelantova sestra kao njegov punomoćnik.
AP 5844/10
6. PP Adria-Komerc Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda RS broj 59 0 Ps 000441 10 Rev od 28. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom okončan je parnični postupak po tužbi tužitelja protiv apelanta radi raskida ugovora o korištenju kredita iz sredstava samodoprinosa i isplate, te je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa na ime vraćanja kredita. U toku postupka redovni sudovi su zaključili da tužitelj nije imao pravni interes da traži utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut, s obzirom da je isti po samom zakonu raskinut u smislu člana 125. Zakona o obligacionim odnosima. S druge strane, kako je apelant, po osnovu predmetnog ugovora o zajmu, zajam primio i isti nije u roku vratio, zaključeno je da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za vraćanje spornog iznosa.
AP 5888/10
7. „ČIVČIJA TURS” d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda RS broj 118 0 P 000010 09 Rev od 7. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora o javnom prevozu lica i obavezan apelant na isplatu određenog novčanog iznosa, odbijen tužiteljev prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, te odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje ništavosti ili izmjene člana predmetnog ugovora. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj osnovano tražio raskid predmetnog ugovora, s obzirom da je apelant propustio ispuniti svoju ugovornu obavezu, te je apelant obavezan na isplatu dugovanog iznosa. S druge strane, utvrđeno je da apelant nije dokazao svoje tvrdnje o nezakonitosti spornog člana predmetnog ugovora, te je odbijena apelantova protivtužba.
AP 5895/10
8. Milica Novković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, koju zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijela je 23. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 001635 10 Gž od 29. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi opoziva ugovora o poklonu, u vezi poklona suvlasničkog dijela na nekretninama. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije dokazala da se tuženi prema njoj ponašao neblagodarno, te je stoga odbijena njena tužba kao neosnovana.
Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP
2636/10.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić