Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3220/10 (N. M.,N. M.,M. M.,J. J.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3220/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3220/10, rješavajući apelacije Nove Miloševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Novo Milošević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 760 od 12. maja 2010. godine;
Nenad Marić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000359 08 Rev od 7. jula 2010. godine;
Milica Milišić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 088910 10 Gz od 30. juna 2010. godine, i
Jakov Jukić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183610 11 Rev od 29. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 3220/10
1. Novo Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118-0-Rev-08-000 760 od 12. maja 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja o dodjeli stanova i ponovne raspodjele istih, odbačen tužbeni zahtjev za poništavanje kao nezakonite konačne rang liste o dodjeli stanova, te utvrđeno da je apelant povukao tužbu u odnosu na pojedine tužene. U toku postupka je utvrđeno da je prvotužena prilikom raspodjele predmetnih stanova pravilno primijenila odredbe Pravilnika o stambenim odnosima koji je bio na snazi u momentu raspisivanja oglasa.
AP 3656/10
2. Nenad Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 23. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda RS broj 118 0 P 000359 08 Rev od 7. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđivanja postojanja stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu, radi utvrđivanja da je tužena donosilac rješenja o dodjeli predmetnog stana apelantu na korištenje i da je između njih zaključen ugovor o korištenju stana, te omogućavanja zaključivanja privremenog ugovora o zakupu, odnosno davanja drugog odgovarajućeg stana sa pravom otkupa. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stan, u vrijeme kada je apelant u njega uselio, kao i u momentu vođenja predmetnog postupka, bio u vlasništvu fizičkih lica, te stoga tužena nije mogla s njim raspolagati i dodijeliti ga na korištenje apelantu. Kako apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana sa tuženom, niti sa vlasnicima stana, zaključeno je da apelant nije stekao stanarsko pravo po odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1959. godine, kao ni po odredbama Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine.
AP 3674/10
3. Milica Milišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Edina Jahić & Tanja Hadžagić Sarajevo, podnijela je 26. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 088910 10 Gz od 30. juna 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi zabrane tuženoj da raspolaže, otuđuje, dodjeljuje ili opterećuje stan, te prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stan nacionalizovan i kao takav izuzet od dodjele stanova do donošenja posebnog zakona o restituciji. Stoga je zaključeno da apelantica nije imala pravno-valjan osnov tražiti od suda zabranu raspolaganja, otuđenja, dodjele ili opterećenja predmetnog stana, budući da je Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom zabranjena dodjela takvih stanova.
AP 3696/10
4. Jakov Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183610 11 Rev od 29. augusta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. oktobra i 15. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba tužitelja protiv prvotuženog i apelanta, kao drugotuženog, i utvrđeno da je apelantu, raskidanjem ugovora o zamjeni stana iz 1979. godine (zaključenom između tužitelja kao pravnog sljednika izvornog vlasnika i prvotuženog), prestalo pravo da koristi predmetni stan. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni stan u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni stana bio u privatnom vlasništvu tužiteljevog pravnog prednika i da on nije ustupio pravo vlasništva na predmetnom stanu prvotuženom ugovorom o zamjeni stana, te stoga apelant nije mogao steći stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu, nego je stan mogao samo koristiti kao zakupac.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3220/10.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić