Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1285/10 (I. S.)

Odluka donesena 05. 11. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Kamata
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1285/10

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1285/10, rješavajući apelaciju Ilije Suvajčevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ilije Suvajčevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027908 09 Gž od 29. januara 2010. godine.

U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Iliji Suvajčeviću, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Suvajčevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 027908 09 Gž od 29. januara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ilija Suvajčević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 027908 09 Gž od 29. januara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske koje je u postupku zastupalo Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 31. decembra 2010. godine i 6. i 18. januara 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene su dostavljeni apelantovom punomoćniku 4. marta 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 28. januara 1999. godine podnio tužbu protiv tužene-Vojske Republike Srpske radi naknade štete. U tužbi je naveo da je kao pripadnik Vojske Republike Srpske 8. septembra 1994. godine pri izvođenju odbrane u rejonu Simišće pogođen metkom iz pješadijskog oružja u predjelu lijevog ramena zadobivši tešku prostrelnu ranu. Apelant je zatražio da se tužena obaveže da apelantu na ime nematerijalne štete isplati ukupno iznos od 80.000,00 KM.

7. Zaključkom Pravobranilaštva broj Un-2815/06 od 18. maja 2007. godine obustavljen je postupak vansudskog poravnanja sa apelantom povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zaključka je navedeno da je rasprava u predmetnoj pravnoj stvari zakazana 18. maja 2007. godine, te da se na navedenoj raspravi apelant izjasnio da nije saglasan sa zaključenjem vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo je predmetni spis vratilo Osnovnom sudu 27. juna 2008. godine.

8. Osnovni sud je 18. novembra 2008. godine dostavio tužbu na odgovor tuženoj. Tužena je dostavila odgovor na tužbu 26. novembra 2008. godine.

9. Osnovni sud je do donošenja presude zakazao dva ročišta na koja je pristupio apelant.

10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 027908 99 P od 10. jula 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženoj je naloženo da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 8.000,00 KM za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, iznos od 3.000,00 KM na ime fizičkog bola, iznos od 2.500,00 KM na ime straha i iznos od 3.000,00 KM na ime duševnih bolova zbog naruženosti, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate u roku od 30 dana po donošenju presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženoj je naloženo da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 3.171,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova spora je odbijen.

11. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantu kamata dosuđena na osnovu člana 277 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od dana donošenja presude, jer se radi o novčanoj naknadi nematerijalne štete saglasno pravnom shvatanju sa zajedničkog savjetovanja Saveznog suda SFRJ, te republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda.

12. Protiv prvostepene presude apelant i tužena su podnijeli žalbe 30. jula i 4. avgusta 2009. godine. Okružni sud je dopisom od 10. novembra 2009. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu radi otklanjanja nedostataka u dostavljanju.

13. Rješavajući po žalbama Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 027908 09 Gž od 29. januara 2010. godine apelantovu žalbu uvažio, te je prvostepenu presudu u dijelu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog naruženosti preinačio tako da se na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti dosuđuje iznos od 10.000,00 KM umjesto iznosa od 8.000,00 KM, na ime fizičkih bolova iznos od 4.000,00 KM umjesto iznosa od 3.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 3.200,00 KM umjesto iznosa od 3.000,00 KM. Žalba tužene je djelimično uvažena, te je presuda Osnovnog suda preinačena u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu na način da se tužena obavezuje da apelantu isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.108,00 KM umjesto iznosa od 3.171,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena. Tužena je obavezana da apelantu isplati na ime troškova sastava žalbe iznos od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. januara 2010. godine.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepena odluka o zakonskoj zateznoj kamati zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbe člana 277 ZOO.

15. U odnosu na troškove postupka Okružni sud je naveo koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, te da oni ukupno iznose 3.108,00 KM. Stoga je Okružni sud na osnovu odredbe člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu. Takođe, Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizilazi da je apelant uplatio predujam za vještačenje u iznosu od 470,00 KM, da je rješenjem prvostepenog suda od 19. maja 2009. godine vještaku medicinske struke određena nagrada za vještačenje u iznosu od 300,00 KM. Na glavnoj raspravi prvostepeni sud je donio rješenje da preostali iznos predujma za troškove naknade vještaku isplati na apelantov račun kod VB Banke a.d. Banja Luka. Istaknuto je da u potrebne troškove za vođenje predmetne parnice ulaze troškovi vještačenja koji, prema podacima predmetnog spisa, iznose 300,00 KM (naknada isplaćena vještaku medicinske struke) zbog čega su neosnovani navodi žalbe da prvostepeni sud nije dosudio apelantu cjelokupne troškove vještačenja.

