Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5186/10 (D.o.o. Mujagić-commerce export import Bihać,A. Š.,„Bihaćka trgovina“ d.d. Bihać i V. J.,AD „Autoprevoz“ Banjaluka,M. L. i Đ. H.,„Jelovica“ d.o.o. Tuzla,F. O.,B.P. i „HES KOMERC“ d.o.o. Tešanj)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5186/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 5186/10, rješavajući apelacije D.o.o. Mujagić-commerce export import Bihać i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: D.o.o. Mujagić-commerce export import Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 006600 09 Pž od 18. decembra 2009. godine;
Almedin Šišić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000827 od 9. marta 2010. godine;
„Bihaćka trgovina“ d.d. Bihać, radi dužine trajanja parničnog postupka, a koji je u međuvremenu okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 037324 11 Rev od 17. aprila 2012. godine;
Vlado Jaćimović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 001261 10 Gz od 15. septembra 2010. godine;
AD „Autoprevoz“ Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 008043 09 Rev od 24. septembra 2010. godine; Miljenko Lugonja, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007743 09 Rev od 25. augusta 2010. godine;
Đula Hasanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000953 od 12. oktobra 2010. godine;
„Jelovica“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 003580 08 Pž od 28. oktobra 2010. godine;
Faik Omeragić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000155 od 19. oktobra 2010. godine;
B.P., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Mal 005386 10 Gz od 18. oktobra 2010. godine, i
„HES KOMERC“ d.o.o. Tešanj, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 000956 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 5186/10
1. D.o.o. Mujagić-commerce export import Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 006600 09 Pž od 18. decembra 2009. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate duga za isporučeni građevinski materijal. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je tuženom isporučio robu naznačenu u spornoj otpremnici i računu, te da je tuženi predmetnu robu primio. AP 5214/10
2. Almedin Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000827 od 9. marta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime novčane naknade za pripadnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, dobitnike najvećih ratnih priznanja i odlikovanja. U toku postupka je utvrđeno da je Odlukom o uslovima i načinu ostvarivanja mjesečne naknade pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, dobitnika najvećih ratnih priznanja i odlikovanja određeno da je pravo na isplatu mjesečne novčane naknade nosiocima tog prava privremenog karaktera i da isto može trajati najkasnije do 31. decembra 2004. godine.
AP 5227/10
3. „Bihaćka trgovina“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu radi dužine trajanja parničnog postupka, a koji je u međuvremenu okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 17 0 Ps 037324 11 Rev od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju konačnom odlukom okončan je parnični postupak po apelantovoj tužbi radi isplate duga na ime neplaćene zakupnine. Apelant navodi da mu je postupanjem Općinskog suda u Bihaću uskraćeno pravo na pravična postupak u razumnom roku. AP 5257/10
4. Vlado Jaćimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je 23. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 001261 10 Gz od 15. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa radi povrata iznosa isplaćenog po osnovu ugovora o kupoprodaji akcionarskog kapitala. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije mogao na treće lice izvršiti prijenos akcija kao protivrijednost za isplaćeni novac od strane tužitelja, budući da su pravni poslovi zaključeni u cilju raspolaganja akcijama, kao hartijama od vrijednosti emitovanih putem javne ponude, protivni članu 51. Zakona o hartijama od vrijednosti i ništavi po sili zakona. Kako je apelant primio novac od tužitelja, a da pri tom nije prenio svoje akcije trećem licu, došlo je do povećanja imovine apelanta za vrijednost isplaćenog novca, za koji iznos se umanjila imovina tužitelja, te je stoga na osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, apelant obavezan na isplatu predmetnog iznosa.
AP 5264/10
5. AD „Autoprevoz“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 008043 09 Rev od 24. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi povrata iznosa kojim je tužena realizovala akceptne naloge izdate od strane apelanta. U toku postupka je utvrđeno da je postojao pravni osnov za realizaciju naloga i da je suglasnost apelanta, kao nalogodavca, izričito dana u „izjavi za akceptne naloge“ u svrhu obezbjeđenja plaćanja spornog kredita. Stoga je zaključeno da nisu postojali elementi relevantni za primjenu instituta neosnovanog obogaćenja iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima.
AP 5277/10
6. Miljenko Lugonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-
Miletić Mostar, podnio je 26. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 P 007743 09 Rev od 25. augusta 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova protivtužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime troškova konzumacije jela, pića i prenoćišta, te nabavke materijala i otklanjanja nedostataka na krovnoj konstrukciji. U toku postupka je utvrđeno da je osnovan prigovor zastare potraživanja istaknut od strane tužitelja.
AP 5324/10
7. Đula Hasanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Olova, koju zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnijela je 29. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-000953 od 12. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba protiv apelantice i obavezana apelantica na isplatu određenog novčanog iznosa na ime kupovine kuće, te je djelomično usvojena protivtužba apelantice protiv tužitelja radi isplate određenog novčanog iznosa na ime stanarine. U toku postupka je utvrđeno, u pogledu dijela tužiteljeve tužbe koji je usvojen, da se pismeni sporazum o isplati spornog iznosa od strane tužitelja apelantičinom predniku nije mogao tumačiti kao dopuna i izmjena ugovora o doživotnom izdržavanju, te da u situaciji kada je davanje novca dokazano, apelantica je imala obavezu vraćanja spornog iznosa po članu 143. stav 1. Zakona o nasljeđivanju. U pogledu apelantičine protivtužbe, zaključeno je da je ona djelomično osnovana za period od datuma raskida predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, do momenta iseljenja tužitelja, jer za navedeni period tužitelj nije više imao pravni osnov za stanovanje u predmetnoj kući, pa se stanovanjem u istoj bez plaćanje naknade, tužitelj neosnovano obogatio za određeni novčani iznos.
AP 5899/10
8. „Jelovica“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 003580 08 Pž od 28. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. augusta 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant na isplatu određenog novčanog iznosa na ime dijela kupoprodajne cijene za stan. U toku postupka je utvrđeno da je apelant obavezan isplatiti tužitelju određeni novčani iznos, kao ispunjenje svoje novčane obaveze iz ugovora o kupoprodaji, shodno članu 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
AP 5918/10
9. Faik Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 27. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-000155 od 19. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. januara 2011. i 8. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant na isplatu određenog novčanog iznosa na ime korištenja poslovnog prostora. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao fizičko lice obavezan platiti dug iz osnova ispunjenja ugovora o zakupu, koji je zaključen sa pravnim prednikom SUR-a „Feniks“, a kojeg je zastupao i tada apelant kao vlasnik. Naime, zaključeno je da za sve obaveze koje nastaju u obavljanju djelatnosti vezanih za obrt odgovara vlasnik obrta, te da je fizičko lice kao obrtnik pasivno legitimirano za dug po osnovu pravnog posla SUR-a. AP 5932/10
10. B.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Mal 005386 10 Gz od 18. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa na ime premije po osnovu ugovora o osiguranju imovine. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o osiguranju imovine i da apelant nije platio premije osiguranja koje je bio u obavezi da plati tužitelju, te je apelant obavezan na isplatu.
AP 5933/10
11. „HES KOMERC“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 28. decembra 2010. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 000956 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate duga – štete po osnovu ugovora o izvođenju radova na putu. U konkretnom slučaju je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu, jer nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom.
Spajanje predmeta
12. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP
5186/10.
Apelacioni navodi
13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić