Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5401/10 („CONDY-BL“ d.o.o. Laktaši,„Finalist“ d.o.o. Tuzla i Javno preduzeće „Radio-televizija Republike Srpske“ Banja Luka,V. T.)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5401/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 5401/10, rješavajući apelacije „CONDY-BL“ d.o.o. Laktaši i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: „CONDY-BL“ d.o.o. Laktaši protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 005261 10 Pž od 16. septembra 2010. godine; “Finalist” d.o.o. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014052 09 Rev od 26. avgusta 2010. godine;

Javno preduzeće „Radio-televizija Republike Srpske“ Banja Luka protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Mals 003393 10 Pž od 28. septembra 2010. godine;

Vojin Tepić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000542 08 Rev od 7. jula 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP 5401/10

1. „CONDY-BL“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 2. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 005261 10 Pž od 16. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog na isplatu i naknadu troškova postupka. Navedenom osporenom odlukom je nespornim utvrđeno da među parničnim strankama nije postojao zaključeni ugovor, te da oni nisu bili u poslovno-pravnom odnosu iz kojeg bi mogle nastati određene obaveze među njima kao pravnim subjektima.

AP 5402/10

2. „Finalist“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sminka Smajlović, advokat iz Tuzle, podnio je 2. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014052 09 Rev od 26. avgusta 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga, zbog neispunjenja ugovorne obaveze. Također, u predmetnom parničnom postupku je, između ostalog, odbijen i protivtužbeni zahtjev apelanta, kao drugotuženog, kojim je tražio da se utvrdi da postoji, odnosno da je dospjelo potraživanje tužitelja-protivtuženog prema apelantu. Naime, osporenom odlukom je Vrhovni sud potvrdio stav Kantonalnog suda u Sarajevu koji je zaključio da je Općinski sud u Sarajevu pogrešno primijenio materijalno pravo, a s tim u vezi i pogrešno utvrdio činjenično stanje, imajući u vidu da apelant svojim dokazima nije dokazao da ima pravo na naknadu materijalne štete u predmetnoj pravnoj stvari.

AP 5406/10

3. Javno preduzeće „Radio-televizija Republike Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 3. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Mals 003393 10 Pž od 28. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta radi isplate duga po osnovu RTV takse. Naime, osporenom odlukom je preinačena prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta. Drugostepeni sud je, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključio da apelant nije dokazao da tuženi posjeduje dodatni TV prijemnik, pa je stoga odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

AP 5429/10

4. Vojin Tepić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, koga zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 2. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000542 08 Rev od 7. jula 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu uplaćenog novčanog iznosa po osnovu raskida ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stambeno-poslovnog objekta iz 1991. godine. Naime, Vrhovni sud je zaključio da apelant, iz razloga što se zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrha navedenog ugovora, osnovano traži njegov raskid, ali da je pogrešan stav nižestepenih sudova u pogledu revalorizacije uplaćenog iznosa i dosuđenih kamata na isti koja pripadaju apelantu po osnovu raskida spornog ugovora.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5401/10.

Apelacioni navodi

6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5401/10 („CONDY-BL“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio