Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3499/10 (N. V.,N. D.,M. I.,H. C.,A. H. i R. H.)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3499/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 3499/10, rješavajući apelaciju Nedima Vilića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Nedim Vilić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 001627 10 Kž 4 od 13. maja 2010. godine;

Nisvet Duratović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-08/598 od 25. maja 2010. godine;

Mira Ivančević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 148 od 12. augusta 2010. godine; Huse Cifalović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 001503 10 KZ od 6. oktobra 2010. godine;

Asmir Hajdarević i Rifet Hajdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 055132 09 Kz od 21. decembra 2010. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 3499/10

1. Nedim Vilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 001627 10 Kž 4 od 13. maja 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

AP 3822/10

2. Nisvet Duratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 6. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-08/598 od 25. maja 2010. godine. Apelant je u više navrata dopunio apelaciju. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krijumčarenja lica iz člana 189. stav 1. u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

AP 4447/10

3. Mira Ivančević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-10-000 148 od 12. augusta 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je proglašena krivom za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2., u vezi sa krivičnim djelom prevara iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. i krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa joj je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

AP 108/11

4. Huse Cifalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 14. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 001503 10 KZ od 6. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. januara 2011. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.

AP 1443/11

5. Asmir Hajdarević i Rifet Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 055132 09 Kz od 21. decembra 2010. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za krivična djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. i narušavanja nepovredivosti doma iz člana 184. stav 1., sve u vezi sa čl. 31. i 54. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa je Asmiru Hajdareviću izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i petnaest dana, dok je Rifetu Hajdareviću izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i petnaest dana i istovremeno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako u roku od tri godine od dana pravosnažnosti predmetne presude ne počini novo krivično djelo. Spajanje predmeta

6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3499/10.

Apelacioni navodi

7. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3499/10 (N. V.,N. D.,M. I.,H. C.,A. H. i… | Sudska praksa | Aktio