16. Dalje je Okružni sud naveo da podnesak o uređenju tužbe nije bio neophodan trošak za vođenje predmetne parnice, budući da uređenje tužbe nije izvršeno na zahtjev suda, a podnesen je poslije davanja odgovora na tužbu od tužene. Prema mišljenju Okružnog suda, preciziranje tužbenog zahtjeva u pogledu visine tužbenog zahtjeva kao u navedenom podnesku apelant je mogao izvršiti u toku postupka.

17. Okružni sud je naveo da se u predmetnom spisu nalazi fotokopija zahtjeva za obeštećenje van spora od 19. jula 1996. godine naslovljena na Ministarstvo za pitanje boraca i žrtava rata Vlade RS, a koji nije sačinio punomoćnik koji je advokat, tako da trošak sastava zahtjeva za obeštećenje van spora apelant nije ni imao. Istaknuto je da je zahtjev za vansudsko poravnanje po zakonu bio uslov za podnošenje tužbe za naknadu ratne štete, te je takav zahtjev, prema mišljenju Okružnog suda, bio bi potreban za vođenje predmetne parnice. Ukazano je da je podnesak, odnosno primjerak tužbe na koji se apelant poziva predat Vojnom pravobranilaštvu poslije podnošenja tužbe, te da je neosnovan apelantov zahtjev da mu se priznaju navedeni troškovi, jer se, s obzirom na vrijeme predaje, ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo iz člana 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Po apelantovom mišljenju, proizvoljan je stav Okružnog suda da zakonska zatezna kamata na dosuđenu nematerijalnu štetu počinje teći od dana presuđenja, a ne dana nastanka štetnog događaja. Smatra da je navedeno suprotno stavu Ustavnog suda usvojenom u odlukama br. AP 1433/06 i AP 1757/06. Ukazuje da je navedeni stav suprotan i odredbama čl. 277 i 186 ZOO iz kojih jasno proizilazi da obaveza naknade štete, kao i pravo na naknadu štete nastaju u momentu prouzrokovanja nastanka štete. Takođe, navodi da je i odluka o troškovima postupka proizvoljna, te da sud nije apelantu priznao pravo na naknadu troškova po osnovu vansudskog zahtjeva od 21. januara 1999. godine, sastava podneska o uređenju tužbe od 10. decembra 2008. godine i cjelokupne troškove medicinskog vještačenja. Apelant, takođe, ukazuje na povredu principa donošenja odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 28. januara 1999. godine. Traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000, 00 KM, kao i troškove sastava apelacije u iznosu od 1.053,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

19. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

20. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Ukazano je da kod naknade nematerijalne štete novčana naknada u vrijeme nastanka štete nije određena, niti odrediva, već se konkretizuje tek na osnovu činjenica koje se utvrde na glavnoj raspravi i tek se pismenim sporazumom ili pravosnažnom sudskom odlukom utvrđuje da li se naknada ima platiti u novcu, ili se naknada sastoji u nekom drugom vidu.

21. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

Član 397. stav 2.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.

U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Kad dospijeva obveza naknade Član 186.

Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Kad se duguje Član 277. stav 1.

(1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 027908 09 Gž od 29. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

29. U konkretnom slučaju apelant je 28. januara 1999. godine podnio tužbu radi naknade štete, a postupak je okončan presudom Okružnog suda od 29. januara 2010. godine. Dakle, postupak je trajao jedanaest godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo riješiti, tako da se konstatuje da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nema uticaja na njegovu dužinu. Pored toga, Ustavni sud nalazi da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

31. U odnosu na doprinos redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da se u dostavljenom spisu nalazi tužba od 28. januara 1999. godine, a da nema dokaza da je bilo postupanja Osnovnog suda po tužbi. Naime, u spisu se ne nalazi dokumenat kojim je Osnovni sud proslijedio predmet Pravobranilaštvu Republike Srpske. Međutim, imajući u vidu objektivnu činjenicu da je Zakon o ostvarivanju prava i naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine stupio na snagu tokom 2005. godine (u smislu ovog zakona predmeti su ustupani Pravobranilaštvu Republike Srpske), proizilazi da nije bilo postupanja Osnovnog suda u periodu više od pet godina do ustupanja predmeta Pravobranilaštvu Republike Srpske. Navedeno pravobranilaštvo je 27. juna 2008. godine vratilo predmet Osnovnom sudu, nakon čega je postupak okončan u roku kraćem od dvije godine. Redovni sudovi i Pravobranilaštvo Republike Srpske se nisu očitovali u vezi sa dužinom trajanja postupka. Imajući u vidu da je postupak naknade štete trajao jedanaest godina, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku tim prije što se nije radilo o složenom postupku, da nisu navedeni razlozi za ovako dugo trajanje postupka, te da apelant nije doprinio predmetnoj dužini postupka (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/10 od 16. maja 2013. godine, dostupna na we b-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 32).

32. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

33. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

34. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka naknade štete. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao jedanaest godina, apelantu se određuje naknada u visini 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

35. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u proizvoljnom stavu Okružnog suda da se zatezna kamata na nematerijalnu štetu dosuđuje od dana presuđenja (navedeno suprotno stavu Ustavnog suda u odlukama br. AP 1433/06 i AP 1757/06), te u stavu tog suda vezano za troškove postupka.

36. Iz obrazloženja osporene presude slijedi da je apelantu dosuđena zatezna kamata na nematerijalnu štetu od dana presuđenja. Ustavni sud nalazi da apelant neosnovano ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima broj AP 1433/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine) i broj AP 1757/06 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine). Naime, u navedenim predmetima postupci su se vodili pred redovnim sudovima povodom tužbi za naknadu materijalne štete. Predmetnim odlukama Ustavnog suda je utvrđeno da je proizvoljan stav redovnih sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate kod materijalne štete od dana donošenja prvostepene odluke, odnosno od dana podnošenja tužbe. U konkretnom slučaju apelant ukazuje na to da je Okružni sud, koji je u ovom dijelu utvrdio da je prvostepena presuda pravilna, proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je apelantu dosuđena zatezna kamata na nematerijalnu štetu od dana presuđenja, a u smislu odredbe člana 277 ZOO. Navedeno zato što se učinci nematerijalne štete mogu smanjiti davanjem novčane naknade kao satisfakcije, a obim takve satisfakcije kao novčane obaveze je poznat u momentu donošenja presude kada je ta novčana naknada izražena, što je u skladu sa odredbama člana 277 ZOO (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/10 od 16. maja 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 37). Imajući u vidu navedeno,Ustavni sud nalazi da obrazloženje presude Okružnog suda u ovom dijelu ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost zbog čega su apelantovi navodi neosnovani.

37. U odnosu na dosuđene troškove, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, odlučio koji su troškovi bili nužni za uspješno vođenje predmetne parnice, što je jasno i detaljno obrazložio u svojoj odluci primjenjujući pri tome relevantne odredbe ZPP. Naime, Okružni sud je utvrdio da su apelantu prvostepenom presudom dosuđeni troškovi u većem iznosu od troškova potrebnih za vođenje predmetne parnice zbog čega je odluku o troškovima preinačio u smislu odredbe člana 397 stav 2 ZPP. Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizilazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

38. Ustavni sud, takođe, smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizilazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

40. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

41. Vezano za apelantove navode u vezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovih prava, nije obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

42. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kojim je propisana obaveza država članica Pakta da obezbijede da nadležne vlasti postupe po svakoj žalbi koja se usvoji kao opravdana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava nije ničim obrazložio, a da činjenice konkretnog predmeta ni na koji način ne pokreću pitanje kršenja ovog prava. Stoga Ustavni smatra da su apelantovi navodi o povredi člana 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak radi naknade štete trajao jedanaest godina, a kada nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

44. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i prava iz člana 2 stav 3 tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

45. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1285/10 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio