Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5759/10 (Z. T.,F. S.,AD „ALUMINA“ Kneževo,U. R.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5759/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP 5759/10, rješavajući apelaciju Zorana Tovilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli: Zoran Tovilović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 036193 10 Gž od 17. septembra 2010. godine;
Fatima Suljadžić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054676 10 Rev od 4. novembra 2010. godine;
AD „ALUMINA“ Kneževo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000907 09 Rev od 25. novembra 2010. godine;
Uzejir Radeljaš, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000745 od 30. novembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 5759/10
1. Zoran Tovilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banjaluka, podnio je 20. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 036193 10 Gž od 17. septembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana na osnovu nesmetanog korištenja stana bez pravnog osnova duže od osam godina u skladu sa odredbama člana 69. Zakona o privatizaciji privatnih stanova. U postupku je utvrđeno da je, od dana stupanja na snagu pomenutog zakona 2001. godine, apelant sa porodicom živio u predmetnom stanu pet godina i 10 mjeseci, te da, stoga, nije ispunio uslove za sticanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana u skladu sa odredbama navedenog zakona.
AP 38/11
2. Fatima Suljadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Milan Trbojević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054676 10 Rev od 4. novembra 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 24. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi lista prioriteta o dodjeli stana od strane tužene, te da se njoj dodijeli sporni stan i da joj se naknadi materijalna štete. U postupku je utvrđeno da su neosnovani apelantičini navodi da je nezakonita odluka o dodjeli stana jer je na spornom stanu apelantica stekla stanarsko pravo protekom vremena u kojem tužena kao davalac stana nije tražila njeno iseljenje, budući da je utvrđeno da apelantica u predmetni stan uselila 1990. godine bez pravnog osniva, da je iz stana iseljenja u maju 1992. godine, kao i da je pravomoćnim rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske odbijen apelantičin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed.
AP 413/11
3. AD „ALUMINA“ Kneževo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000907 09 Rev od 25. novembra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. februara 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev D.V. kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na stanu u Kneževu, a apelantu naloženo da D.V. omogući otkup predmetnog stana, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio predaju u posjed stana i iseljenje D.V. odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da apelant u odnosu na sporni stan nema status pravnog sljednika Društvenog preduzeća „Alumina“ Kneževo, i da mu ne pripada pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da stoga nije aktivno legitimisan za ponošenje protivtužbe za predaju u posjed predmetnog stana i iseljenje D.V. AP 1289/11
4. Uzejir Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hamdo Kulenović i Sakib Ibrahimović, advokati iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000745 od 30. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu Odluke o dodjeli stana tuženog iz 1997. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu. U postupku je utvrđeno da apelant, koji je u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima imao status privremenog korisnika, nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana sa organom uprave nadležnom za stambene poslove, u skladu sa odredbama člana 18.c. pomenutog zakona, te da se, stoga, ne može smatrati da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5759/10.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić