Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2772/10 (M. V. i L. P.,A. V.,D. M.,S. K.,D. L. i I. K.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2772/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj 2772/10, rješavajući apelaciju Mire Vege i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miro Vego i Leijla Perić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 000056 07 U od 19. aprila 2010. godine;
Aleksa Veljančić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000147 06 U od 16. juna 2009. godine;
Dijana Majić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003974 09 U od 1. jula 2010. godine;
Simo Krkeljaš, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001390 10 U od 18. oktobra 2010. godine;
Dušan Lukić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003758 10 Už od 4. januara 2011.
godine;
Ibrahim Karić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004558 11 Uvp od 11. oktobra 2012.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 2772/10
1. Miro Vego i Leijla Perić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 6. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 000056 07 U od 19. aprila 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju više puta. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak radi izvršenja odluke CRPC-a i vraćanja stana u posjed. Predmetnu odluku, Kantonalni sud je donio u smislu odredbe člana 277. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
AP 4158/10
2. Aleksa Veljančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnio je 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 000147 06 U od 16. juna 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak u predmetu vraćanja stana u posjed. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da su osporena rješenja organa uprave, kojima je odbijen zahtjev apelanta za povrat stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, s obzirom na nespornu činjenicu da apelant nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana i u isti nikada nije uselio, odnosno nije stanovao u predmetnom stanu, a što proizlazi iz podataka spisa predmeta, kao i samih žalbenih navoda apelanta, jer apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te istom ne pripada pravo na povratak u predmetni stan u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, donesena na pravilan i zakonit način.
AP 4182/10
3. Dijana Majić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Vahdet Ibranović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003974 09 U od 1. jula 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 13. jula 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak u predmetu vraćanja stana u posjed. Naime, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave pravilno ocijenili da se zahtjevu apelantice za povrat stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu ne može udovoljiti, budući da ista prema izvedenim dokazima na dan 30. aprila 1991. godine, nije bila član porodičnog domaćinstva K.S., nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da apelantica, shodno tome, nema status člana porodičnog domaćinstva u tom stanu, u smislu odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao i da nema status lica iz člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
AP 383/11
4. Simo Krkeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpskog Miletića, Republika Srbija, kojeg zastupa Dušan Kecman, advokat iz Sombora, Republika Srbija, podnio je 24. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 001390 10 U od 18. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak u predmetu prenosa stanarskog prava na stanu u Kaknju, sa umrlog nositelja stanarskog prava majke apelanta M.M., na apelanta. U obrazloženju odluke je navedeno da su organi uprave donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja koja se temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje činjenično stanje su pravilno primijenjene odredbe čl. 6. stav 2., 21., 22. i 28. Zakona o stambenim odnosima, kada je odbijen apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava na stanu u Kaknju sa njegove majke M.M., kao zadnje nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, na apelanta.
AP 494/11
5. Dušan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Borislav Stojaković i Alanka Stojaković-Đukić iz Brčkog, podnio je 31. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003758 10 Už od 4. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio poništenje upravnog akta kojim je utvrđeno da se rješenje od 4. januara 2000. godine kojim je apelantu dat u zakup stan u Brčkom ne može smatrati zakonitom odlukom o korištenju stana u skladu sa odredbom člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je konstatovao da je, imajući u vidu da je predmetnim rješenjem apelantu stan dat u zakup, na kojem se stoga ne može steći stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima, već pravo zakupa na koje se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, organ uprave ispravno utvrdio da rješenje kojim je apelantu stan dat u zakup nije odluka kojom se na način propisan Zakonom o stambenim odnosima stiče stanarsko pravo.
AP 1961/11
6. Ibrahim Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 29. aprila 2011. godine apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004558 10 U od 14. marta 2011. godine. Nakon toga, apelant je 18. decembra 2012. godine dostavio podnesak kojim je osporio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004558 11 Uvp od 11. oktobra 2012. godine, donesenu u istoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju osporenom odlukom okončan je postupak u upravnoj stvari donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, koji se nalazi na adresi Centar II, u Mostaru. Vrhovni sud je naveo da iz relevantnih odredbi Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima, i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jasno proizlazi da lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem (u koja lica spada apelant) imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana, ali samo u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima. Također, istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelant bio nositelj stanarskog prava na drugom stanu u Mostaru, na adresi Tekija broj 30, koji je kasnije i otkupio, te da mu se u skladu sa navedenim zakonskim odredbama nije mogao uvažiti zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2772/10.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić