Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2700/10 (R.A.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2700/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 2700/10, rješavajući apelacije R.A. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: R.A. protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 95 0 K 001114 10 Kž od 18. marta 2010. godine;
Miodrag Ateljević protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 001729 10 Kž od 22. juna 2010. godine;
Željko Jovanović protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 018367 10 Kž od 12. oktobra 2010. godine;
Edhem Šaran protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 001948 10 Kž 3 od 21. oktobra 2010. godine;
Dahmo Jusić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000161 10 Kž od 14. oktobra 2010. godine;
Amir Rizvo protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 003751 10 Kž od 24. novembra 2010. godine;
„Dva Lava“ d.o.o. i Muhamed Pilavdžić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 005640 10 Kž od 23. novembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 2700/10
1. R.A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 1. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 95 0 K 001114 10 Kž od 18. marta 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo tjelesna povreda iz člana 155. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena sudska opomena primjenom propisa iz člana 54. st. 1. i 4. navedenog Zakona. Istom presudom je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 520,00 KM i sudskog paušala u iznosu od 150,00 KM.
AP 5369/10
2. Miodrag Ateljević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, koga zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 29. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 001729 10 Kž od 22. juna 2010. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela teška krađa iz 232. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske u sticaju sa krivičnim djelom iznuda iz člana 242. stav 1. navedenog Zakona, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci uz obavezu naknade troškova krivičnog postupka u iznosu od 96,00 KM i plaćanja paušalnog iznos od 250,00 KM.
AP 5439/10
3. Željko Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjih Božinaca, koga zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 018367 10 Kž od 12. oktobra 2010. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 465,00 KM i sudskog paušala u iznosu od 150 KM.
AP 5443/10
4. Edhem Šaran (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, koga zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 001948 10 Kž 3 od 21. oktobra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i krivičnog djela izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. navedenog Zakona, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Također, apelantu je izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta-pištolja temeljem odredbe člana 71. točka e) i člana 78. stav 1. navedenog Zakona, te je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.114,00 KM kao i sudski paušal u iznosu od 100,00 KM.
AP 107/11
5. Dahmo Jusić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u KPZ ZT Zenica, koga zastupa Indira Konjhodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 000161 10 Kž od 14. oktobra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog izvršenja produženog krivičnog djela obljube nad maloljetnom osobom iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. navedenog člana ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, a u sticaju sa produženim krivičnim djelom rodoskrvnuća iz člana 239. navedenog Zakona, pa je primjenom odredbi člana 46. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i osam mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 4.359,00KM i da plati sudski paušal u iznosu od 50,00 KM.
AP 599/11
6. Amir Rizvo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kiseljaka, koga zastupa Fahrudin Imamović, advokat iz Kiseljaka, podnio je 8. februara 2011. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 003751 10 Kž od 24. novembra 2010. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Presudom je, također, apelantu oduzeta imovinska korist u iznosu od 250,00 KM, te naloženo plaćanje troškova krivičnog postupka (u iznosu koji će se utvrditi posebnim rješenjem) i sudskog paušala u iznosu od 50,00 KM. AP 1183/11
7. „Dva Lava“ d.o.o. (prvoapelant) i Muhamed Pilavdžić (drugoapelant), iz Rainaca Donjih-
Općina Kalesija (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnijeli su 10. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 005640 10 Kž od 23. novembra 2010. godine. U krivičnom predmetu, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neizvršenja sudske odluke iz člana 351. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 128. stav 1. tačka a) navedenog Zakona, a drugoapelant zbog naprijed navedenog krivičnog djela neizvršenja sudske odluka, pa je prvoapelant osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM, a drugoapelant u iznosu od 3.000,00 KM koja će ukoliko je ne plati u ostavljenom roku biti zamijenjenja kaznom zatvora. Također, apelanti su obavezani na plaćanje troškova krivičnog postupka u paušalnom iznosu od po 50,00 KM.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2700/10.
Apelacioni navodi
9. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić