Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3312/10 (R. A. i E. A.,R. Ž.,S. S.,O. V.,R. D.,H. Š., Đ. Š. i M. Š.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3312/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3312/10, rješavajući apelacije Ramiza Aščerića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Ramiz Aščerić i Ermin Aščerić, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 005763 10 Kž od 25. maja 2010. godine;
Rasim Žuškić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003331 10 Kz 5 od 23. septembra 2010. godine;
Selvira Silić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 000281 10 Kžk od 17. septembra 2010. godine;
Osman Vikić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 001650 10 Kž od 13. septembra 2010. godine;
Rajif Dubica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 001193 10 Kž 5 od 30. septembra 2010. godine, i
Hasiba Šuvalić, Đula Šuvalić i Murat Šuvalić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 016384 10 KZ od 29. oktobra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 3312/10
1. Ramiz Aščerić i Ermin Aščerić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Donjeg Vakufa, koje zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijeli su 30. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 005763 10 Kž od 25. maja 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 9. aprila 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelant je proglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 3. KZ FBiH i izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca. Presudom je dalje drugoapelant proglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 31. KZ FBiH i izrečena mu uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.
AP 4849/10
2. Rasim Žuškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nenad Gvozdić Nino, advokat iz Mostara, podnio je 10. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 07 0 K 003331 10 Kz 5 od 23. septembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina, te oduzet pištolj.
AP 5198/10
3. Selvira Silić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 000281 10 Kžk od 17. septembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, pa joj je izrečena uvjetna osuda, kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od jedne godine od pravosnažnosti ove presude ne učini novo krivično djelo.
AP 5252/10
4. Osman Vikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 001650 10 Kž od 13. septembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo, te mjera sigurnosti oduzimanja predmeta krivičnog djela.
AP 5284/10
5. Rajif Dubica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 01 0 K 001193 10 Kž 5 od 30. septembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. marta 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo, teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine podstrekavanjem iz člana 328. stav 2. u vezi sa članom 323. st. 1. i 2. te čl. 32. i 55. KZ FBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina. Nadalje, apelant je oslobođen od optužbe za produženo krivično djelo izazivanje opće opasnosti u podstrekavanju iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. te u vezi sa čl. 32. i 55. KZ FBiH
AP 5458/10
6. Hasiba Šuvalić, Đula Šuvalić i Murat Šuvalić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelant ili apelanti) iz Zenice, koje zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijeli su 8. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 016384 10 KZ od 29. oktobra 2010. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 27. decembra 2010. i 9. marta 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvoapelantica je proglašena krivom za produženo krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 31. KZ FBiH, a drugoapelantica i trećeapelant su proglašeni krivim za krivično djelo zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika iz člana 219. stav 1. KZ FBiH. Apelantima su izrečene kazne zatvora, u trajanju od devet mjeseci (prvoapelantici), jedne godine (drugoapelantici), te jedne godine i tri mjeseca (trećeapelant), te su solidarno obavezani da po osnovu štete oštećenim isplate određene novčane iznose. Nadalje, osporenom odlukom odbijen je dio optužbe protiv prvoapelantice za radnje koje bi ušle u sastav produženog krivičnog djela krađe iz člana 286. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 31. KZ FBiH.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP
3312/10.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić