Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/11 (H. L.,M. S.,B. V.,N. H.,M. G.)

Odluka donesena 19. 11. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1096/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 11. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine, u predmetu broj AP-1096/11, rješavajući apelacije Halila Lagumdžije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Halil Lagumdžija protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000079-33/09 od 30.

novembra 2010. godine;

Momčilo Savić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032195 10 GZ od 15. oktobra 2010. godine;

Bogdanka Vujadinović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000336 09 Rev od 12. januara 2011.

godine;

Nijaz Hasanić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 000272 09 Rev od 6. januara 2011. godine;

Mladen Glamočić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 003653 10 GZ od 27. decembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1096/11 Halil Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Goražda, kojeg zastupa Esad Muminović, advokat iz Goražda, podnio je 5. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000079-33/09 od 30. novembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno isplatu naknade na ime dežurstva u svojstvu sudije za prethodni postupak. Naime, revizioni sud je potvrdio stav drugostepenog suda u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari, navodeći da apelantu, sa prestankom važenja Zakona o plaćama sudija Bosansko-podrinjskog kantona i usvajanjem novog Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine (kojim se naknada za obavljanje dežurne istražne radnje više ne predviđa), pripada pravo na ime naknade za dežuru u procentu od 30% od plaće koji je utvrđen na sastanku nosilaca pravosudnih institucija i koji odgovara procentu iz člana 26. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine.

2. AP-1293/11 Momčilo Savić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 17. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 032195 10 GZ od 15. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno poništenje rješenja tužene donesenih u disciplinskom postupku, kojima je apelant kao kriminalistički policajac oglašen krivim da je učinio težu povredu radne dužnosti zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera novčane kazne. Naime, u predmetnom parničnom postupku, je zaključeno da je navedeni disciplinski postupak, u kojem je utvrđena apelantova odgovornost, propisan i proveden u skladu sa odredbama Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u Republike Srpske, te da odredbe Zakona o radu Republike Srske (kao lex generalis) na koje se apelant pozivao nisu primjenjive u pogledu vođenja samog disciplinskog postupka u konkretnom slučaju.

3. AP-1299/11 Bogdanka Vujadinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000336 09 Rev od 12. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno poništenje rješenja o prestanku njenog radnog odnosa i isplate plata i ostalih naknada iz radnog odnosa. Naime, sudovi su zaključili da tužena (Agencija za posredničke, informatičke i financijske usluge a.d. Banja Luka) u konkretnom slučaju nije donijela predmetna rješenja, već da ih je donijela Služba za platni promet Republike Srpske koja je nastavila svoje postojanje i nakon osnivanja tužene. S tim u vezi je i zauzet stav od strane sudova da se tužena ne nalazi u materijalno-pravnom odnosu sa apelanticom i da nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu.

4. AP-1370/11 Nijaz Hasanić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, kojeg zastupa Fadil Hadrović, advokat iz Olova, podnio je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RSs 000272 09 Rev od 6. januara 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaća, toplog obroka i regresa. Naime, sudovi su u predmetnom parničnom postupku utvrdili, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, da apelant nije dokazao da mu je isplaćivana niža plaća od one koje su u istom periodu primali službenici u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova kako je to oređeno odredbama člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora za oblast srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine.

5. AP-1484/11 Mladen Glamočić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kneževa, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 003653 10 GZ od 27. decembra 2010. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu i isplatu plaća i regresa te uplatu doprinosa. Naime, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu (kojom je u cjelosti usvojen tužbeni zahtjev apelanta), navodeći da apelant nije dokazao izvedenim dokazima da je nakon zaključenja bolovanja opravdano izostao sa posla više od tri dana, pa je stoga po ocjeni Okružnog suda u Banjoj Luci pravilna i na zakonu zasnovana odluka tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta zbog teže povrede radne obaveze. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1096/11.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1096/11 (H. L.,M. S.,B. V.,N. H.,M. G.) | Sudska praksa | Aktio