Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/11 (R. B.,„I.C.M.-Trade“ d.o.o. Laktaši,„Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo i I. K.,N. B. i „Transpromet“ d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 19. 11. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1039/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 11. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj Datum sjednice, u predmetu broj AP-1039/11, rješavajući apelacije Remzije Balića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Remzija Balić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Pr 005619 10 Pzp od 9. decembra 2010. godine;
„I.C.M.-Trade“ d.o.o. Laktaši, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 004160 10 Pžp od 30. decembra 2010. godine;
„Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo i Ibrahim Kerla, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Pr 004808 10 Pžp od 19. januara 2011. godine i broj 17 1 Pr 000009 10 Pžp od 10. marta 2011. godine;
Nenad Bujić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 006356 11 Pžp od 23. februara 2011. godine;
„Transpromet“ d.o.o. Teslić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Pr 019753 11 Pžp od 30. marta 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1039/11 Remzija Balić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Fadil Čović, advokat iz Hadžića, podnio je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Pr 005619 10 Pzp od 9. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je, zajedno sa okrivljenim E.Ž., proglašen krivim za prekršaj iz člana 8. stav 2. tačka a. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
2. AP-1215/11 „I.C.M.-Trade“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 004160 10 Pžp od 30. decembra 2010. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM.
3. AP-1418/11 „Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo i Ibrahim Kerla (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 24. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Pr 004808 10 Pžp od 19. januara 2011. godine i broj 17 1 Pr 000009 10 Pžp od 10. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom od 19. januara 2011. godine, apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 13. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu u Bosni i Hercegovini, pa je „Centrotrans- Eurolines“ d.o.o. Sarajevo izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, a Ibrahimu Kerli u iznosu od 400,00 KM. Također, u prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom od 10. marta 2011. godine, Ibrahim Kerla je proglašen krivim za prekršaj iz člana 13. stav 2. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
4. AP-1480/11 Nenad Bujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 Pr 006356 11 Pžp od 23. februara 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz člana 36. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM i određen mu je jedan kazneni bod.
5. AP-2264/11 „Transpromet“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 28. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Pr 019753 11 Pžp od 30. marta 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je, zajedno sa okrivljenim D.S., proglašen krivim za prekršaj iz člana 15. stav 1. tačka h. i stav 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1039/11.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić