Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2246/10 (A. K.)
Odluka donesena 05. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Član 3. P broj 7 uz EK – naknada za pogrešnu presudu
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2246/10
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2246/10, rješavajući apelaciju Asima Karajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Karajića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 000554 09 Kž od 11. marta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 000554 09 K od 24. juna 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Asim Karajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 000554 09 Kž od 11. marta 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 000554 09 K od 26. juna 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. maja 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. maja 2011. godine, Kantonalni sud 11. maja 2011. godine i Tužilaštvo 18. maja 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 1. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilaštvo je 29. decembra 2008. godine, Optužnicom broj Kt-91/96, apelantu i njegovom bratu Asku Karajiću (u daljnjem tekstu: A. K.) stavilo na teret izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Apelant i A. K. su na glavnom pretresu iskoristili svoje zakonsko pravo tako što nisu željeli iznositi svoju odbranu. Optuženi A. K. je u toku dokaznog postupka dao iskaz u svojstvu svjedoka.
7. Kantonalni sud je nakon održanog pretresa donio Presudu broj 01 0 K 000554 09 K od 24. juna 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, kojom je apelanta proglasio krivim da je u vrijeme i na način kako je navedeno u izreci presude, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kršeći pravila međunarodnog prava, izvršio ubistvo zarobljenog pripadnika CSB Bihać, čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. Primjenom tog zakonskog propisa i primjenom odredbi čl. 4, 5. i 41. stav 1. KZ SFRJ, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Istom presudom je A. K., apelantov brat, oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ
SFRJ.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušan veliki broj svjedoka, da je pročitan iskaz svjedoka Suada Delića dat u fazi istrage, saslušan vještak sudske medicine i patologije, saslušan je vještak balističar, pročitan je zapisnik o saslušanju svjedoka Samira Šišića dat u fazi istrage 23. marta 1998. godine i na glavnom pretresu 22. oktobra 2009. godine, izvršen uvid u istražni spis tog suda broj Ki-1/98 – RZ, te je izvršen uvid u brojne materijalne dokaze koje je sačinila Uprava policije-Sektor kriminalističke policije. Kantonalni sud je dalje u obrazloženju presude istakao nesporne činjenice u vrijeme kritičnog događaja, i to da je u decembru 1994. godine na teritoriji Bosne i Hercegovine bilo ratno stanje, da je vođen oružani sukob između pripadnika 5. korpusa Armije RBiH i pripadnika Narodne odbrane „Autonomne pokrajine Zapadna Bosna“ (u daljnjem tekstu: NO APZB), da je apelant bio pripadnik I brigade, I čete, I voda NO APZB. Dalje je nesporno da su kritičnog dana, 16. decembra 1994. godine, na području naselja Polje, općina Velika Kladuša, pripadnici NO APZB učestvovali u zauzimanju položaja u rejonu Alibabinog brda kojeg su držali pripadnici 5. korpusa Armije RBiH, da je A. K. (apelantov brat) učestvovao u zarobljavanju dva pripadnika Odreda za specijalne namjene CSB Bihać, i to: Huseina Selimovića i Samira Šišića, da su se zarobljeni nalazili u kući Huseina Delića i da je zarobljenik Husein Selimović (u daljnjem tekstu: oštećeni), u trenutku kada se nalazio u dvorištu kuće, zadobio povrede iz vatrenog oružja od kojih je podlegao na licu mjesta. Ove činjenice su, po mišljenju Kantonalnog suda, nesporne, utvrđene na temelju provedenih dokaza, a odbrana ih nije osporila. Zatim je navedena notorna činjenica da je u periodu od 1993. do 1995. godine na području tadašnjeg okruga Bihać vođen oružani sukob između pripadnika 5. korpusa Armije RBiH i pripadnika NO APZB. Spornim se ukazalo pitanje karaktera akcije vojske NO APZB i pitanje da li su pripadnici CSB Bihać – oštećeni i Samir Šišić bili potčinjeni pripadnicima NO APZB i time stekli svojstvo ratnih zarobljenika i da li je apelant znao da su njih dvojica zarobljeni u kući, te na kraju ključno pitanje da li je u oštećenog pucano iz unutrašnjosti kuće ili s ugla kuće (izvana) te u vezi s tim na koji je način lišen života.
9. Kantonalni sud je u pogledu spornih činjenica proveo dokaze saslušanjem velikog broja svjedoka-pripadnika tadašnje NO APZB koji su učestvovali u akciji, saslušanjem svjedoka Samira Šišića koji je u vrijeme izvršenja djela bio pripadnik CSB Bihać zajedno s oštećenim (koji je svoj iskaz dao u dva navrata – istrazi i na glavom pretresu). Na temelju iskaza tadašnjih pripadnika NO APZB, utvrđeno je da je cilj vojne akcije koja se dešavala kritičnog dana bilo zauzimanje Alibabinog brda i Sejdine kose, koje su držali pripadnici Armije RBiH. Saslušani svjedoci su se različito izjašnjavali u kojoj je fazi bila akcija u trenutku zarobljavanja pripadnika CSB Bihać, odnosno oštećenog i Samira Šišića, ali su svi bili saglasni da je bila u pitanju akcija zauzimanja položaja koje su držali pripadnici 5. korpusa. S tim u vezi je utvrđeno da akcija koju su poduzeli pripadnici NO APZB još uvijek nije bila završena i da su oštećeni i Samir Šišić imali svojstvo ratnih zarobljenika. Ova odlučna činjenica utvrđena je na temelju iskaza svjedoka Samira Šišića, tadašnjeg pripadnika CSB Bihać koji je i sam bio zarobljen, kao i četiri svjedoka tadašnjih pripadnika NO APZB.
10. Zatim, u vezi s utvrđivanjem činjenice ko je pucao u oštećenog i da li je u njega pucano s lijevog ćoška kuće ili pak iz unutrašnjosti kuće, Kantonalni sud je saslušao svjedoke: pripadnike NO APZB, brata oštećenog, Samira Šišića, a na okolnost načina ispitivanja svjedoka Arifa Veljačića u svojstvu svjedoka je saslušana radnica Tužilaštva Emira Čavkunović (daktilograf, u daljnjem tekstu: E.Č.). Po mišljenju Kantonalnog suda, na temelju iskaza svjedoka Samira Šišića riješeno je krajnje određeno sporno pitanje ko je i iz kojeg pravca pucao u oštećenog i na taj način ga lišio života. Pažljivom analizom iskaza ovog svjedoka Kantonalni sud je sa sigurnošću izveo zaključak da je apelant u oštećenog ispalio rafal u trenutku kad je on, s rukama podignutim iznad sebe, kao zarobljenik izašao iz kuće i zadobio povrede od kojih je umro na licu mjesta. U vezi s vjerodostojnosti iskaza ovog svjedoka, budući da je dat u dva navrata, Kantonalni sud je naveo da je svjedok u pogledu radnji koje je poduzimao apelant, na jasan, uvjerljiv i dosljedan način opisao činjenice koje su mu poznate u vezi s ubistvom oštećenog, kako prilikom prvog saslušanja tako i prilikom drugog saslušanja. Naime, iskaz ovog svjedoka odnosi se na rasvjetljavanje sporne činjenice u pogledu položaja u kojem se nalazio apelant, a koji je potvrđen i objektivnim dokazima, fotodokumentacijom i crtežom lica mjesta te nalazima i mišljenima vještaka za sudsku medicinu i patologiju, kao i vještaka balističara. Navedeno je da je vještak za sudsku medicinu prisustvovao rekonstrukciji događaja i opisivanju položaja učesnika na način kako je to opisao svjedok Samir Šišić.
11. Utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je ocijenio i u krivičnopravnom smislu, pa je našao da su se u radnjama apelanta, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ. Prilikom izvršenja ovog krivičnog djela apelant je postupao s direktnim umišljajem jer je bio svjestan obaveze da se prema ratnim zarobljenicima mora ponašati humano, znao je da automatska puška predstavlja općeopasno sredstvo podobno da se njom usmrti čovjek, bio svjestan da će njegovim nehumanim postupanjem odnosno ispaljivanjem metka u tijelo oštećenog prouzrokovati njegovu smrt, pa je prema utvrđenju Kantonalnog suda bilo očigledno da je apelant želio da nastupi zabranjena posljedica, odnosno smrt oštećenog. Prilikom odmjeravanja kazne sud je uzeo u obzir sve okolnosti propisane odredbom člana 41. preuzetog KZ SFRJ koje utiču da kazna bude veća ili manja, cijeneći od olakšavajućih okolnosti apelantove porodične prilike, držanje nakon izvršenog djela (neosuđivanost) i protek vremena od učinjenog djela. Otežavajućih okolnosti nije bilo pa mu je sud, imajući u vidu sve navedeno, izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina smatrajući da je tako izrečena kazna srazmjerna težini počinjenog djela, društvenoj opasnosti i stepenu krivične odgovornosti kao počinitelja, koja je srazmjerna i neophodno potrebna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu generalne i specijalne prevencije.
12. U vezi s odbijanjem prijedloga odbrane da se provede dokaz rekonstrukcijom događaja na licu mjesta, Kantonalni sud je istakao da je rekonstrukcija događaja obavljena u fazi istrage na kojoj su prisustvovali kantonalni tužilac, vještak za sudsku medicinu, vještak za balistiku i svjedok Samir Šišić. Osim toga, saslušani svjedoci na glavnom pretresu, pripadnici NO APZB kao i apelant, imali su određena saznanja za kritični događaj i, po mišljenju suda, ponovnom rekonstrukcijom se ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je već utvrđeno. U pogledu iskaza svjedoka Arifa Veljačića, pripadnika NO APZB datog u fazi istrage i na glavnom pretresu, Kantonalni sud je naveo da su iskazi ovog svjedoka dijametralno suprotni, a vezano za tvrdnje da je ovog svjedoka kantonalni tužitelj u fazi istrage prisilio na davanje iskaza. Kantonalni sud je naveo da je upravo na tu okolnost saslušao svjedoka - uposlenicu Tužilaštva E.Č., na temelju čijeg iskaza je utvrđeno da prilikom saslušanja svjedoka Arifa Veljančića nije bilo prijetnji i pritisaka i da je saslušan u skladu sa Zakonom.
13. S obzirom da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je apelant ispaljivanjem metaka iz automatske puške lišio života oštećenog a da u postupku nije sa sigurnošću utvrđeno ko je pucao kroz prozor iz unutrašnjosti kuće i ko je tom prilikom nanio povrede oštećenom, jedina moguća odluka suda je bila da u sumnji primjenom načela in dubio pro reo zbog nedostatka dokaza optuženog A. K. (apelantovog brata) oslobodi optužbe.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 02 0 K 000554 09 Kž od 11. marta 2010. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi ukazao na bitne povrede postupka iz člana 312. stav 1. tač. b), d) i) i
k) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), kao i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom pogledu apelant je ukazao na okolnost sudjelovanja u postupku sudija koji su se morali izuzeti (član 312. stav 1. tačka b). U vezi s neosnovanosti ovog žalbenog prigovora, Vrhovni sud je istakao da je apelant u toku glavnog pretresa postavio zahtjev za izuzeće sudija sudećeg vijeća (iz istih razloga koje je istakao u žalbi) protiv presude, a njegov zahtjev je odbijen Rješenjem Opće sjednice sudija Kantonalnog suda broj 001-0-Su-09-000367 od 1. aprila 2009. godine. Osim toga, Vrhovni sud je napomenuo da sud može i bez prijedloga stranaka odrediti izvođenje pojedinih dokaza i da se stoga ne može dovesti u pitanje odluka Kantonalnog suda da se kao svjedok pozove i sasluša svjedokinja E.Č. na okolnost da li je postupajući tužitelj prilikom davanja iskaza svjedoka Arifa Veljačića (koji je svoj iskaz promijenio na glavnom pretresu) vršio pritisak na tog svjedoka i ako jeste na koji način, a ne na okolnost sadržaja njegovog iskaza.
15. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. d), i) i k) ZKP FBiH (povreda prava na odbranu; presuda se zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda i ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude), Vrhovni sud je naveo da u ovom pogledu apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka balističara u kojem je, jednim dijelom, sadržana njegova odbrana iz istrage u predmetu broj Ki-1/98. U vezi s neosnovanošću apelantovih prigovora, Vrhovni sud je obrazložio da se apelant tokom postupka branio šutnjom, da je na prijedlog njegove odbrane pribavljen spis Ki-1/98 i uložen u spis Kantonalnog suda i da je sasvim razumljivo što je vještak pri izradi nalaza i mišljenja bio u prilici da koristi navedeni istražni spis. Osim toga, pojam nezakonitog dokaza je sadržan u odredbi člana 11. stav 2. ZKP FBiH prema kojoj se pod takvim dokazom smatra svaki dokaz koji je pribavljen na nezakonit način, odnosno povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, kao i dokazi pribavljeni bitnim povredama odredaba krivičnog postupka. Očigledno je da navedeni istražni spis nije pribavljen ni na jedan od navedenih načina već je u spis predmeta uložen na prijedlog odbrane, a to dalje znači da se njegovim sadržajem mogao koristiti vještak, pa se nalaz i mišljenje vještaka na koji je apelant žalbom ukazao ni u kojem slučaju ne može smatrati nezakonitim dokazom. Pored toga, Vrhovni sud je napomenuo da se pobijana presuda ne zasniva jedino i isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, već čitavom nizu brojnih dokaza na koje se sud pozvao u obrazloženju presude. Što se tiče žalbenog osnova iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH (izreka nerazumljiva i proturječna razlozima presude), Vrhovni sud je naveo da apelant taj žalbeni osnov dovodi u vezu s navodima koji predstavljaju žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da tim prigovorima dovodi u pitanje status oštećenog kao ratnog zarobljenika. Po nalaženju Vrhovnog suda, nerazumljivost i proturječnost izreke presude i njenog obrazloženja može postojati samo u pogledu utvrđenja neke odlučne činjenice, a kako apelant ovaj žalbeni osnov nije potkrijepio niti je konkretno naveo u čemu se sastoji, to sud nije bio u situaciji da ocjenjuje opravdanost tih prigovora.
16. U vezi s apelantovim žalbenim prigovorima koji se tiču nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud detaljno analizirao sve izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, i da je nakon analize i ocjene izvedenih dokaza izveo činjenične zaključke na temelju kojih je utvrđeno da je apelant poduzeo krivično-pravne radnje za koje je proglašen krivim. Vrhovni sud je, osim toga, naveo da je Kantonalni sud u konkretnoj krivičnoj stvari izveo pravilne zaključke o sudjelovanju apelanta u inkriminiranom događaju i da se, u pogledu svojih činjeničnih zaključaka, pozvao na dokaze iz spisa predmeta, koji svojim sadržajem u znatnom dijelu potkrepljuju, objektiviziraju i potvrđuju iskaz svjedoka Samira Šišića, pa i iskaze svjedoka Arifa Veljačića i Fikreta Karajića, tadašnjih pripadnika NO APZB iz istrage (skica lica mjesta, fotodokumentacija, zapisnik o obavljenoj rekonstrukciji, nalazi i mišljenja vještaka). Razlozi koje je u tom pogledu iznio prvostepeni sud zasnovani su na činjenicama i okolnostima konkretnog događaja i ukazuju da izloženi činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ SFRJ.
17. U pogledu odluke o kazni Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice koje su značajne za odmjeravanje kazne, cijeneći sve olakšavajuće okolnosti za apelanta (porodične prilike, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela imao 20 godina, ponašanje nakon izvršenog djela, raniju neosuđivanost, znatan protek vremena od izvršenja djela), dok posebnih otežavajućih okolnosti nije bilo, pa je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i po ocjeni Vrhovnog suda u skladu s težinom počinjenog krivičnog djela, utvrđenim olakšavajućim okolnostima i svrhom kažnjavanja.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je osuđen u postupku koji nije proveden u skladu sa zakonom, odnosno nisu pravilno ocijenjene sve iznesene činjenice i dokazi koji mu idu u korist, a principi pravičnog suđenja zahtijevaju da interesi odbrane budu u ravnoteži s interesima optužbe. S tim u vezi je naveo proizvoljnu primjenu zakona na njegovu štetu, što je imalo za posljedicu donošenje nezakonite presude, povredu principa pretpostavke nevinosti i povredu principa in dubio pro reo. Apelant smatra da vijeće prvostepenog suda pri donošenju osuđujuće presude protiv njega nije primijenilo navedene principe, što je rezultiralo nezakonitom osuđujućom presudom. U takvoj situaciji, prema tvrdnjama apelanata, narušena je pravičnost suđenja jer se sudsko vijeće priklonilo optužbi suprotno načelu jednakosti u postupanju. Predrasude sudećeg vijeća o njegovoj krivici apelant obrazlaže činjenicom da je rješenjem Opće sjednice sudija Kantonalnog suda odbijen njegov zahtjev za izuzeće sudija sudećeg vijeća. Takvim postupanjem je Kantonalni sud, po apelantovom mišljenju, povrijedio temeljne principe prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije koji se odnose na pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom. Osim toga, apelant smatra da se pobijane presude temelje na nezakonitim dokazima, prije svega istražnom spisu broj Ki-1/98 i pismenom nalazu i mišljenju vještaka balističara koji je upravo ovaj spis djelomično koristio za sačinjavanje svog nalaza i mišljenja. Smatra da se sudeće vijeće, kroz nalaz i mišljenje vještaka, upoznalo s njegovom odbranom koja je data u fazi istrage što smatra nezakonitim. Osim toga, nije prihvaćen iskaz svjedoka odbrane Arifa Veljačića s glavnog pretresa već iz faze istrage, pri čemu je prvostepeni sud bez prijedloga odbrane ili optužbe na okolnost vjerodostojnosti iskaza saslušao svjedokinju E.Č. – uposlenicu Tužilaštva, što je po njegovom mišljenju također nezakonito.
19. Apelant, osim toga, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi je naveo da je u istom krivičnom predmetu suđeno i njegovom bratu A. K. koji je, na temelju istih dokaza, oslobođen optužbe. Dakle, u istoj situaciji, posmatrano u odnosu na dvije osobe, prvostepeni sud je očigledno različito postupao, na koji način je on lično diskriminiran što je imalo za posljedicu donošenje nezakonite presude.
20. Naveo je i kršenje prava iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se podnesenom apelacijom prvenstveno ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pokušava se dovesti u sumnju iskaz svjedoka Arifa Veljačića, kao i pravilnost i zakonitost rješenja Opće sjednice Kantonalnog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće. Svi istaknuti prigovori, kako je dalje navedeno, isticani su u žalbi protiv prvostepene presude u odnosu na koje je Vrhovni sud u svojoj presudi dao detaljne odgovore kod kojih je ostao u cijelosti. Primjenom načela slobodne ocjene dokaza cijenjeni su svi dokazi među kojima i iskaz svjedoka Arifa Veljačića na koji je apelant ukazao, i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, nakon čega je kao neosnovan odbijen apelantov prijedlog za izuzeće sudećeg vijeća. Dalje je u odgovoru navedeno da se u apelaciji ponavljaju navodi kojima se nastoje dovesti u sumnju vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka u odnosu na koje je, kao i na ostale prigovore istaknute u žalbi, Vrhovni sud dao detaljne odgovore, kod kojih ostaje u cijelosti.
22. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti osporava navode iz apelacije jer je prvostepeni postupak vođen u skladu s važećim propisima uz poštivanje svih apelantovih prava koja iz njih proizlaze, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana jer su prvostepeni i drugostepeni sud vrlo razložno i jasno obrazložili svoje odluke, apelantu se sudilo pred nezavisnim i nepristranim sudom, a u apelaciji nisu navedene bilo kakve relevantne činjenice koje bi upućivale na subjektivnu ili objektivnu pristranost sudskog vijeća koje je postupalo u konkretnom predmetu.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 144.
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
25. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Zakonitost dokaza 1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu 2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39.
Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
[...]
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 107.
Rekonstrukcija događaja Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uvjetima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se po pravilu posebno izvršiti sa svakim od njih.
Rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi.
Prilikom rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovno izvesti pojedini dokazi.
Član 198.
Pomoć vještaka i stručne osobe Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke ili druge struke koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke.
Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.
Član 276.
Izvođenje dokaza 1) Stranka i branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.
2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
[...]
e) dokazi čije je izvođenje naložio sudija odnosno vijeće
f) sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji odnosno vijeću kod odmjeravanja odgovarajuće krivično-pravne sankcije ako optuženi bude proglašen krivim po jednoj ili više tačaka optužnice.
3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija odnosno vijeće može u svakom trenutku postavljati pitanja svjedoku.
Član 288.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1)Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda 1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
26. U Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
[...] Član 13.
S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.
[...]
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 000554 09 Kž od 11. marta 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. st. 1, 2. i 3. d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]
34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
35. U pogledu navoda apelacije kojom apelant ukazuje na propuste prvostepenog suda koji se ogledaju u sastavu sudskog vijeća čime je narušen princip nepristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Apelant u navodima apelacije nije doveo u sumnju ličnu nepristranost sudećeg vijeća, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće baviti.
36. Apelant je, kako proizlazi iz apelacije, osporio nepristranost sudskog vijeća koje je postupalo u konkretnom krivičnom predmetu prema objektivnom principu, navodeći da je bez prijedloga optužbe pozvana i saslušana svjedokinja E. Č. (uposlenica Tužilaštva) i da je nakon njenog saslušanja sudeće vijeće formiralo svoj stav prema njemu koji je rezultirao osuđujućom presudom. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U vezi s iznesenim apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant identične navode isticao tokom trajanja glavnog pretresa, da je podnio zahtjev za izuzeće sudskog vijeća i da je njegov zahtjev detaljno razmotrila Opća sjednica sudija Kantonalnog suda nakon čega je doneseno Rješenje broj 001-0-Su-09-000367 od 1. aprila 2009. godine kojim je apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan. Osim toga, iste navode je apelant isticao u žalbi protiv prvostepene presude. Vrhovni sud je tim povodom jasno i detaljno obrazložio da je apelant ovaj žalbeni razlog isticao u vezi sa saslušanjem svjedokinje E. Č. (uposlenice Tužilaštva), nalazeći da je nezakonito pozvana na saslušanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je jasno naveo da je saslušanje svjedokinje u potpunosti u skladu s odredbom iz člana 276. ZKP FBiH, kojom je utvrđeno izvođenje dokaza i redoslijed izvođenja dokaza. Naime, u navedenoj odredbi je između ostalog propisano da sud može i bez prijedloga stranaka odrediti izvođenje pojedinih dokaza, pa apelantov navod da je svjedokinja pozvana i saslušana bez prijedloga Tužilaštva ili odbrane ne može dovesti u pitanje odluku prvostepenog suda da se kao svjedok pozove i sasluša svjedokinja E. Č. Osim toga, svjedokinja je saslušana na okolnost postojanja ili nepostojanja eventualnog pritiska nadležnog tužitelja na svjedoka Arifa Veljačića, a ne na okolnost sadržaja njegovog iskaza. Iz navedenog proizlazi da provođenje dokaza čije je izvođenje naložio sud u smislu odredbe iz člana 276. stav 2. tačka e) ZKP FBiH ne može predstavljati ni okolnost koja izaziva razumnu sumnju u nepristranost sudije, što kao razlog za izuzeće predviđa odredba člana 39. tačka f) ZKP FBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.
38. Apelant je dalje naveo da pri donošenju osporenih presuda nisu pravilno ocijenjene sve iznesene činjenice i dokazi koji mu idu u korist (proizvoljna ocjena dokaza), da su presude zasnovane na „nezakonitom dokazu“ i da je u takvoj situaciji narušena pravičnost suđenja jer se sudsko vijeće priklonilo optužbi suprotno načelu jednakosti u postupanju. Osim toga, apelant je istakao da je neprihvatanjem iskaza svjedoka odbrane prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, kojim se garantuje svakom da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana
6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjavaju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan i da je kao osnovni razlog istaknuta proizvoljna ocjena dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će navode koji pokreću pitanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispitati u vezi sa specifičnim garancijama iz stava 3. tačka d. istog člana Evropske konvencije.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 16. ZKP FBiH). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U odnosu na navode koji se tiču prihvatanja „nezakonitog“ dokaza, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
41. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, prije svega „nezakonitosti“ dokaza, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u osporenim presudama na detaljan način obrazložili kako i zašto je pribavljan istražni spis broj Ki-1/98 i da je sasvim razumljivo što je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja bio u prilici da ga koristi. Osim toga, pojam nezakonitog dokaza sadržan je u odredbi člana 11. stav 2. ZKP FBiH, kojom je propisano na kojim dokazima sud ne može zasnovati svoju odluku. U vezi s tim Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi te ponašanje apelantove odbrane koja je tražila priklapanje navedenog spisa, imajući u vidu obrazloženje koje su u tom pogledu dali redovni sudovi, nema ništa što bi ukazivalo da je istražni spis broj Ki-1/98 pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti je pribavljen bitnim povredama postupka, već na prijedlog odbrane. Stoga u takvim okolnostima činjenica da je vještak bio u prilici da vidi sadržaj predmeta ni u kojem slučaj ne znači da se radi o nezakonitom dokazu.
42. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču neprihvatanja iskaza svjedoka odbrane i kršenja principa ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora da bude u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja».
43. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključaka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, te da su u obrazloženju navedeni jasni razlozi koji su opredijelili sud da prihvati iskaz svjedoka odbrane Arifa Veljačića koji je dat u fazi istrage a ne na glavnom pretresu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojeg je prihvatio, kao i onaj kojeg nije prihvatio, naveo jasne i precizne razloge zašto dokazi odbrane nisu mogli bitno utjecati na zaključke do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju je ocjenu dao u obrazloženju svoje odluke. Time je prvostepeni sud ispoštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije, koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
44. Ustavni sud zapaža da je dakle prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, iskazima svjedoka i čitavom nizu materijalnih dokaza. Stoga Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku, u smislu garancija člana 6. Evropske konvencije, data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata koji se koristio mogućnostima da iznese komentare na predočene materijalne dokaze i izjave svjedoka, kao i da osporava navode Tužilaštva, što je u postupku i činio. U kontekstu navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud, kako u pogledu ocjene dokaza tako i utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja presude proizlazi da su svi žalbeni razlozi (koji se ponavljaju u apelaciji) detaljno razmotreni i obrazloženi.
45. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, „nezakonitosti“ dokaza, kršenju principa ravnopravnosti i jednakosti u postupanju, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
46. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu, da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
47. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud, zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djela za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
48. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda. U vezi sa pravom na nediskriminaciju
49. Apelant ukazuje i da je osporenom presudom Vrhovnog suda diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje jer je ocjenom istih dokaza u pogledu drugoosumnjičenog – njegovog brata A. K. donijeta oslobađajuća presuda, dok je u odnosu na njega utvrđena krivična odgovornost.
50. U vezi s ovim navodima Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije ne osigurava nezavisno i samostalno pravo, već se na ovo pravo može pozivati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, a to znači da je akcesorne prirode. Ustavni sud s tim u vezi podsjeća da diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
51. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na diskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, ukazujući da su redovni sudovi na temelju istih dokaza u odnosu na drugoosumnjičenog (njegovog brata A. K.) donijeli oslobađajuću presudu, dok su njemu izrekli osuđujuću presudu i krivičnu sankciju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da su redovni sudovi donijeli drugačije odluke (osuđujuću i oslobađajuću presudu) za optužene za isto krivično djelo ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Naime, smisao krivičnog zakonodavstva je konkretizacija u smislu utvrđivanja bitnih činjenica za postojanje krivičnog djela u odnosu na svakog optuženog posebno. Stoga bi drugačije tumačenje vodilo zaključku da u krivičnom postupku koji se vodi prema više optuženih odluka suda prema svim optuženim mora biti identična u smislu utvrđivanja njihove krivične odgovornosti, što ne stoji i nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu.
52. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je u odnosu na drugooptuženog diskriminiran, te stoga nije prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
53. U vezi s apelantovim navodima o povredi njegovih prava garantiranih čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojim je garantirano pravo na žalbu u krivičnim stvarima, pravo na naknadu za pogrešnu presudu i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen po istom predmetu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što bi ukazivalo da je došlo do povrede ovih apelantovih prava.
54. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je apelant iskoristio svoje pravo na žalbu u krivičnim stvarima koje je garantirano članom 2. navedenog Protokola. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelacija ne pokreće pitanje prava na naknadu za pogrešnu presudu iz člana 3. Protokola broj 7 niti pokreće pitanje prava osobe da ne bude suđena ili kažnjena dva puta u istom predmetu iz člana
4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
55. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, kada način na koji je su pribavljeni i izvedeni dokazi ne ostavlja utisak bilo kakve nezakonitosti i kada nema ništa što u vezi s korištenjem tih dokaza ne dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu, na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i da ispituje dokaze suprotne strane.
57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi s članom 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odnosu na apelanta donijeli osuđujuću presudu a drugooptuženog oslobodili optužbe, jer se postojanje osnova krivičnog djela i krivične odgovornosti ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka, s obzirom na specifičnosti svakog pojedinog predmeta, predstavljaju same po sebi diskriminaciju po nekom zabranjenom osnovu.
58. Ne postoji povreda prava iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant iskoristio svije pravo na žalbu u krivičnom postupku, a osporene presude ne pokreću pitanje naknade za pogrešnu presudu niti pitanje dvostrukog kažnjavanja.
59. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić